10 stvari kojima se izbjegava Allahova kazna

Allah od nas traži da budemo pobjednici, da budemo sretnici, da se takmičimo u dobru, da se trudimo i da pobijedimo, da se usrećimo, da i na ovom, a pogotovo na onom vječnom svijetu sretno živimo.

Allah vjernicima obećava vječno ~zadovoljan život~. U dvije riječi sve rečeno, nema ljepšeg opisa. Kome Allah daje to? Onome ko se trudi da zadovolji svog Gospodara makar to bilo kontra ljudima i svojim strastima i prohtjevima. Da da prednost Gospodaru i Njegovom zadovoljstvu u odnosu na sve ono što se u momentu suprotstavlja tome. Koliko tu uspijemo, toliko ćemo onoga što Allah obećava da dobijemo. Koliko se budeš trudio i od svog života ulagao i žrtvovao, toliko će ti Allah uzvratiti. I zato će neko odmah, bez polaganja računa, u Džennet, a neko će morati kraće, neko duže, neko najduže u Džehennemu zaglaviti, da se očisti za sve ono gdje je davao prednost nečem drugom u odnosu na Gospodara svih svjetova.

Ili ćemo se boriti grčevito za Džennet ili ćemo pasti i izgubiti. Pobjednici su oni koji uđu u Džennet, a gubitnici su svi oni koji ga izgube, koji žive život koji nije život, u kojem svakog momenta priželjkuju smrt, a smrti više nema. Mi nemamo treći izbor. Sve ostalo je nebitno, svi ostali parametri i podjele, natjecanja bo koje vrste, sve će to nestati. Ostaje samo Džennet ili Džehennem. Problem je što većina ljudi ne radi kako treba i zbog prolaznog dunjaluka žrtvuje mnogo od Allahovog zadovoljstva.

Ulazak u Džennet je pobjeda, al’ šta je prava pobjeda? Kaže Uzvišeni: “Ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden, taj je postigao šta je htio”. Nisu isti oni koji uđu direktno i oni koji prožive ono što svom neprijatelju ne bismo poželjeli, a to je Džehennem, makar to bilo sat vremena, a mnogi učenjaci tvrde da nema kratkog boravka u Džehennemu. Pa je pravi uspjeh da te Allah sačuva od Džehennema. Zato su se učenjaci trudili, sabirali i pisali stvari kojima se izbjegava Allahova kazna, ciljajući na Džehennem, jer sve prije njega je malo. Bolje je imati razne vidove iskušenja i kazni nego kročiti nogom u Džehennem.

Šejhul islam Ibn Tejmijje je spomenio 10 stvari kojima se izbjegava Allahova kazna.

Prva tri načina su kako čovjek može sebi da valja:

1) Tevba – pokajanje od grijeha, prestanak sa činjenjem onoga za šta Allah prijeti i ima pravo da te kazni. Isplati se i može se, tako mi Allaha, sve ostaviti! Naš Gospodar je Savršeni i nije zabranio haram a da ga čovjek ne može ostaviti.

Teoba je prestanak činjenja grijeha uz kajanje i odluku da se nećeš više tome vratiti. Pa ako se čovjek kasnije zbog slabosti ponovo vrati tom grijehu, ne znači da ona prva teoba nije ispravna. Sve dok si iskreno u momentu kada si se pokajao odlučio da nećeš više to raditi.

Najbolje sa čime čovjek može sebi valjati i Allahu ugoditi, štaviše, time će Allaha OBRADOVATI, je da se pokaje. Predaja i ajeta o ovome je mnogo, a spomenuću samo najdraži hadis: “Allah se obraduje pokajanju nekoga od vas više nego što se obraduje čovjek koji je na jahalici u pustinji zaspao pa se probudio i izgubio jahalicu i sve stvari. Pa je ponovo zaspao izgubivši nadu u svoj život. Kad se probudio vidio je jahalicu ispred sebe pa od silne radosti rekao: “Gospodaru, Ti si moj rob, ja sam Tvoj gospodar.” Od tolike radosti se pogrešno izrazio, pamet mu se pomutila od sreće.

Ovaj hadis slušamo često, ali pokušajmo ga doživjeti. Ja činim grijehe, ja slab, ja radim stvari protiv sebe, a Gospodaru svakako ne štetim niti koristim, ali naš Gospodar je prema nama milostiviji od nas samih, više nam želi dobro od nas. I ja, kad me Allah nadahne i pomogne, kad skontam da grijehom odoh u propast, kad se uz Allahovu pomoć osnažim i kažem: “Neću više nikad, Gospodaru molim te oprosti mi, kajem se”, čovjek u tom momentu osjećaja ljepotu, toplotu oko srca, sreću, sigurnost i niz drugih osjećaja koji su sami po sebi vrijedni i dovoljni da bi se insan pokajao.

U tom momentu kad ja spašavam sebe i prestajem raditi ono zbog čega JA zaslužujem biti kažnjen ako se ne pokajem, e u tom momentu Allah se obraduje mom pokajanju više nego što bih se ja obradovao produžetku svog života.

Imao sam priliku gredati snimke izvršavanja šerijatskih kazni, pa je propis za ubistvo da se ubije insan. Naravno, to je proces, imaju pravila i ostale stvari. Jedan od propisa je da neko iz porodice može halaliti, i ako halali, ukida se smrtna kazna. I često to ljudi ostavlju pred sami čin izvršenja, kako bi ubica uzeo pouku. Pa tako dovedu čovjeka, čita se presuda i gleda se hoće li ko halaliti. I u tom momentu neko se javi i kaže: “Allaha radi, ja mu halalim!” Otpuženi ustaje, skače k’o ping-pong loptica od sreće, toliko se obraduje jer se par trenutaka prije oprostio od života i čekao meleka smrti, i tad mu stiže vijest da mu je život produžen. Allah se mojom i tvojom teobom obraduje više od toga! RADI NAS, ne radi Sebe, jer Njemu ništa ne šteti.

2) Druga stvar kojom se spriječava i neutrališe Allahova kazna je traženje oprosta, a to nije isto što i tevba. Istigfar riječima Estagfirullah, Rabbigfirli. Propisano je da se to čini mnogo, što više.

Došlo je u predaji da se šejtan zakleo da će nas zavoditi sve dok su nam duše u tijelima, a Allah odgovara: “Ja ću im praštati sve dok oprosta traže”. Da tražiš oprost dan i noć, stotinama i hiljadama puta dnevno, to je ono što Allah od tebe hoće i za šta ti vraća dunjalukom prije ahireta, i neutrališe kaznu na ahiretu, makar došao pred Allaha s grijesima od kojih se nisi mogao pokajati.

Ulema se razilazi da li samo istigfar bez teobe može obrisati velike grijehe, ali su složni da istigfar ako ne ugasi onda nagriza i umanjuje grijeh. Pa onaj veliki grijeh koji vučeš cijelog života i ne pokaješ se i umreš s tim (Allah da nas sačuva takvog stanja) uz mnoštvo istigfara svakog dana, taj grijeh će doći na Sudnjem danu puno manji nego što si zaslužio.

Plus što Allah za istigfar obećava svako dobro dunjaluka i ahireta. Ne možeš da se pokaješ, ne možeš da se promijeniš, ne možeš neki hajr u život da uvedeš, probao si svašta ali ne ide ti – kreni s istigfarom stotinama i hiljadama puta dnevno, i povećavaj. Traži od Allaha oprosta s nijetom traženja oprosta, a ne onih drugih stvari od dunjaluka koje Allah obećava, pa će ti Allah dati oprost, kaznu neutralisati, milost Svoju spustiti, i od dunjalika svašta ti dati. Ko se bude ustrajno držao istigfara Allah će mu iz svake brige olakšanje dati, iz svakog belaja izlaz dati, olakšaće mu svaki posao i opskrbiće ga odakle se ne nada. To Allah obećava od konkretnih stvari na dunjaluku. Ali nijet mora biti traženje oprosta, izbjegavanje kazne, a Allah će dati i sve drugo, i što si nijetio i što nisi. Sakrij od drugih, ustraj, povećaj i uživaj. Istigfar je jedan od najboljih zikrova kojima se Allah može spominjati u današnjem vaktu, jer nikad ljudi nisu ovoliko bili izloženi grijesima.

3) Činjenje puno dobrih djela, prije svega farzova, jer se ničem Allahu ne može umiliti kao s farzovima, a zatim mnoštvo nafila raznih vrsta. Na Sudnjem danu vaganje će biti glavna stvar, pa kome pretegnu dobra djela nad lošim oprostiće mu se loša. I iz Svoje milosti Allah je propisao da za jedno dobro djelo imamo 10, 70, 700 ili više puta nagradu, a za grijeh imaš jedan grijeh onoliko koliko je on težak, jer nije svaki isti. Pa je rečeno: “Teško onome kome jedinice nadvladaju desetice“.

Još jedan od razloga zbog čega treba da povećamo činjenje dobrih djela jeste i to što je Milostivi iz Svoje milosti propisao da dobra djela odnose i brišu grijehe. Rekao je Uzvišeni: “Zaista dobra djela brišu grijehe“. Dobra djela gutaju grijehe, a grijeha nam ne fali. Što jači i bolji sevap, više ti uzima grijeha. Ako ne možeš da se suzdržiš od nekih stvari, “kažnjavaj se” sevapima i dobrim djelima, povećaj činjenje dobra nakon svakog grijeha. Ovo je preporuka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Boj se Allaha gdje god (osnova je ne činjenje grijeha, to je bogobojaznost), a nakon svakog grijeha učini dobro djelo koje će ga obrisati. I s ljudima se ophodi na najljepši način.”

Treba dobro činiti, i povećavati, iz godine u godinu da ti ta navika biva veća, da ti stanje biva bolje, da ne prođu godine a ti isti, i dalje da se boriš sa osnovama. Ne može broj istigfara ove godine i prošle biti isti. Broj stranica Kur’ana ove i prošle godine isti, broj sadaka, i mnoge druge stvari. Može kome nije stalo do ovoga.

Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao da je od Allahove milosti da nekad čovjeka iskuša grijehom kako bi se popravio. Ne svakog čovjeka, nego onog koji je navikao živjeti po ovom pravilu. Radiš dobro, pa ti fino, pa te Allah iskuša grijesima koji ti ne dolikuju, da ti pokaže da si ipak slab, pa umjesto da se uzoholiš zbog dobrih djela (a malo fali čovjeku za to, šejtan radi na tome kad insan radi dobro), pa nakon grijeha budeš skrhan, odjednom razumiješ svakog griješnika, imaš milosti prema ljudima, spustiš se na zemlju, krećeš iznova jer vidiš koliko si slab, pa se kaješ, tražiš oprosta, pa sebe kudiš, pa se trudiš da popraviš dobra djela, pa uvedeš novi ibadet koju do sad nisi radio, pa vremenom uhvatiš sebe kako si grijeh odavno ostavio a sa tim dobrim navikama nastavio. I to je Allahova milost prema ljudima.

—

Sljedeće tri stvari su stvari kojima možemo jedni drugima da valjamo i koristimo, da budemo uzrok da se drugome neutrališe kazna.

4) Dova jedni za druge. Stvar koju zanemaruje većina ljudi, a uzrok tome je naša sebičnost, bolest naših srca. Nemamo osjećaja jedni za druge, a islam u mnoštvu propisa naređuje saosjećajnost i brigu o drugima. Onaj ko dovi za drugog ima najviše koristi od toga. Kad kažem ovo, mnogima padne na um stvar da melek na tu dovu kaže “Amin, i tebi isto.” To je sitnica! Ti kad se sjetiš u pola noći na sedždi nekog brata/sestre i odvojiš najdragocijenije vrijeme i iskreno zamoliš Allaha za njihov ahiret pa onda dunjaluk, ti si time doprinio čistoći svog srca, liječiš zavidnost, oholost, sebičnost i daješ mu najbolji poklon koji mu možeš dati. Prije nego što melek kaže “Amin, i tebi isto” ti si se već osevapio srčanim ibadetima koji su mnogo vrijedniji od toga. Ti si ovim svoje srce popravio i pročistio. Tebi se Allah već smilovao. I što više ljudi imaš na tim svojim tajnim spiskovima, u svojim dovama, to si bolji, sretniji, uspješniji i Allah ti više daje. Dova za drugog je kabul, prima se, upravo iz ovih razloga, jer je najiskrenije.

I druga stvar, kad ti neko na um padne, znaj da mu Allah hoće dobro čim ti ga je sad donio u misli, pa iskoristi tu priliku, nemoj odbiti i zanemariti, doprinesi, budi ti uzrok njegovog dobra. Sve što sami sebi zbog nekih prepreka ne možemo dovama da ostvarimo, jedin za druge, uz Allahovu dozvolu, možemo.

Kad imaš običaj da puno za druge doviš, da ti je puno ljudi u dovama, vremenom saznaš da si ti duboke korijene spustio u ljudskim srcima, da i tebe puno ljudi spominje, i to možda u boljim situacijama, vremenima i mjestima nego što ti daješ njima.

Liječimo se, popravljamo se tako što ćemo puno misliti na druge, i neka nam dove za njihov dunjaluk budu sporedna stvar, osim ako znamo da ima neku veliku potrebu, pa to treba spomenuti. Traži da mu se Allah smiluje, da ga učvrsti u vjeri, popravi, sačuva od Vatre, dovi za ono što je i tebi najpotrebnije, pa će Allah i tebi dati.

5) Drugi način na koji možemo jedni drugima valjati jeste da kada neko umre da za njega činimo ono što je propisano da se radi (hadž, umra, privremena ili trajna sadaka, da se za njega upućuje dova za milost, za prestanak patnje ako se pati ili povećanje deredža ako uživa).

Zamisli svog prijatelja, a pogotovo roditelja, koji je otišao tamo i možda se pati zato što nema dovoljno dobrih djela koja bi mu obrisala grijehe, i stigne mu tvoj sevap na njegov račun i prestane mu kazna. Ili možda uživa pa mu stigne hadž ili umra, sadaka, i odjednom dobije više poklona, a zna odakle su mu došli. Zato se nerijetko dešava da takve usniju u finim stanjima što je znak da im je stigao poklon.

Čovjek je najpotrebniji kada de pati u kaburu. Ako ti budeš uzrok da mu tada prestane patnja, taj neće imati patnje ni na Sudnjem danu. Nisi mu mogao valjati bolje od toga. Zato je bitno da se sjećamo umrlih. Postoje ljudi koji su slali poklone svojim roditeljima dok su bili živi, pa kad su preselili istu tu sumu uplaćuju njima na ahiretski račun, i sad im više valjaju nego tad dok su bili živi, jer sada sigurno ide u sevap, u povećanje nagrade ili umanjivanje kazne.

6) Šefat (zauzimanje) na Sudnjem danu. Oni koji budu imali pravo na šefat biće uzrok da neko ko je zaslužio Džehennem ne ode tamo, jer mu je Allah već želio podariti milost, pa je na ovaj način počastio jednog, a smilovao se drugom.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, meleci, dobri ljudi će imati pravo da se zauzimaju za druge, pa čovjek ako bude dobar sebi biće dobar i drugima i može se nadati dobroti onih koji su s njim bili dobri na ovome svijetu. Allah iz Svoje milosti nije ostavio ni ahiret a da ne možemo valjati jedni drugima. I onda dođe čovjek i škrtari na pomoći bratu muslimanu bilo koje vrste na dunjaluku. Allah te obavezao da mu koristiš i kad ste oboje na ovom svijetu, i kad si ti na ovom a on na onom svijetu, i kad ste oboje na onom svijetu. I ako ti ne pomažeš, pomoć očekivati ne možeš.

—

Sljedeće četiri stvari je Gospodar za Sebe ostavio.

7) Iskušenja. Ona počinju rano na dunjaluku i završavaju se smrtnim mukama, i najveće čišćenje bude na samoj samrti. Vjernik kad umire ima muke sve do pred samog kraja kada duša izađe kao kap vode, i tad se najviše čisti od grijeha.

Allah ti nijedno iskušenje nije dao a da ti time ne briše nešto od grijeha, da ti se time nije smilovao jer ti je time automatski ahiretsku kaznu koja je bolnija neutralisao, tako što ti je dao nešto od dunjalučkih belaja. Rekao je Božiji poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjernika ne pogodi ni briga, ni bolest, ni umor, čak ni trn da ga ubode, a da mu to ne bude čišćenje nekog grijeha.” Svaka neugodnost na dunjaluku koja ti se desi, time ti Allah nešto od grijeha oprosti. A cio život je takav, uvijek nešto žulja čovjeka. To je blagodat od Allaha Uzvišenog.

Smrtne muke budu posebno žestoke i onda nastaje olakšanje koje je nekima trajno, zato je jedna od poslaničkih dova da nam smrtne muke budu posljednje muke. Pa radimo za to, da ono grijeha što imamo nestane sa smrtnim mukama, i dovimo Allahu za posle toga nastupi vječno uživanje.

8) Ako je čovjek toliko bio uporan u griješenju da mu sve ovo nije bilo dovoljno, biće čišćen u kaburu. Kaburski azab, kaburski stisak, kaburski strah, sve je to Allahova milost kojom se izbjegava Allahova kazna u Džehennemu. Kažnjavanje u kaburu traje onoliko koliko ima grijeha, ali ne traje konstantno 24h, već jutrom i večerju, otprilike vrijeme duha namaza i ikindije namaza, a ostalo vrijeme odmora. Ali ima ljudi upornih, ni to mu nije bilo dovoljno. Hiljadama godina u kaburu leži, ali toliko grijeha ima da nije dovoljno.

9) Posljednja šansa da se Džehennem izbjegne, a samo po sebi je strašna i strašno zvuči – strahote Sudnjeg dana.

Kad čovjek ustane iz kabura i progleda i nađe se na nekom novom svijetu, na nekoj novoj Zemlji, među nekim ljudima, precima, koji su tu ukopani kraj tebe stoljećima. Drugačijih izgleda, sve drugačije, goli, bosi, neobrezani, pa kao mušice u početku raštrkani, pa kasnije usmjereni na mjesto okupljanja, bez riječi, samo se topot koraka čuje. I kad čovjek stane pred Allaha i ne zna hoće li ga poslati u Džennet ili Džehennem. To će biti stanje svakog od nas.

Pa će nekom ti strahovi biti dovoljni, a postoje i muke i belaji i kažnjavanje na Sudnjem danu koji su veći i žešći od kažnjavanja u kaburu. Ali su ništa u odnosu na patnju u Džehennemu! To je još jedna stvar kojima se Allah može smilovati vjerniku i kojom ukida kaznu u Džehennemu. Mogu biti samo strahovi i brige ili mučenje na Sudnjem danu poput kupanja u znoju, prženje na Suncu koje je tada blizu milju, i ostale stvari koje se spominju u predajama.

10) Posljednja stvar, najveća i najbitnija – milost Svemilosnog. Milost Onoga koja obuhvata sve, koja je beskrajna i nezamisliva. Milost kojom ćemo se SVI iznenaditi na Sudnjem danu. Jer koliko god bile strašne i teške strahote, ljudi će tada vidjeti više milosti nego kazne, jer Allah Uzvišeni je postavio pravilo i zapisao iznad Arša: “Moja milost je nadvladala Moju srdžbu.”

U Džennet se ulazi isključivo Allahovom milošću, a ona se postiže dobrom djelima. Allahova milost je i što nas je uputio na Pravi put i što nam je podario sve ove stvari kojima se možemo sačuvati patnje u Džehennemu.

I biće ljudi koji će pored svega ovoga zaraditi Džehennem. Ali nakon što se svi šefati završe, i sva vaganja prestanu, i obračun računa davno završi, Allah će reći: “Ostala je milost Svemilosnog”, pa će zahvatiti tri puta Svojom svetom šakom, onako kako Njemu dolikuje, i iz Džehennema izvaditi svakog vjernika koji ima trun imana. Oni koji jesu djela imali, ali ne dovoljno da se na njih mogu osloniti.

Jedino što čovjek ne smije izgubiti nikad je nada u Allahovu milost, jer time Allahovu srdžbu direktno izazivamo i provociramo. Šta god da radiš, još uvijek dišeš, nije ti melek dušu izvadio, imaš priliku da se pokaješ, da se popraviš, imaš nadu da nećeš na tome preseliti. Ali nemoj da čekaš i stojiš. Allahova milost se traži pa se dobije. Allah daje, ne škrtari, Allah poziva i nudi, na nama je samo da krenemo i da probamo da sve ove stvari primjenjujemo.

Svih 10 stvari možemo sada da primjenjujemo, čak i patnju u kaburu i na Sudnjem danu, tako što ćemo doviti Allahu da nas zaštiti i da se klonimo stvari koje vode u tu patnju, i da zanijetimo ako budemo šefadžije da ćemo se za svoju braću i sestre zauzimati, a da to već sad pokazujemo praksom tako što ih se u dovama sjećamo.

Prof. Jasmin Durić
S predavanja: Stvari kojima se izbjegava Allahova kazna