U prethodnom broju bilo je riječi o vrstama životinja čije je meso dozvoljeno konzumirati i životinjama čije je meso zabranjeno konzumirati, a u narednim redovima bit će riječi o načinu klanja životinja, uvjetima koji se moraju ispuniti da bi klanje bilo u skladu sa islamskim normama, te metodama klanja životinja u savremenim klaonicama.

Kada se radi o životinjama čije je prirodno stanište voda, one su dozvoljene i bez klanja. Kopnene životinje, čije je meso dozvoljeno konzumirati, dijele se na divlje i domaće. Kada je riječ o divljim životinjama i uvjetima da bi meso ulovljene životinje bilo halal, to je posebna tema na koju se ovom prilikom nećemo osvrtati. Da bi meso pitome životinje bilo halal, potrebno je da se životinja zakolje na propisan način, naravno ako se radi o životinji koja nije sama po sebi zabranjena, kao što je svinja ili pas. Ako bi životinja sama uginula ili bila ubijena na neki drugi način, mimo propisanog klanja, njeno meso tretira se strvinom i zabranjeno ga je jesti. Svevišnji Allah kaže: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano…” (El-Maida, 3). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Jedite meso životinja kojima je puštena krv i nad kojima je pritom spomenuto Allahovo ime” (Buhari i Muslim). Puštanjem krvi meso životinje se čisti, a spominjanjem Allahovog imena, zahvaljujemo se Allahu i priznajemo Njegove blagodati kad nam je tu stoku potčinio.

Uvjeti koji se moraju ispuniti

Da bi klanje bilo validno, potrebno je da se ispune određeni uvjeti od kojih se neki tiču životinje koja se kolje, neki onog ko kolje, a neki pribora i načina klanja. Što se životinje tiče, uvjetuje se da bude živa u trenutku klanja, da klanje bude izravni uzrok njene smrti i, naravno, da životinja bude dozvoljena.

Uvjetuje se da osoba koja kolje bude musliman, ili ehlul-kitabija (sljedbenik Knjige), odnosno jevrej ili kršćanin, dok meso životinja koje zakolju drugi nemuslimani nije dozvoljeno. Tako, naprimjer, meso životinje koju zakolje ateist ili budist nije dozvoljeno. Također se uvjetuje da onaj ko kolje bude razuman tako da shvata značenje klanja i bismille. Većina učenjaka, tj. hanefije, malikije i hanbelije, uvjetuju da osoba koja kolje prilikom klanja spomene Allahovo ime, odnosno da izgovori: “Bismillah! – U ime Allaha!”, namjeravajući da klanje bude u ime Allaha. Ako osoba koja kolje, iz zaborava ne spomene Allahovo ime, meso životinje je halal, ali ako bi namjerno izostavila bismillu, meso tako zaklane životinje bilo bi haram. Učenjaci šafijske pravne škole smatraju da je izgovaranje bismille prilikom klanja pohvalno, ali da nije uvjet za klanje. Ako bi osoba koja kolje žrtvovala životinju u nečije drugo ime mimo Allaha, tako da prilikom klanja spominje i veliča nekog drugog mimo Allaha, meso te životinje bilo bi haram. Ako je osoba koja kolje jevrej ili kršćanin, uvjetuje se da ne znamo da je prilikom klanja, veličajući, spomenula nečije drugo ime mimo Allaha, a ako čujemo da je prilikom klanja spomenula, naprimjer, Isusa, tada je meso zaklane životinje haram. U ranije citiranom ajetu, u kojem se spominju načini na koje meso životinje, ako ona ugine, postaje haram, navodi se: “…i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime…” (El-Maida, 3)

Također se uvjetuje da se klanje obavi oštrim predmetom, kao što je metalni nož, kako bi životinja što manje patila. Zatim, uvjetuje se da se životinja zakolje u predjelu vrata, tako da se prerežu grkljan, jednjak i dvije krvne žile, koje se nalaze uz njih. Presijecanjem ove četiri vratne žile ostvaruje se klanje na najpotpuniji način, a ako bi se neka od njih izostavila, validnost klanja je predmet rasprava među učenjacima. Ebu Hanifa, rahimehullah, uvjetuje da se presiječe većina, a to su bilo koje tri od četiri vratne žile. Ovo je opis klanja domaćih životinja izuzev deva, koje se kolju ubodom u podnožju vrata (nahr), gdje se spajaju ključne kosti. Pri tome se presijeku krvne žile, a, prema malikijama, dovoljno je da se deva ubode na tom mjestu i tako usmrti. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja) Ovi su uvjeti neophodni da bi klanje uopće bilo validno, a pored toga u islamu postoji i niz pohvalnih radnji kojih se lijepo pridržavati prilikom klanja, a cilj im je blagost i samilost prema životinji. Primjer za to jeste da se nož ne oštri pred očima životinje koja će se klati, da se životinja ne kolje dok druga to gleda, da se ne kolje tupim nožem, da se životinja ne muči, da se ne počinje sa odstranjivanjem kože životinje, odsijecanjem njenih dijelova, barenjem u vrućoj vodi ili perutanjem sve dok se ne potvrdi da je životinja umrla.

Načini klanja u savremenim klaonicama

Nakon što smo opisali klanje životinja prema islamskim normama, ostaje da se vidi kako se to obično dešava u današnjim klaonicama.

U savremenim klaonicama životinje se usmrćuju raznim metodama od kojih su najčešće sljedeće:

Prvo:

Strujni udar. Životinja se izloži strujnom udaru, koji je ošamuti ili usmrti.

Drugo:

Gušenje ugljendioksidom. Ovaj način obično se koristi za ubijanje sitnih životinja u velikom broju, kao što su pilići, tako da se u posebne komore u koje su smještene životinje pusti plin ugljendioksid usljed čega nastupa smrt gušenjem.

Treće:

Udarac u glavu. To je metoda koja se bazira na udaranju životinje u glavu čekićem, pištoljem i sličnim priborom usljed čega životinja gubi svijest ili umire.

Četvrto:

Ubrizgavanje zraka u grudni koš životinje, tako da se između rebara probije opna grudnog koša i kroz taj otvor ubrizgava se zrak te usljed pritiska na plućima nastaje smrt gušenjem, bez prolijevanja krvi.

Životinja koja bude ubijena na jedan od spomenutih načina smatra se strvinom i njeno je meso haram, jer nije zaklana na propisan način.

Nekada se ove ili neke druge metode koriste da se životinja samo ošamuti, a potom se kolje ili ubija. Međunarodno vijeće islamskog prava nastalo iz Organizacije islamske konferencije analiziralo je aktuelne metode klanja životinja u zemljama iz kojih muslimanske zemlje uvoze meso, te su, između ostalog, u svom zaključku naveli da se prilikom šerijatskog klanja u osnovi ne koristi ošamućivanje životinje, jer kada se ispune uvjeti i običaji klanja kako to islam nalaže, to je najpotpuniji i najljepši način klanja pri kojem se blago i pažljivo postupa prema životinji i tako se najmanje pati. Ako se životinja samo ošamuti nekom od spomenutih metoda, a potom, dok je još uvijek živa, zakolje na propisan način, njeno je meso halal, ali se pri tome uvjetuje da se ispune tehnički uvjeti putem kojih se potvrđuje da životinja nije umrla prije klanja. Međunarodno vijeće islamskog prava ističe da nije dozvoljeno kao metod za ošamućivanje životinje prije klanja upotrijebiti pištolj sa probojnom iglom, niti je dozvoljeno to činiti udaranjem životinje čekićem ili maljom, niti ubrizgavanjem zraka u grudni koš. Također ističu da nije dozvoljeno da se kokoši ošamućuju strujnim udarom, jer se praktično pokazalo da to rezultira smrću nemalog broja njih.

U velikim tvornicama za preradu peradi za klanje se obično koristi automatski nož za odsijecanje glava. Pilići se glavom prema dole vješaju za noge na pokretnoj traci koja ih navodi na nož koji im siječe glave. Međunarodno vijeće islamskog prava konstatira da se u pravilu kokoši, kao i druge životinje, kolju rukom čovjeka, ali ne smeta i da se upotrijebi automatski nož prilikom klanja kokoši, sve dok su opći uvjeti klanja ispunjeni. A što se tiče bismille, dovoljno je da se jedan put kaže “bismillah” za cjelokupnu seriju koja se uzastopno kolje, a kada se klanje prekine, za novu seriju ponovo će se izgovoriti “bismillah”.

Ukoliko bi se uvjeti klanja koje je islam definirao ispunjavali u klaonicama zemalja čije većinsko stanovništvo čine ehlul-kitabije, odnosno kršćani i jevreji, to meso bilo bi halal, na osnovu kur’anskog ajeta: “I dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga” (El-Maida, 5).

Međutim, mnoga istraživanja pokazuju da se u tim klaonicama životinje ubijaju na islamom neprihvatljiv način. (Pogledati: dr. Salih b. Fevzan el-Fevzan, El-Atimetu ve ahkamus-sajdi vez-zebaih, dr. Samir Abdulhadi Mahmud Hatamile, Ahkamu zebaih gajril-muslimin vel-luhumil-mustevredeti minhum) Štaviše, u nekim zemljama na snazi je zakon kojim se, pod krinkom prava životinja, zabranjuje da se životinje kolju presijecanjem vratnih žila. Takav način klanja tretiraju nehumanim i uvjetuju da se životinje ubijaju nekom od metoda koje smatraju da su blaže i lakše za životinje.

(Ne)dozvoljenost jedenja mesa iz zemalja čije većinsko stanovništvo čine ehlul-kitabije

Meso porijeklom iz zemalja čije većinsko stanovništvo čine ehlul-kitabije može se klasificirati u tri kategorije: prva je meso životinja za koje se zna da su zaklane po propisima šerijata, i takvo je meso, bez sumnje, halal; druga kategorija je meso životinja za koje se zna da nisu zaklane po propisima šerijata, i takvo je meso, bez sumnje, haram; i treća kategorija je meso životinja za koje se ne zna kako su zaklane. Neki savremeni učenjaci smatraju ovu kategoriju dozvoljenom pozivajući se na opće značenje kur’anskog ajeta: “I dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga” (El-Maida, 5), što znači da je u pravilu meso koje kolju ehlul-kitabije dozvoljeno sve dok ne budemo znali da je životinja zaklana na nepropisan način. Druga skupina savremenih učenjaka smatra da je ovakvo meso haram, jer je u pravilu svako meso zabranjeno sve dok se ne potvrdi da je životinja propisno zaklana, a to je u ovom slučaju vrlo neizvjesno te stoga takvo meso ostaje zabranjeno. Ovo mišljenje je odabrano, jer načini na koje se životinje tretiraju u tim zemljama, kao što je već ranije spomenuto, jasno govore da se ubijaju na način koji ih čini strvinom. To je postalo naročito jasno nakon 2013. godine, kada su u zemljama Evropske unije stupili na snagu novi zakoni koji čine klanje na islamski način gotovo nemogućim. (Dr. Samir Abdulhadi Mahmud Hatamile, Ahkamu zebaih gajril-muslimin vel-luhumil-mustevredeti minhum) Svemu prethodnom može se dodati i činjenica da se nemali broj stanovnika ovih zemalja deklariraju kao ateisti, deisti ili agnostici, što znači da se zbog toga ne mogu smatrati ehlul-kitabijama, a to opet povećava sumnje da osoba koja kolje ne ispunjava potrebne uvjete. Stoga se musliman u ovim zemljama ograničava samo na meso pouzdanih proizvođača, koji vode računa o halalu. Natpis halal na mesnim proizvodima često je obična reklama bez ikakvog stvarnog značenja. Prihvatljiv je samo onaj natpis iza kojeg stoji ozbiljna institucija, koja prati i nadzire proces klanja i vodi računa da šerijatski uvjeti budu ispunjeni.

Piše: Dr. Hakija Kanurić