Plakala sam poslije mog prvog namaza

Dolazim iz malog mjesta u kojem su dosta izražene tri nacije. Moj otac je katolik, a mama muslimanka. Mama kaže da u početku njihovog braka, otac i nije bio neki vjernik. Nije išao u crkvu, niti se molio Bogu, nije mu smetalo što je ona muslimanka, niti je dao nikome od svoje familije da je vrijeđa. Međutim njegovi nikada, pa ni dan danas, nisu prihvatili muslimanku za snahu. Tažili su da se prekrsti i prijeđe na njihovu vjeru, ali ona to nikada nije htjela. Uvijek je govorila da je islam njena vjera, čak i po cijenu braka.

Tako je i ostalo, do nakon rata kad je otac odjednom počeo da se krsti, da donosi svinjsko meso u kuću i počeo je ići u crkvu. Ja nisam shvaćala, ali jasno mi je tek sada šta mi se događalo u familiji. Mama je na to govorila: ,,Hvala Bogu, okrenuo se vjeri, neka ide, nek se moli. Drago mi je, Bog je jedan, ne može biti loš, ako bude slijedio vjerske upute.” Samo nikako nije htjela haram hranu u kući, što mu je i rekla. Tada se desio prvi problem, strašna svađa i problemi. Vrijeđanje nje kao muslimanke i odjednom je sve počelo da smeta. U kući se nije smjelo reći hljeb, nego kruh. Nedjeljom se ništa nije smijelo raditi. Sve više i više je mama bila ponižavana i vrijeđanja.

Islam je bio popljuvan potpun, ali mama je vazda dovila da bude bolje. To je trajalo godinama, ugnjetavanja od njega i njegovih su postali mamina svakodnevica, do trenutka kad je mama jedan dan otišla u džamiju, bez da se krije. Inače se krila i išla, sada je samo rekla da ide u džamiju i tada ju je istukao. Tu je bio kraj. Mama više nije izdržala, bilo je tu još nasilja, ali da skratim. Moja sestra i ja smo pripali njoj i tada počinje potraga za vjerom. Htjela sam da se molim, ali kako?

Ništa ne znam, ne znam kome pripadam, kako da se molim. Lutala sam dugo, to me proganjalo, jer sam osjećala da ja nisam vjerski prazna osoba, ali niko me nije usmjerio, nije mi pokazao niti objasnio. Čitala sam, tražila odgovore, do jednog momenta kad sam poslije čitanja knjige o islamu odlučila da klanjam. Izgovorila sam šehadet čitajući iz knjige. Nit ja znam abdest uzet, nit znam sure, niti znam dovit, ama baš ništa. Polako, jedno po jedno, sama sebi sam govorila: ,,Hajde sad jedna ruka, pa druga ruka, sad se fino umij, de sad usta, nos i ostalo.” Uzela sam abdest, obukla se za namaz i klanjala.

Toliko sam plakala da vam ne mogu opisati. Taj smiraj je bio nevjerovatan. Allah mi je sve odgovore dao, sve za šta dovim, kad tražim oprost, kad se kajem. U svom srcu osjećam da je uz mene i da me čuje. Nikad ne želim da izgubim ovo što imam.

Sestra I.