Imam al-Evzai prenosi od Abdullaha ibn Muhammeda da je rekao:

 

Izašao sam u patrolu dok sam stražario a naša straža je bila u al-Arisu u Egiptu. Kada sam stigao na obalu, došao sam na otvoren prostor na kojem je bio šator. U šatoru je bio čovjek bez ruku i nogu a imao je i poteškoće u vidu i sluhu. Nijedan njegov ud mu nije bio od koristi osim  jezika, i govorio je : “O Allahu, podari mi sposobnost da te mogu veličati i hvaliti kako bih ti u potpunosti zahvalio na Tvojim blagodatima koje si mi darovao i kojima si me odlikovao nad mnogima koje si stvorio velikim odlikovanjem”.

 

Al-Evzai priča: Abdullah reče: ‘Tako mi Allaha, sigurno ću otići do ovog čovjeka i pitati ga o ovom njegovom govoru.Možda je to razumjevanje, ili znanje ili nadahnuće kojim je nadahnut’.

 

Prišao sam mu, pozdravio ga i rekao mu:”Čuo sam te kako govoriš: ‘ O Allahu, podari mi sposobnost da te mogu veličati i hvaliti kako bih ti u potpunosti zahvalio na Tvojim blagodatima koje si mi darovao i kojima si me odlikovao nad mnogima koje si stvorio velikim odlikovanjem’, pa koje su tvoje blagodati zbog kojih Ga toliko veličaš, i na koji način te odlikovao velikim odlikovanjem na kojem mu moraš zahvaliti?”

 

On reče: “Zar ne vidiš šta je moj Gospodar učinio? Tako mi Allaha, kada bi On sa neba poslao vatru da me spali, ili naredio planinama da me zdrobe, ili okeanima da me potope, ili zemlji da me proguta; to bi me samo učinilo još zahvalnijim mom Gospodaru na blagodati ovog jezika koju mi je darovao.

 

Kako god, o Allahov robe, pošto si došao kod mene, ja imam potrebu za tobom! Možda me vidiš i stanje u kojem sam, ja ne mogu nauditi niti koristiti sebi. Imao sam mladog sina koji mi je dolazio u vrijeme namaza i pomagao mi da uzmem abdest, kada sam bio gladan, hranio me a kada bi ožednio napojio bi me, ali ga nema već tri dana, pa ga potraži za mene Allah ti se smilovao.”

 

Rekoh: ‘Tako mi Allaha, nijedno stvorenje ne bi moglo ispuniti potrebu drugog a za koju bi bio više nagrađen od Allaha od tvoje potrebe.’ Pošao sam da tražim mladića i nisam dugo išao kad naiđoh na pješčanu dinu i tu vidjeh mladića koji je bio žrtva zvijeri koja je pojela njegovo meso!.Učinih istirdža (govoreći “inna lillahi we inna ilejhi radži’un) i rekoh: Kako da susretnem onog čovjeka sa blagim licem?!’

 

Dok sam išao njemu, zikr Ejjuba, alejhi sellam, mi je ušao u srce, pa kad sam došao kod njega, pozdravio sam ga, on uzvrati i reče: ‘Zar ti nisi moj drug?’ Rekoh: ‘Da!’ On reče: ‘Šta si učinio u vezi moje potrebe?’ Rekoh: ‘Jesi li ti vrijedniji kod Allaha ili Ejjub, poslanik?’ On reče: ‘Ejjub, poslanik, naravno’. Rekoh: ‘Znaš li ti šta je Njegov Gospodar učinio sa njim? Zar ga nije iskušao u imetku, porodici i djeci?’ On reče: ‘Da’. Rekoh: ‘I kakav je Ejjub bio’? On reče: ‘Bio je strpljiv, zahvalan i veličao je Allaha’. Rekoh: ‘Allah ga je i dalje iskušao sve dok ga njegova rodbina i voljeni nisu napustili?’ On reče: ‘Da.’ Rekoh: ‘ I kakav je bio?’ On reče: ‘ Bio je strpljiv, zahvalan i veličao je Allaha; molim te skrati Allah ti se smilovao.’ Rekoh mu: ‘Mladić za kojeg si me poslao da ga tražim…našao sam ga u pješčanoj dini, rastrganog od zvijeri koje su pojele njegovo meso. Neka ti Allah poveća nagradu i podari ti strpljenja.’

 

Iskušani čovjek reče: ‘Hvala Allahu koji nije od mojih potomaka stvorio stvorenja koja su mu nepokorna i koja bi kaznio vatrom. On onda učini istirdža, uzdahnu i umrije.’

 

Rekoh: “Uistinu smo mi Allahovi i Njemu ćemo se vratiti. Kakva ogromna smirenost preda mnom, čovjek poput ovoga…Ako ga ostavim poješće ga zvijeri a ako ostanem ne mogu mu ni naštetiti ni koristiti.” Pokrih ga ogrtačem koji je bio na njemu, sjedoh kraj njegove glave i počeh plakati.

 

Dok sam tako sjedio četvorica ljudi mi priđoše i upitaše me: “O Allahov robe, u kakvom si ti stanju i koja je tvoja priča.” Ispričah im priču o meni i ovom čovjeku. Rekoše mi :”Otkrij nam njegovo lice, možda ga poznajemo.” Otkrih im njegovo lice i ljudi počeše da mu ljube oči i ruke da bi potom rekli:b”Neka naš otac bude žrtva, koliko dugo su samo njegove oči bile oborene pred Allahovim zabranama. Neka naš otac bude žrtva, koliko dugo se njegovo tijelo klanjalo Allahu dok su drugi ljudi spavali.”

 

Upitah: ”Ko je ovo, Allah vam se smilovao?” Odgovoriše: “Ovo je Ebu Kilaba al-Džurmi, drug ibn Abbasa. Posjedovao je ogromnu ljubav prema Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem!

 

Okupali smo ga, obukli sa odjećom koju smo imali kod sebe, klanjali mu dženazu i ukopali ga. Ovi ljudi odoše i ja se vratih u svoj odred. Kada je pala noć, zaspah i vidjeh ga u snu, u vrtu od Džennetskih vrtova, imajući na sebi dva ogrtača od Džennetskih ogrtača, kako uči:

 

سَلَامٌ عَلَيْكُمْ بِمَا صَبَرْتُمْ ۚ فَنِعْمَ عُقْبَى الدَّارِ

“Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!” (Ar-Rad, 24)

 

Upitah: “Zar ti nisi moj drug?” Odgovori: “Da”. Upitah:”Kako si postigao ove stepene?” Odgovori: “Doista su kod Allaha stepeni koji ne mogu biti postignuti osim sa strpljenjem u vremenu iskušenja i zahvalnosti u vremenu blagostanja, zajedno sa strahom od Allaha, Uzvišenog i Veličanstvenog, u tajnosti i javnosti.”

 

Ibn Hibban – al-Thiqat’