Kada to insan na ovom dunjaluku ide ispravnim putem, postigne sreću i čisti svoju dušu? To se ne dešava sve dok mu ahiret ne bude stalno pred očima. Rekao je Allah Uzvišeni u opisu Njegovih vjerovjesnika: “Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek na umu bio onaj svijet.”

 

Stalno ga se sjećaju kao da im je pred očima, stalno je u njihovim srcima, ne zakorači a da mu na umu ne bude onaj svijet, ne progovori nijednu riječ a da mu na umu ne bude onaj svijet, ne ophodi se ni prema kome da se pritom ne sjeti onog svijeta. Sjećanje na onaj svijet je ovladalo njihovim životima. Kada ga ljudi vide sjete se onog svijeta. Cijeli dunjaluk postane mali u njihovim očima.

 

Poslanik, alejhisselam, kaže: “Nije dunjaluk u odnosu na ahiret osim kao kad se prst umoči u more, pa vidite šta je na prstu ostalo.” Odnos vode koja ostane na prstu prema količini vode u moru je kao odnos dunjaluka prema onom svijetu, po dužini trajanja, blagodatima, iskušenjima, opskrbi, radosti i brzi.

 

Zbog toga su ashabi živjeli lakim životom na ovom dunjaluku, i nikada ništa pred sobom nisu smatrali teškim, ma o čemu bilo da je riječ. Pa kome god ahiret bude na pameti i na prvom mjestu, biće radostan tokom cijelog života, okusiće ljepotu ovog života.

 

Alija bn Husejn, radijallahu anhu, je od onih kojima je sjećanje na ahiret bilo stalno u srcu, razumu, jeziku i razmišljanju. Došao mu je čovjek i tražio sadaku, pa mu je Alija dao sadaku i rekao: “Dobrodošao ti koji mi prenosiš imetak sa dunjaluka na ahiret.” Ovakvo udjeljivanje sadake je udjeljivanje sa radošću i veseljem. Zato što je njemu na umu ahiret, i on prosjaka vidi kao nekog ko mu traženjem čini uslugu.