Smrt mog babe vratila me vjeri

Jedan jedini trenutak bio je dovoljan da se moj život okrene naopačke. U pozitivnom ili negativnom smislu. Mislim da se sve dešava s razlogom, određenjem… Allahovim odobrenjem. Nisam klanjala, nisam postila. Jesam vjerovala u Allaha, Allahovog Poslanika, u knjigu Kur’an. Čovjek će reći da u sve vjeruje samo da to ne praktikuje. Uglavnom, takva sam bila. I danas mi je žao i preispitujem se u šta mi godine prođoše, ali možda je tako određeno i trebalo je biti.

Ova je godina posebna za sve nas. Mislim da nam je svima i poprilično ružna. A meni beskrajno ružna i tužna. Jednog dana svanulo je jutro, rodio se dan, hladan martovski dan i hladno bezosjećajno sunce, tako bih rekla. Mog babe više nije bilo. Otišao, ni pozdravio se nije. Nije imao vremena, žurio se Gospodaru svome. Kažu da čovjek predosjeti. Ne vjerujem ni u to. I sad boli još uvijek istom jačinom. I sad suze krenu… Valjda je to jače od nas, pogotovo smo mi žene, plačljivke, suze su naše prijateljice u radosti i žalosti.

Prva noć je bila jako teška i jako duga. Nikad da svane, a san nikako da dođe. I u onom mraku, sâm sa svojom boli i tugom i suzama pomisliš na Gospodara. Znaš ti da učiš svašta nešto, ali postidiš se što te nije bilo tako dugo. Baš me je bilo stid Gospodara. Mislim se, šta da Mu kažem, kako da počnem. Pa počnem: “Dragi Allahu, oprosti mom babi, uvedi ga u Džennet.” Završim rečenicu pa se umijem u suzama, steže me u grlu, teško, zraka nemam. Pa opet šutim, mislim, sjećam se, prigrlim ta sjećanja od najranije dobi otkad se mogu sjetiti pa sve do jučer, do jučer popodne u 17 h. Tad smo se vidjeli posljednji put. I žao mi bi što ne uradih ovo ili ono ili nešto deseto. Čovjek uvijek za nečim žali.
_________________

Sutradan ujutro, tačno jedan dan otkad babe nema počinjem da mislim kao vjernik. Čitala sam da se ljudi sjećaju svoga Gospodara samo kada su nesretni, tužni i trebaju pomoć. Bilo me je stid što sam i ja jedna od tih. Ali ja sam morala. Mislim da drugačije to sve ne bih podnijela. Uzela sam knjigu pa čitala, kako ću uzeti abdest, kako ću klanjati. Sure sam znala i dove i još svašta nešto, ostalo još otkad sam u džamiju išla redovno kao učenik osnovne škole, na babin nagovor. “Idi ti, sine, u džamiju”, govorio bi. Ponosan je bio na mene kako sam lijepo učila. Govorio mi je da pred spavanje tri puta proučim Kul huvallahu, da će me Allah zaštititi od svakog zla. I prođe taj prvi dan. Tek sam navečer klanjala.

Prvi namaz koji sam klanjala bio je noćni namaz. Prijateljica mi reče da tražim od Allaha oprost za babu na zadnjoj sedždi. I tako sam klanjala ne znam ni ja koliko puta po dva rekata. I… Kao kakav lijek kad popiješ pa čekaš djelovanje. Ja nisam čekala… Ja  sam u toku namaza osjetila toliko olakšanje da nisam ni primijetila kako sam zapravo istog tog momenta postala jedna druga osoba. U svakom momentu i segmentu mog života bilo je spominjanje Allaha.

Kako se čovjek može za samo nekoliko sati tako promijeniti, a čitav život pokušavao, a šejtan ga odvraćao. Samo onda kada nešto istinski želimo i Allaha zamolimo, to se i dešava – Njegovom voljom i određenjem. I hvala Mu na tome.
__________________

Prođe petnaest dana, mojih petnaest dana kao vjernika. Dođe nam mjesec odabran. Ramazan. Nikada prije u svom životu nisam postila. Nisam mogla. Bila sam slabašna, uvijek mi je željeza falilo, nesvijestilo mi se i ne pokušavajući tražila sam izgovor da ne mogu postiti. I nisam prije rado dočekivala tog dragog gosta kako su ga drugi zvali. Prvu noć ja zamolim Allaha da mi da snage da ispostim samo jedan dan. Ustala sam u 2:00 h da pripremim sehur za svoga muža i sebe. Prvi moj u životu. Pripremila ja pravo jelo, ne ono samo nešto da se gricne, već puno toga zdravog jer valja čitav dan postiti pa da se najedemo.

I tako zapostim prvi dan. I da ne lažem, dan mi je bio dug. Ali ostala sam na nogama. Niko osim muža nije znao da postim. I bilo mi je loše poslijepodne, ali odlučim da ću izdržati, prilegnem malo i zaspim, a muž nije htio ni da me budi. Spavala sam jedno četrdeset minuta. Probudim se. Gladna. Sjedim, a muž sprema iftar, ja ne mogu. I kad smo  se iftarili, došla sam sebi, dobila i snage i boje u obrazima. Dobro je. Uspjela sam. Prvi dan, hvala Allahu. Zahvaljujem ja Njemu što mi je pomogao. I to je bilo to. Ispostila jedan dan i gotovo, samo sam to htjela. Drugo jutro ustajem da pripremim sehur, zapostim opet. Hvala Allahu na mojoj volji i odlučnosti.

Drugi dan je bilo puno lakše. Drugi dan primijetiše i drugi da postim. Drago im. Meni još više. Srce puno, skače od sreće. Sretna sam, ispunjena nekom neopisivom srećom. I prolazili su tako dani. Ustajala na sehur, pripremala, učila, čitala. Dan je prolazio sporo, ali bili su lijepi dani mog vjerskog postojanja, moje prisutnosti, mog vjerovanja, moje želje da još više znam i naučim i prenesem na druge. Samo sam o vjeri razmišljala, učila, čitala. Ništa drugo nije ni postojalo. Kako je lijepo živjeti u islamu, ovom mom novom životu. Nova šansa, nova prilika za sve one propuštene.

Danas, nekoliko mjeseci kako su se sve te promjene desile, još uvijek redovno klanjam, namaz mi je i dalje najbitnije što trebam obaviti u toku dana. Ja živim u vjeri. Više se ne sekiram kao prije jer znam da Allah sve određuje i daje. Niko ne može ništa uraditi ako On to nije dozvolio. Kako se lijepo osjećam. Lijepo je živjeti u rahatluku sa saznanjem da ima Neko Ko te voli i čuva, a najjači je od svih. Hvala Allahu na svakom stanju. Hvala Allahu na svakoj blagodati.

Sestra S.S.
_________________
Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice