Dobročinstvo

Često vjerujemo da će nam se vratiti onoliko koliko dajemo, a sama takva postavka očekivanja čini da smo već na samom startu „gubitnici“. Raditi, činiti i očekivati „otplatu duga“ koji smo nametnuli drugome bez njegove saglasnosti. Nije li to malo previše? Osjećaj stalne potrebe da se nekom za nešto odužujemo, ili da činimo nešto da bi nam se vratilo čini nas zavisnim, i u najmanju ruku opterećenim, nesretnim. Često puta sam, još od najranije djetetove dobi, slušala roditelje koji konstantno i konstantno prigovaraju djetetu ono što čine za njega. Time nameću „prisilni“ osjećaj zaduženosti kod djeteta, te razvijaju u njemu osobu koja će svoj trud i rad, ali i trud i rad drugih- zasnivati ili vrjednovati na osnovu zaduženja i otplate duga.

Kur’an i Kerim nam na više mjesta govori o roditeljima. Upućuje nas na zahvalnost, prvenstveno Allahu, a zatim i roditeljima koji su nam, u većini slučajeva, najbolji prijatelji i najveći dobrotvori. Uloga roditelja u životu svakog pojedinca je neosporna. Međutim, postoji nešto bitno što svaki pojedinac treba prvenstveno raščistiti sam sa sobom.

Sve što radimo, sve uloge koje su nam u toku ovodunjalučkog života dodijeljene, moramo shvatiti kao Allahovo određenje. To što smo roditelji nekome nije njegov izbor već Allahova volja. I obratno. Nakon što na taj način postavimo stvar, nećemo svoje dijete, ili svog roditelja posmatrati kao teret, niti kao osobu koja je izabrala da na neki način bude ovisna o nama. Ono što toj osobi činimo, činit ćemo sa ciljem ispunjenja emaneta prema Allahu, koji nam je tu osobu povjerio. Nećemo razmišljati da li ćemo dočekati da nam to dijete uzvrati dato dobročinstvo, već ćemo čvrsto vjerovati da je Allah taj koji će nas nagraditi za bilo koje dobro učinjeno drugima. Jer, možda uopšte nećemo doživjeti starost. Možda uopšte nećemo biti u potrebi za dobročinstvom našeg djeteta. Možda…

Umjesto osjećaja duga prema nama, radije smo u potrebi da razvijamo kod naše djece žar pri činjenju dobra u svakom smislu. Da razvijamo osjećaj sreće i ispunjenosti svaki put kada učine dobro drugima. I da ne očekuju i ne nadaju se uzvraćanju na dobro- osim od Allaha. Jer, u protivnom, postavlja se pitanje da li je dobro djelo učinjeno sa očekivanjem zahvalnosti i „otplate dugovanja“ uopšte učinjeno radi Allaha? I da li je nama na taj način (u)činjeno dobročinstvo teret, ili nas pak čini sretnim?

Sa sigurnošću mogu reći da onaj ko čini dobro- očekujući nagradu samo od Allaha- nikada neće biti razočaran, slomljen, niti iznevjeren. On je poput pčelice koja sakuplja polen i pravi med, ne brinući se da li će ga ona ili neko deseti pojesti.

Odgojiti dobro dijete ne znači odgojiti dijete koje će imati osjećaj dužnosti samo prema onima koji su mu učinili dobro. Odgojiti dobro dijete znači odgojiti dijete čiji životni moto je činjenje dobra. Dijete koje očekuje samo od Allaha, i koje je ubijeđeno da je Allah eš-Šekūr (Zahvalni). A kako da to postignemo- ukoliko konstantno namećemo djetetu osjećaj tereta i zaduženosti?

Slast dobrih odnosa nije u „moranju“, već u savjesnom htijenju. Zbog istog, u vjeri nema prisile. I ništa sa prisilom nije pitko, milo, niti daje dobre plodove. Ako zamisliš da je danas tvoj posljednji dan sa tvojim djetetom ili roditeljema, da li ćeš razmišljati o tome hoće li ti biti uzvraćena dobrota koju činiš prema njima?

Halima Lj.