Faraonska filozofija života

Piše: Mr. Osman Smajlović

Faraon je ličnost kroz koju Kur’an opisuje čitavu jednu kategoriju ljudi, njihov pristup životu, filozofiju življenja utemeljenu na oholosti i, mogli bismo kazati, megalomaniji, direktno suprotstavljenoj svemu što su Božiji poslanici naučavali i čemu vjera poziva. O svemu tome Allah kazuje u Kur’anu pozivajući nas da uzmemo pouke: “Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!” (El-Hašr, 2). Brojna su obilježja faraonske filozofije života, a neke ćemo navesti kako bismo mogli uzeti pouke i udaljiti se od svega što nas vodi ka tom načinu života.

Sumnja u iskrenost Allahovih poslanika

Musa, alejhis-selam, vodio je diskusiju sa faraonom želeći da on povjeruje u Allaha i njega kao poslanika i da dozvoli da iz Egipta izvede sinove Israilove: “I Musa reče: ‘O faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova! Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!’” (El-A’raf, 104–105.) A faraonov odgovor glasio je: “‘Ako si donio kakav dokaz’, reče, ‘pokaži ga, ako istinu govoriš’” (El-A’raf, 106).

Tražeći od Musaa dokaz, faraon ne želi spoznati istinu, nego zapravo time iskazuje svoje nevjerovanje u Musaovo poslanstvo i time zapravo kaže: “Ne vjerujem u ono što govoriš, niti ću ti dati ono što tražiš. Ukoliko posjeduješ dokaz, prezentiraj ga, da bismo ga vidjeli, ukoliko si u pravu u onome što tvrdiš” (Tefsiru Ibni Kesir). Riječi: “…ako si donio kakav dokaz” i “…ako istinu govoriš” ukazuju na to da faraon ustvari sumnja u mogućnost Musaovog dostavljanja dokaza, kao i u to da on istinu govori, odnosno kao da time želi reći: “Predoči dokaz ako istinu govoriš, a ti niti možeš donijeti dokaz, niti istinu govoriš.”

Nagrađivanje podobnih i istomišljenika

Na poziv faraona došli su sihirbazi da ga pomognu protiv Musaa, alejhis-selam: “I faraonu čarobnjaci dođoše. ‘Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?’, upitaše” (El-A’raf, 113). Sihirbazi traže nagradu od faraona ako pobijede Musaa, alejhis-selam, a faraon im obećava nagradu, visoku poziciju i da će mu postati bliski i dio njegove svite: “‘Da’, reče, ‘i bit ćete mi, zaista, bliski’” (El-A’raf, 114). Tim riječima faraon ih uvjerava da će im pripasti ogromna nagrada, da će, uz materijalnu nagradu, postići ugled i visok položaj na njegovom dvoru, čime će dobiti i imetak i ugled, što je zapravo vrhunac dunjalučkih ljudskih težnji. (Muhammed Rešid Rida, Tefsirul-menar)

Dozvola za vjerovanje

Obilježje totalitarizama i torture jeste stavljanje u obavezu ljudima da traže dozvolu od čovjeka da vjeruju u Allaha. Faraon je želio da ima potpunu kontrolu nad riječima i djelima svojih podanika i od njih je tražio bespogovornu pokornost. Niko nije smio postupiti suprotno onome što je on zastupao i za sve je bilo potrebno njegovo odobrenje.

Sihirbazi su povjerovali u Gospodara Musaova i Harunova, alejhimus-selam, pa im je faraon zaprijetio riječima: “‘Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!’, viknu faraon. ‘Ovo je, uistinu, spletka koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit ćete vi!’” (El-A’raf, 123).

Također, potvorio je Musaa, alejhis-selam, i sihirbaze pokajnike da su to sve zajedno dogovorili kako bi zavladali Egiptom. Šta su to oni dogovorili? Da će se međusobno potpomoći da pobijede, pa će sihirbazi slijediti Musaa, alejhis-selam, i ljudi će se povesti za njima i tako će svi biti oslobođeni ropstva u Egiptu. Faraon je vjerovanje u Allaha smatrao spletkom.

Sve radi vlasti

Uglednici egipatskog naroda govorili su faraonu: “Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?” (El-A’raf, 127). Oni su strahovali da će Musa svojim pozivanjem ljudi da vjeruju u jednoga Boga izazvati nered i da će negativno djelovati na faraonovu poslugu i robove.

Faraon je razmotrio sve što su mu rekli i odlučio da ubija novorođenu mušku djecu Benu Israila kako bi na taj način sačuvao zemlju od “nereda”: “On reče: ‘Ubijat ćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima’” (El-A’raf, 127). Žensku djecu Israilićana nije ostavljao u životu zato što ih je volio, već zato što ih se nije plašio.

Traženje pomoći od stručnjaka

Kada je Musa, alejehis-selam, iznio očite dokaze pred ljudima, faraon je od svog naroda zatražio da mu dovedu vješte sihirbaze iz svih krajeva Egipta kako bi mu pomogli u borbi protiv Istine s kojom je došao Musa, alejhis-selam, Allahov poslanik: “I faraon reče: ‘Dovedite mi sve vješte sihirbaze!’” (Junus, 79). Dakle, naredio je da mu se dovedu svi vrsni sihirbazi, koji su bili najspremniji da svojim čarolijama suprotstave Musau, alejhis-selam, i njegovim mudžizama, i da ga nadvladaju (Ibn Ašur, Et-Tahriru vet-tenvir). Međutim, čak ni najbolji stručnjaci nisu mu pomogli protiv Istine. Štaviše, primili su islam.

Allahov poslanik je opsihren

Musa, alejhis-selam, donio je faraonu devet znamenja, koja ukazuju na istinitost njegove poslanice, a faraonov odgovor glasio je: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen” (El-Isra, 101). Faraon je očite dokaze i mudžize, nadnaravne pojave, protumačio kao sihr i ustvrdio da je Musa, alejhis-selam, sihirbaz, a ne poslanik. Kur’anski termin meshur – umno poremećen, ima značenje i prevaren, obmanjen, udaljen od istine, poražen.

Tim riječima faraon je želio reći da su ga sihirbazi svojim sihrom opčinili i pomutili mu pamet, tako da bunca i govori neistinu, koja ukazuje na njegov umni poremećaj. Isto tako mu je rekao u drugim prilikama: “Hoće da vas sihirom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?” (Eš-Šuara, 35); “‘Ovaj je zaista vješt čarobnjak’, reče glavešinama oko sebe faraon” (Eš-Šuara, 34). Ovim riječima faraon je želio skrenuti pažnju sa Musaovih mudžiza i navesti ih da razmišljaju o Musaovim čudnim riječima. (Ibn Ašur, Et-Tahriru vet-tenvir)

Poricanje i potvora kao posljedica nemoći

Kada je shvatio da je nemoćan da se suprotstavi Musau, faraon pribjegava postavljanju pitanja s ciljem negacije i naziva Musaa, alejhis-selam, pogrdnim imenima: “‘A ko je Gospodar svjetova?’, upita faraon” (Eš-Šuara, 23). Ovim riječima faraon oholo negira Gospodara iako je bio čvrsto ubjeđen u istinitost onoga čemu poziva Musa, alejhis-selam. (Tefsirus-Sa’di)

Musa, alejhis-selam, odgovara nepobitnim dokazima na njegovu negaciju, a faraon ga i dalje pokušava ismijati, narugati mu se, utjerati u laž, naziva ga ludom osobom i prijeti mu zatvorom ako nastavi govoriti da postoji drugi bog pored njega. Kada se obraća svojim dvorjanima i govori im: “Čujete li šta Musa govori?”, faraon izražava nevjericu što postoji neko ko govori da postoji božanstvo mimo njega i smatra to ludosti. I kada mu ponestane dokaza i mogućnosti za daljnju diskusiju, faraon prijeti zatvorom, odnosno silom: “A faraon reče: ‘Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!’” (Eš-Šuara, 29)

Lažne tvrdnje o božanstvenosti

Duboko ogrezao u nevjerstvu i oholosti, faraon uporno nastavlja tvrditi da je samo on božanstvo i da jedino on zaslužuje da se obožava, i to javno obznanuje riječima: “‘O velikaši’, reče faraon, ‘ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene’” (El-Kasas, 38), a onda mu je Musa najveće čudo pokazao, ali je on porekao i nije poslušao, već se okrenuo i sabrao narod, pa povikao: “‘Ja sam gospodar vaš najveći!’, on je rekao” (En-Naziat, 20–24).

Ovim riječima kao da je želio reći: “Ja sam vaš jedini bog i božanstvo koje morate obožavati, i da postoji božanstvo mimo mene, ja bih to znao.” (Tefsirus- Sa’di)

I kada je faraon izgovorio riječi koje su ukazivale na minimalnu mogućnost postojanja božanstva mimo njega, želio je da odlučno negira tu mogućnost i s tim ciljem zatražio se da se izgradi toranj i da se popne na nebesa i da tako dokaže da ne postoji Musaov, alejhis-selam, Bog. Pa, ima li veće obijesti i oholosti od toga da sebi lažno priziva božanstvenost i tvrdi da nema božanstva mimo njega i da utjeruje u laž Allahove poslanike, koji pozivaju ljude da vjeruju u jedinog istinskog Boga!?

Istina je samo ono što ja kažem ili mislim

Vjernik iz porodice faraonove savjetuje svoj narod riječima: “O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?” (El-Mu’min, 29). Faraon mu se suprotstavlja i obraća se svome narodu riječima: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti” (El-Mu’min, 29). Dakle, faraon savjetuje svom narodu da prihvate ono što on misli i smatra ispravnim i da se u tome krije njihov uspjeh. A šta je bio cilj faraona? Da spriječi narod da koristi razum i da razmišlja kako bi održao svoju vlast. Iako je znao da istina nije na njegovoj strani, nego na Musaovoj, nije to želio priznati i nastavio je govoriti laži o tome da je samo on u stanju izvesti svoj narod na pravi put. Na taj način svjesno je izvrtao istinu: smatrao je da je njegovo slijeđenje istina, a da je slijeđenje istine zabluda.

Vrhunac obijesti i utjerivanje u laž Allahovih poslanika

Vjernik iz porodice faraonove upozorio je faraona na opasnost pokušaja ubistva Musaa, alejhis-selam, Allahovog poslanika, i upozorio ga na Allahovu kaznu zbog njegovih riječi: “‘O Hamane’,  reče faraon, ‘sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac’” (El-Mu’min, 36–37)

Faraonovo nevjerovanje, oholost, uobraženost i potvaranje Musaa, alejhis-selam, da laže, naveli su ga na to da traži od svoga ministra i pomagača Hamana da mu sagradi toranj kako bi se popeo do Musaovog Boga, jer ga je Musa, alejhis-selam, pozivao da vjeruje u Boga Koji se nalazi na nebesima. Međutim, faraon je tvrdio da Musa, alejhis-selam, laže da postoji Bog na nebesima i da ga je On poslao ljudima.

U duhu svoje oholosti i samodopadanja faraon traži od svojih sljedbenika da ga puste da ubije Musaa, alejhis-selam, Allahovog poslanika, zanemarujući u potpunosti činjenicu da bi Musa, alejhis-selam, mogao da uputi dovu svome Gospodaru da ga pomogne protiv njega. “‘Pustite vi meni’, reče faraon, ‘da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove’” (El-Mu’min, 26) I, faraon zatim navodi povode svoga postupka, a to je strah da Musa, alejhis-selam, ne izmijeni vjeru njegovog naroda i da ne izazove nered u zemlji. Brine se za ljude zbog Musaa, alejhis-selam. Najveći nevjernik i oholnik brine se o interesima ljudi.

Apsolutna vlast i bolji od Allahovog poslanika

Faraon je tvrdio da njemu pripada apsolutna vlast u Egiptu i da mu pripadaju rukavci rijeke Nila koji teku kroz njegove bašte i dvorce: “‘O narode moj’, reče on, ‘zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, vidite li?’” (Ez-Zuhruf, 51). A ova faraonova tvrdnja posljedica je njegovog neznanja, jer hvališe se onim na što nema nikakav utjecaj i što nije u njegovom domenu. (Tefsirus-Sa’di)

Također, tvrdio je da je bolji od Musaa, alejhis-selam, i potvarao ga da je bijednik i da ne umije da govori: “I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti?” (Ez-Zuhruf, 52), što je svakako laž i potvora. Musa, alejhis-selam, odlikovan je izuzetnim govorničkim sposobnostima, jer je on bio Allahov poslanik.

Isto tako, faraonovo mjerilo bio je materijalizam i izgled, vanjština, tako da je govorio: “Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” (Ez-Zuhruf, 53), tj. da ga meleki služe, pomognu u njegovom pozivu i potvrde njegov govor i istinitost poslanice.

El-Asr, br. 108.