Iskušenje me vratilo Allahu

Mnogi ljudi ne shvataju vrijednost i snagu Allaha, možda je čak ni ja nisam shvatila na vrijeme dok me nisu zadesili veliki problemi. Često pitam samu sebe da li su to problemi ili iskušenje od Allaha da se vratim Njemu. Dok sam bila dijete, voljela sam da idem u mejtef, sa nanom bih klanjala svih pet namaza redovno. Bilo je to prelijepo djetinjstvo. Ramazan mi je bio poseban mjesec i uvijek bih ga dočekala sa puno radosti. Ustajala bih na sehur. Znala sam da ne mogu izdržati cijeli dan da postim, ali moja nana me učila da djeca poste svaki dan po pola dana i to bi bio čitav dan. Bili su to lijepi dani. Onaj miris Bajrama se ne može zaboraviti: sve kuće i avlije mirišu na halvu, svaka nana obuče nove dimije. Prelijepo vrijeme.

Onda, kako su godine odmicale, dolazi novo društvo, izlasci i sve se počinje mijenjati. Moja porodica je uvijek bila u vjeri. Djedovi, pradjedovi, svi su bili hodže, bili su to pravi vjernici. Moja mama se uvijek trudila da klanjam, da učim Kur’an. Bila sam mlada, mislila sam da je bitan ovaj život da se proživi, da se provedem, da uživam u životu. Bilo je to sve lijepo, izlasci i druženja. Ali, svi smo zaboravili Allaha i vjeru. Postala sam već odrasla djevojka, počela da radim, nalazila se u raznom društvu, mogu slobodno reći i lošem društvu.
________________________

Prošle godine u junu sam se udala. Sve je bilo prelijepo na početku, ali udala sam se u porodicu gdje nema vjere, gdje ljudi ne spominju Allaha. Sve to bilo mi je čudno, i velika razlika, a ja kao tuđe dijete dođoh u tuđu kuću. Nisam bila prihvaćena, bila sam tuđin, ali meni je bilo najbitnije da sam bila sretna sa svojim mužem. Jedino što mi je tužno i žalosno, niko drugi osim njega u toj kući nije me volio.

Bila sam naivna. Svakome sam htjela dobro, htjela sam da me prihvate i koliko god mi nanijeli zla, ja sam njima opet dobrim vraćala. Znala sam da me moja vjera u dobro i u Allaha neće izdati, a onda me su me zadesili problemi kakve nisam ni slutila, kakvim se nisam ni nadala. Jednostavno nisam bila ni svjesna u kakve sam probleme upala. Počela sam se osjećati čudno, kao da gubim samu sebe. Više nisam mogla da se prepoznam kako iznutra tako i izvana, ni drugi ljudi me nisu prepoznavali, jer ja više nisam bila ja, nisam bila ono što sam nekad bila: draga, razigrana, vesela i puna života. Nisam bila svjesna šta se dešava. Jednog dana na poslu bilo mi je tako loše da sam morala da se vratim kući. Mislila sam da sam bolesna. Došla sam kući sa grčevima i tako jakim bolovima da više nisam mogla ni ležati.

Nisam znala šta da radim više, jer od tolikog šetanja oko raznih ljekara i raznih terapija ništa mi nije pomagalo i u svoj toj muci i bolovima skupila sam snagu i volju, uzela sam abdest, klanjala i zamolila Allaha da mi pomogne da me spasi da mi bar malo olakša. Nakon nekoliko dana odlučla sam pokušati sa liječenjem Kur’anom, oduvijek sam znala da postoje džini i sihr, ali nisam vjerovala da se to može desiti i meni. Potražila sam pomoć kod jednog hodže, koji mi je rekao da sam puna džina i da će mi trebati malo duže vremena da se izliječim, da moram dolaziti redovno. Njegovo prvo pitanje bilo je: “Da li klanjaš?” Tada kao da je počelo nešto da me guši, knedla mi je zastala u grlu, bilo me je sramota da kažem da ne klanjam, ali znala sam da ne smijem lagati. Počela sam plakati od nekog stida, od nečaga, jer sam znala da je samo Allah Taj Koji me može spasiti i da se samo Njemu moram moliti i samo Njemu klanjati, samo Njega poštovati.
___________________

Deset noći sam ustajala da klanjam nafile da molim Allaha da uputi i mog muža na pravi put. Jedanaesti dan ujutru kad sam ustala, vidjela sam muža kako klanja sabah-namaz. Moje srce je htjelo da pukne. Znala sam da je Allah tu da mi pomaže, da mi je pomoglo samo pet dnevnih namaza za koje mi je potrebno da odvojim jedan sat dnevno, ali sve je drugo bilo preče. Prošlo je već šest mjeseci kako se liječim, svaki namaz klanjam, a kada sam na poslu, čim dođem kući, ostavljam sve i obavljam namaz. I koliko god bila umorna od posla, na sedždi se odmorim jer znam da je to jedino mjesto gdje mogu ispričati sve svoje muke, svoje bolove i da ću se osjećati bolje. Tokom liječenja prošla sam toliko patnje, toliko bolova, ali nisam se žalila jer su me ti bolovi vratili Allahu i mojoj vjeri. I svako ko je skrenuo sa tog puta, treba da se vrati što prije jer je to jedini pravi put. To je put za ahiret, a ovaj dunjaluk je prolazan.

Sestra F. A.