“O ti, koji si protraćio svoj život u nepokornosti Allahu!

O ti, koji si propustio ovaj mjesec, ili čak cijeli svoj život!

O ti, čija glavnica imetka je odgađanje i propuštanje!

Ružan li je to imetak.

 

O ti, koji si od Kur’ana i mjeseca ramazana napravio protivnika!

Kako se nadaš zauzimanju onoga koga si svojim postupcima učinio protivnikom!?

Koliko postača nemaju od posta ništa sem gladi i žeđi, koliko je klanjača koji nemaju ništa od namaza osim bdijenja!

O narode, gdje su tragovi posta?

 

Gdje je svjetlost namaza!?

Svaki namaz koji čovjeka ne spriječi od činjenja razvrata i loših djela, samo mu povećava udaljenost od Allaha, i svaki post koji čovjeka ne čuva od lažnog i lošeg govora i rada po njemu, samo povećava Allahu mržnju prema njemu i Allahovo odbijanje njega.

Evo, Allahova Knjiga se uči pred vama i čuje se! Evo Kur’ana!

Da kojim slučajem bude kakvom brdu objavljen, ono bi se iz strahopoštovanja srušilo.

Pored svega toga, srce ne osjeća strah, niti oko suzu pušta, niti se post od harama čuva, pa da bude koristan, niti se namaz kako treba obavlja, pa da se njegovom zagovaranju nada.

Srca koja u sebi bogobojaznosti nemaju, postala su ruševine i pustoš.

Na njih su se navalile tmine grijeha, pa niti čuju niti vide.

Koliko se pred nama ajeta prouči, a naša srca ostaju kao kamen tvrda, ili još tvrđa!?

Koliko ramazana smo dočekali, a naše stanje u njemu bilo je kao stanje jadnika!

 

Mladić se ne kloni djetinjastih postupaka. Starac se ne kloni lošeg, pa da bude od odabranih i čistih.

Gdje smo mi od naroda koji, kad Allahov poziv čuje, odazove se, kada im se uče kur’anski ajeti, njihova srca čista i blistava postanu!?

A kada poste, posti i njihov jezik, i sluh, i njihovi pogledi.

Zar u njima nemamo uzora!?

Koliko je razlika između nas i onih čistih?

Dalja je nego udaljenost Safe od Merve!

 

Zar kada god budemo dobri na riječima, zakažemo u praksi?

La havle ve la kuwete illa billah!”