Ja sam iz Švedske i vratila sam se islamu. Moje putovanje ka islamu nije bila bajka. Bilo je puno bola i patnje. Ali, prošla bih kroz sve to ponovo, bez razmišljanja…Odrasla sam u rasističkoj hrišćanskoj porodici. Mrzili su sve i svakog ko je drugačije etničke pripadnosti. Naročito muslimane. Sjećam se kao djete, da je moj otac znao da pljuje ka TV-u svaki put kad bi se na njemu pojavio musliman. Moji roditelji su takođe bili nasilni prema meni i mojim dragim sestrama. Imali su problema sa alkoholom i drogama, pa su sav svoj bjes usmjerili ka nama. Odrastajući, nisam ni znala kako je to biti voljen. Kako je to osjetiti roditeljsku ljubav i brigu. Sve što sam poznavala jesu bol i strah.

Kad sam imala 14 godina, bio je moj red da odem u crkvu, da se krstim. Morala sam dosta da učim i čitam. Tad su počela sva moja pitanja. Kako Bog može biti dio trojstva? Kako mogu Bog, sin i sveti duh biti u jednom? Nije imalo smisla. Pitala sam sveštenike i niko nije mogao da mi pruži dobro objašnjenje. Tako da sam sama krenula da tragam za istinom. Čitala sam dosta knjiga u biblioteci. Saznala sam da su se na Prvom nikejskom saboru promenili zapisi i da je današnja Biblija sastavljena od strane ljudi na osnovu njihovih ličnih želja i verovanja.

Sabor je sazvan od strane cara Konstantina. Na saboru je odlučeno da Isus (Isa a.s.) nije poslanik, već božiji sin. I da takođe postoji i sveti duh. Svaki zapis koji dokazuje da je Isus čovek i poslanik je bivao uništen. Poslije ovog otkrića sam odlučila. Nisam više bila hrišćanka. Odbijam da vjerujem u religiju stvorenu od strane ljudi. Kako da verujem u nešto što je stvoreno kako bi zadovoljilo vladare tog vremena.  Tad sam krenula da tragam za istinom. Jer sam znala da je tamo negdje Bog, mora ga biti, to je bilo nešto u šta sam vjerovala u što sam znala.

Čitala sam o dosta različitih religija. Onda sam prošla kroz Kur’an na švedskom prevodu. Pročitala sam sve. Odgovorio je na sva moja pitanja i više od toga. Znanje i čuda u Kur’anu su me rasplakala. Nakon što sam završila čitanje, izgovorila sam šehadet, sa 17 godina, ali nisam znala cijenu koju ću platiti zbog toga. Kad je moja porodica otkrila, poludjeli su. Pretukli su me brutalno i izbacili iz kuće. Od tog dana brinem sama o sebi. Porodica i prijatelji mi se nisu obratili već 10 godina. Za njih sam mrtva. U njihovim očima sam ništa do izdajnik.

Danas kad pogledam na ožiljke i rane po tjelu, nasmješim se, jer je vredilo svega. Ne kajem se uopšte. Uradila bih to ponovo da moram. Pronašla sam Istinu i imam Boga pored sebe. To je sve što će mi ikada trebati.