Rukja i hamajlije (zapisi i talismani) kod bosansko-hercegovačkih muslimana

U posljednje vrijeme, a naročito u vrijeme komunizma, mnogi muslimani zaboravili su na Kur’an, napustili njegovo učenje i rad po njemu kao i liječenje putem njega.

Mali broj muslimana posjedovao je Mushaf ili njegov prijevod na bosanski jezik, iz razloga što je bilo teško doći do njega, imajući u vidu uticaj komunizma koji je u tom periodu vladao.

Onaj ko bi i imao Mushaf, stavljao bi ga na policu i veoma rijetko bi dolazio u kontakt sa njim.

Zbog takvog odnosa, pojavila se generacija koja iz Kur’ana nije pamtila ništa, ili vrlo malo, a također nije se znalo da je Kur’an lijek za fizičke i duhovne bolesti.

Kur’an se izučavao u nekim od džamija ili pak u medresama koje su u to vrijeme bile malobrojne, imajući u vidu da je komunistički režim na razne načine pokušavao da muslimane udalji i od islama i od Kur’ana.

Također velik broj muslimana bio je pod uticajem komunizma, pa kada bi ih pogodio sihr ili urok, tražili bi pomoć kod ljekara i u savremenoj medicini. A kada bi izgubili svaku nadu u izlječenje, odlazili bi sihirbazima koji bi im zapisivali i pravili hamajlije i talismane, te bi na taj način još više zapadali u problem.

Zbog ovakvog stanja, muslimani su zapostavili ili nisu ni znali za rukju i liječenje Kur’anom na propisan način, osim veoma malog broja njih.

Što se tiče hamajlija (zapisi), one su veoma mnogo raširene i veliki broj ljudi ih nosi i kači kako bi ih one sačuvale nedaća ili kako bi putem njih ostvarili sreću, ili se sačuvali uroka.

Također, i djeci se zapisuje, bilo da se to radi putem pisanja kur’anskih ajeta, stavljanjem crvenog konca na koji se uči nešto od Kur’ana ili, pak, nošenjem tisovine, a sve s ciljem zaštite od uroka.

Kada je korištenje hamajlija i zapisa uzelo velikog maha, pojedinci su počeli da se posebno bave time, zapisujući i prodavajući hamajlije kao svaku drugu robu. Čak su i neke hodže po džamijama bile iskušane tom pojavom, imajući u vidu da su znali pisati i čitati harfove.

Veliki broj onih koji pišu i prodaju hamajlije surađuju sa džinima šejtanima, pa u hamajlije zapisuju njihova imena, simbole, znakove, a tome dodaju i neke kur’anske ajete kako bi obmanuli ljude. Zatim zapise stežu i pričvršćuju tako da se veoma teško mogu otvoriti, a ljudi ih kače na sebe kako bi se izliječili od sihra ili zaštitili od uroka, ne pitajući da li su to kur’anski zapisi ili nešto drugo.

Također, oni nisu upoznati ni da je vješanje hamajlija zabranjeno, pa makar u njima bio samo Kur’an.

Sve ovo se dešava zbog neznanja koje među ljudima postoji kao i njihove udaljenosti od islama i njegovog ispravnog shvatanja.

Kada je Allah oslobodio muslimane komunističkog jarma i dao da se vjera slobodno ispoljava, veliki broj ljudi vratio se islamu, njegovom praktikovanju i izučavanju, tako da se pojavila potreba za štampanjem hiljada Mushafa, što je dovelo da se Kur’an više uči, izučava i pamti.

Kada se raširilo učenje i pamćenje Kur’ana, raširilo se i liječenje njime i to na način kako je to pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi su spoznali da su Kur’an i poslaničke dove jedan od najvećih lijekova za fizičke i duhovne bolesti, a neki su se počeli posebno baviti rukjom kao vidom liječenja Kur’anom.

Ljudi odlaze u džamije tragajući za onima koji će im učiti rukje, no, međutim, veliki broj njih nije mogao naći nekoga ko se rukjom bavi na šerijatski ispravan način, a pošto nisu pravili razliku između šerijatske rukje i one koja je zabranjena, odlazili su onima koji su tvrdili da liječe Kur’anom, a u stvarnosti radilo se o sihirbazima i gatarima koji su iskoristili potrebe ljudi i njihovo neznanje.

Mnogi od njih su putem raznih medija počeli da se promovišu kao ljudi koji liječe raznovrsne bolesti.

Zbog ovakvog stanja pojavila se potreba za pojašnjavanjem ispravnog načina liječenja Kur’anom i njegovo razlikovanje od neispravnog koje u sebi sadrži vidove širka, te su napisana i prevedena djela u kojim se pojašnjava šerijatski način liječenja Kur’anom, a što je naišlo na veliki prijem kod muslimana.

Što se tiče prevedenih knjiga, najpoznatije su:

• Zaštita od šejtana i džina
• Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza

Jedna od najznačajnijih napisanih knjiga na bosanskom jeziku je knjiga pod nazivom Liječenje Kur’anom doktora Muharema Štulanovića.   

Mnogi pojedinci i grupe muslimana, nažalost, svjesno ili nesvjesno, izlaze iz vjere i ulaze u vode apostazije, idući raznim gatarima, vračarima, astrolozima i opsjenarima, govoreći kako su im oni ‘sve pogodili’, odnosno, tvrdeći da oni poznaju ‘gajb’.“

Također je spomenuo neke od situacija u Bosni gdje se Allahovom dozvolom izliječilo od sihra, a potom je napravio razliku između propisanog i nepropisanog liječenja, prenoseći riječi iz knjige Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza, čiji je autor Vehid Abdusselam Bali.

On kaže: „Kod koga se nađu neki od sljedećih znakova, znaj da je on sihirbaz bez ikakve sumnje. To su ovi znakovi:

• Raspituje se o podacima bolesnika, njegovih roditelja, majke.
• Uzima privatne bolesnikove stvari (kao što su odjeća, maramice, kapa itd.)
• Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina i da se zakolje, bez spominjanja Allahovog imena. Ponekad njenom krvlju namaže bolesna mjesta ili baci žrtvu na pusto mjesto.
• Piše talismane (vradžbine, zapise).
• Uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.
• Daje bolesniku zapise koji se sastoje od četverouglova na kojima su slova i brojevi.
• Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi jedan određen period, boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.
• Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom jedan određen period, uglavnom 40 dana, a ovaj znak upućuje na to da se radi o džinu kršćaninu koji služi sahira.
• Daje bolesniku stvari koje će zakopati u zemlju.
• Daje bolesniku papire koje će spaliti i nakaditi se njima.
• Priča nerazumljivim govorom.
• Ponekad sihirbaz obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu grada iz kojeg je i o problemu zbog kojeg je došao prije nego mu ovaj i saopšti to.
• Piše bolesniku isprekidana slova na papir (zapis) ili na posudu od grnčarije bijele boje a onda naređuje bolesniku da to rastapa i pije.“

Sve knjige koje spominju liječenje na ovaj način nije dozvoljeno koristiti.

Preuzeto iz knjige: Rukja, hamajlije i sihr – Vjerovanje bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić