Od zablude do nikaba

Sve je počelo prije četiri-pet godina u srednjoj školi. Do tad sam živjela „običnim“ životom, nosila jeans, tene, majičice i sl. Bila sam sportašica, tačnije trenirala sam karate otprilike deset godina, osvajala medalje, putovala ali nisam bila zadovoljna. U srednjoj sam školi imala jako dobrog profesora iz vjeronauke, voljela sam ići na časove i slušati šta priča. U tom svemu pored mene je bila prijateljica koja je također gajila ljubav prema vjeri kao i ja, te mi je jedne prilike predložila da mi počnemo klanjati… Ja nisam znala klanjati do tad…Kad bih klanjala uzela bih knjigu i stavila ispred sebe da mogu pratiti, i tako sve dok nisam naučila. To je samo početak moga traganja za vjerom.

Dok sam pošla na fakultet vjera se poprilično ustabilila u mom srcu. Često sam majku pitala da se pokrijem, smatrala sam da moram čekati dok mi ona to odobri, što je naravno pogrešno. Međutim, ona bi mi stalno govorila da sačekam još malo, sve dok nije vidjela da ja to silno želim. Tada je otkrila šta se krije u njenom srcu u vezi hidzaba, kategorički je odbijala da se pokrijem, govorila mi je šta će mi to, da mogu vjerovati i bez toga i sl. Jednog jutra sam donijela odluku, pokrila sam se. Shvatila sam da ako budem čekala da se majka složi sa tim, da možda nikad to neću dočekati, pa sam taj dan na fakultet otišla pokrivena. Sjećam se da sam hodala a kao da nisam dodorivala tlo, žurila sam samo da me majka ne zovne i da ne počne galamiti na mene, jer je bila stroga, samo sam htjela da odem i da budem sigurna sa hidžabom.

Već tada šejtan prokleti jer počeo djelovati, preko majke na mene. On uvijek djeluje kad rob učini nešto da se približi Allahu s.v.t. Borba sa njim a i sa majkom je bila komplikovana, vrijeđala bi me, zaključavala u kuću, nagovarala me da se otkrijem, ali Allah s.v.t., Onaj koji je najbolji Pomagač mi je olakšao.
Da se vratim na svoj život prije Islama…Hvala Allahu pa je dao da sam prirodno stidna osoba, nikada nisam mogla raditi neke stvari koje su drugi radili, nisam se osjećala ugodno u muškom društvu. Nisam više željela trenirati jer je u tome bilo mnogo stvari koje su suprotne Islamu i koje ja ne volim, treninzi sa muškarcima, putovanja…Naročito bi me gušilo kad bi se putovalo negdje daleko, gdje se mora noćiti, jer sva omladina iz kluba ide u diskoteke, gdje su muzika i nemoral. Hvala Allahu nisam bila od tih, uvijek bih se izvlačila i govorila da ne mogu s njima…

Često bih plakala i dovila Allahu da me izbavi od toga svega, jer je bilo teško prestati trenirati nakon toliko godina, uspjeha, poziva u reprezentaciju i sl.. Nemojte misliti da se meni bilo teško odvojiti od toga, kažem da je bilo teško, jer je to neobjašnjivo ljudima, kako ja nakon toliko godina da prestanem trenirati. Elhamdulillah, Allah je dao da se sve desi lagano, da prestanem trenirati, da se više posvetim vjeri, da se upoznam sa sestrama muslimankama i da se udam. Na Sudnjem danu nećemo biti pitani za medalje niti nagrade, to je bezvrijedno u odnosu na djela kojim je Allah s.v.t. zadovoljan, i kojima moramo zamijeniti sve navike od kojih nećemo imati koristi, jer pravi svijet, pravi život je onaj na ahiretu, on je vječan, a dunjaluk nam je prilika od Allaha da odaberemo šta ćemo raditi. Da li želimo vidjeti Njegovo lice i osjetiti neizmjernu srecu ili želimo polozaj na ovom prolaznom svijetu?

Nakon što su se odnosi s majkom poboljšali i Allah dz.s. mi dao čvrstinu u srcu, upoznala sam mladića muslimana, koji je praktikovao i učio vjeru i nakon četiri mjeseca sam se udala za njega. Kad sam se udala pokrila sam i lice (stavila zar, odnosno nikab). Moja majka je to uskoro prihvatila, jer je upoznala hidžab i shvatila da to nije nikakav teret i sada joj je to normalno, obilazi me, zove i pazi.

Samo je Allah taj Koji je Veličanstven, i ne mogu da se zahvalim koliko treba što je baš mene uputio na pravi put, što je dao da se stvari dese baš na način kako su se desile, jer On zna a mi ne znamo. Šejtanove spletke su slabe, i savjetujem svakoj sestri koja želi hidžab da bude ustrajna i uporna i da stalno napreduje ka svom cilju i da žuri da ga ostvari jer ona to radi samo Allahu za ljubav, i ne smije dopustiti da joj dođe melek smrti a ona nije ispunila dužnost kojom ju je Allah obavezao. A sestre znajte da hidžab nije samo dužnost, to je prava ljepota za ženu. To joj je zaštita od svih bezobraznika, od ružnih pogleda…

Sestro kad obučeš hidžab, vidjet ćeš na sebi znakove Allahove milosti i ljubavi, jer taj čin nije ništa drugo do Allahova milost prema tebi. Hvala Allahu Gospodaru svjetova.

Tekst poslala sestra Dž. Đ.