Smiješni događaji

bn Džewzi je napisao djelo „Akhbarul hamqa wel Mugafilin” u kojem spominje određene smiješne događaje iz islamske istorije. Razlog pisanja, kako to spominje Ibn Džewzi u knjizi, jeste da razumni ljudi iz ovih priča spoznaju vrijednost pameti, da je cijene i budu zahvalni Allahu na toj bladodati.

Prenosi se da je jedan prosjak došao kod bogataša u Horosanu i tražio od njega pomoć. Čuo ga je kako govori svom slugi: “O zlato, reci dragulju, da kaže rubinu, da kaže safiru, da kaže ovom prosjaku da mi nemamo ništa“. Prosjak podiže svoje ruke nebu i reče: “O moj Gospodaru, reci Džibrilu, da kaže Israfilu, da kaže Mikailu, da kaže Azrailu da uzme dušu ovom škrtici“.

Jednom je neko ukrao vrata sa Ebu Salimove kuće a on zauzvrat ukrade vrata sa džamije. Ljudi ga upitaše: “Šta to radiš?“ On odgovori: “Vlasnik ovih vrata zna ko je ukrao moja vrata“.

Prenosi se da je jedan čovjek oženio neku ženu koja je bila izrazito niskog rasta pa ga ljudi upitaše, „Što si to uradio?“ On odgovori: „Žena je zlo, što je manje zlo, to bolje.“

Jedan glupavko je bio obaviješten da je njegov magarac ukraden pa on ushićeno reče: “Hvala Bogu da ja nisam bio na njemu“.

Aš’ab je htio vladaru pripovjedati neku priču i poče: “Bio jednom jedan čovjek…“ ali u tom momentu spazi kako im bi prinesen veliki pladanj hrane. Zastade, jer je zurio u ukusnu hranu. Vladar mu reče,“Da…i onda?“ Aš’ab reče: “I onda umrije!“

Ebu Bekr i neki ashabi su bili jednom na trgovačkom putu. Svim ljudima su bile dodijeljene određene obaveze, Suwejbit ibn Harmala je bio zadužena za hranu i namirnice.An-Nuajman je bio jedan iz grupe i na putu je ogladnio i zatraži od Suwejbita hranu. Suwejbit mu odbi dati i an-Nuajman mu reče: “Znaš li šta ću ti uraditi?“ i nastavi da upozorava i prijeti Suwejbitu ali on mu ne popusti. An-Nuajman zatim priđe grupi beduina na pijaci i reče im: “Hoćete li da vam prodam jakog i krupnog roba?“ Oni rekoše „da“ i an-Nuajman nastavi: “On je veoma vješt na jeziku i razgovijetan, opirat će vam se i govoriti: “Ja sam slobodan“ ali ga ne slušajte“.
Ljudi platiše cijenu roba, deset zlatnika i an-Nuajman prihvati i završi kupoprodaju kao vješt trgovac.Kupci krenuše sa njim da uzmu kupljenu robu i an-Nuajman im prstom pokaza na Suwejbita i reče: “Ovo je rob kojeg sam vam prodao“.

Ljudi uhvatiše Suwejbita a on poče pomagati za svoj život i slobodu: “Ja sam slobodan. Ja sam Suwejbit ibn Harmala…“ ali oni tome nisu pridavali pažnju i odvukoše ga za vrat kao što bi uradili sa svakim robom.

Cijelo to vrijeme, an-Nuajman se nije smijao niti trepnuo. Ostao je potpuno miran i ozbiljan dok je Suwejbit ogorčeno protestvovao. Suwejbitovi saputnici, vidjevši šta se dešava, požuriše da dovedu Ebu Bekra, vođu karavane, koji je došao trčeći što je brže mogao. Objasnio je kupcima šta se desilo i oni pustiše Suwejbita i dobiše svoje pare nazad. Ebu Bekr se tada od srca nasmijao a isto tako i Suwejbit i an-Nuajman. Kada su se vratili u Medinu ispričali su ovaj događaj Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem i zajedno su se još više smijali.

Asma’i prenosi od svog oca da je zatvorenik bio doveden pred Abdulmelika a bio je optužen za pobunu protiv vladara. Abdulmelik reče: “Odsijecite mu glavu“. Zatvorenik reče: “O vođe pravovjernih, ovo ne bi trebala biti nagrada koju bih trebao dobiti od tebe.Tako mi Allaha, nisam pristupio redovima tih i tih osoba osim što sam se brinuo za tebe i što sam radio ono što je u tvom najboljem interesu. Ja sam nesretan čovjek i nikad se nisam borio bok uz bok sa čovjekom a da nismo poraženi. Sve ove godine ja sam bio bolji po tebe od 1000 ljudi na tvojoj strani koji su se brinuli o tebi. Bio sam sa tim i tim osobama i bili smo poraženi a onda sam bio sa tim i tim i bili smo poraženi…Nastavio je spominjati ljude koji su poraženi od Abdulmelika. Kad je ovo čuo, Abdulmelik se nasmijao i oslobodio ga.

Hidžaov otac je nanijetio da obavi hadždž i kad je htio krenuti, Hidža koji je bio jako sentimentalan mu reče: „Nemoj se dugo zadržati i probaj da se vratiš do bajrama kako bi proveo s nama kurban bajram“.

Jedan beduin je živio u blizini rijeke. Jedne hladne noći se odžunupio u snu. Nije bio voljan da se kupa hladnom vodom pa je tražio svoju kantu kako bi ugrijao vodu. Nije je uspio naći pa skide odjeću i otpliva preko hladne rijeke do druge obale da je uzme. Vratio se sa kantom zatim ugrijao vodu i okupao se“.

Jedan starac je stajao kraj vrata mesdžida i mujezin iz poštovanja prema starijem mu ponudi da predvodi namaz. Starac odbi i mujezin uze da predvodi namaz. Nakon namaza mujezin reče starcu: “Dedo, da si predvodio namaz dali bi ti nešto.“ Starac odgovori: „Nisam mogao preuzeti ulogu imama pošto nemam abdest“.

Jedna individua je čula da je post ašure ravan postu cijele godine i on isposti pola dana misleći da će mu to biti dovoljno za šest mjeseci“.

Jednom je bio čovjek koji se zvao Mudžrim i on je klanjao u prvom safu. Imam je učio suru Murselat i kad je došao do ajeta „Elem nuhlikil ewwelin'(Zar Mi nismo drevne narode uništili – ewwel isto znači prvi), on tj. Mudžrim se preplašen premjesti iz prvog safa u zadnji. Zatim je imam proučio sljedeći ajet „thumme nutbiuhumul akhirin’ (poslije njih i one koji su za njima dolazili – akhirin isto znači zadnji). Mudžrim se uplaši prijetnje pa se pomjeri u srednji saff a imam nastavi učiti sljedeći ajet ‘Kedhalike nef`alu bil-Mudžrimīn’ (Isto tako ćemo sa svim mudžrimima-grješnicima postupiti!) A njegovo ime je Mudžrim i on napusti namaz govoreći: “Ovaj imam me izgleda proganja“.