S obzirom na to da živimo u podneblju u kojem ljudi ne govore arapski jezik, a u pisanju na našem jeziku ne koristimo arapska slova, harfove, mnogi ljudi ne znaju učiti Kur’an na arapskom jeziku, na jeziku na kojem je objavljen.

Neki dobronamjerni ljudi (kojima je sigurno nedostajalo šerijatskog znanja) došli su na ideju da ljudima olakšaju učenje Kur’ana, pa su izvorne riječi Kur’ana pisali latinicom, naprimjer Kul huvallahu ehad.

U početku je to bilo ograničeno na ilmihale u kojima se latiničnim pismom pisalo nekoliko osnovnih sura, kako bi ljudi mogli da nauče sure koje su im potrebne da bi obavljali namaz, potom se se to proširilo, pa su pisane zasebno određene sure, kao što je sura Ja-sin, El-Bekara, El-Vakia, i na kraju je to otišlo toliko daleko da su cijeli Kur’an napisali na latinici. Da bismo dali potpun osvrt na ovo pitanje, treba ukazati na nekoliko bitnih činjenica koje će nam olakšati razumijevanje ovog pitanja.

 

Latinična slova u velikoj mjeri ne odgovaraju arapskim slovima i postoji velika razlika u izgovoru. Čovjek nije svjestan koliko je arapski jezik precizan i koliko su njegova slova specifična. Islamski učenjaci pisali su zasebna djela, u nauci tedžvida i kiraeta, o svojstvima arapskih slova, a sve s ciljem da se Kur’an sačuva od bilo kakve izmjene i bilo kakvog iskrivljenja. Ako to ispravno shvatimo, tek tada znamo koliko je daleko čitanje Kur’ana na transkripciji od izvornog učenja Kur’ana arapskim slovima, i koliko veoma opasnih grešaka nastaje kada neko uči Kur’an napisan latiničnim pismom. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je minimalno deset arapskih slova (harfova) koja apsolutno ne postoje u našem jeziku, tek tada vidimo koliko je ovo pitanje kompleksno i koliko je opasno paušalno pristupiti ovom pitanju.

 

Koliko su učenjaci bili brižni u pogledu Kur’ana govori činjenica da su se ogromne diskusije vodile među učenjacima naših prostora o tome da li je dopušteno prevoditi Kur’an na neki drugi jezik. Jedan od razloga zašto su neki učenjaci to osporavali jeste da se na taj način ljudi udaljavaju od izvornog Kur’ana, udaljavaju se od potrebe da nauče arapski jezik i da tako direktno razumiju Allahov govor.

 

Uz to, treba istaći i da su se na našim prostorima uz prevođenje Kur’ana uvijek vezivala neka druga pitanja i političke konotacije. Zašto je nemusliman prvi preveo Kur’an na bosanski jezik? Zašto se Kur’an nije prevodio sa arapskog, već sa turskog, engleskog ili nekog drugog jezika, pa bi na kraju taj prijevod Kur’ana bio “čorbine čorbe čorba”, kako su prijevod Kur’ana u to vrijeme nazivali učenjaci? Zašto su dokazani učenjaci tih vremena strogo zabranjivali takvu pojavu? Ovo su samo neka pitanja koja mogu bitno da utječu na govor o ovoj tematici.

Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu toga da kur’anski tekst nije dozvoljeno pisati na bilo kojem drugom jeziku osim na arapskom jeziku, i to onako kao je zapisan prvi put, za vrijeme Osmana, radijallahu anhu, po “Osmanovoj ortografiji”.

Lebib je kazao: “Kada su pisali Mushaf, na tome se složilo i ujedinilo dvanaest hiljada ashaba, a mi ćemo biti nagrađeni što slijedimo njih, i biti griješni ako nešto činimo suprotno od onoga što su oni učinili. Svaki razuman musliman trebao bi da njih slijedi u svojim postupcima. Ono što su oni pisali bez ‘elifa’ obaveza je pisati bez ‘elifa’, ono što su pisali spojeno, obaveza je pisati spojeno, a ono što su pisali odvojeno, obaveza je pisati odvojeno.” (Ed-Durra es-sakile, str. 273)

 

“U Tahavijevom komentaru kaže se: ‘Onaj ko želi da piše Kur’an, treba da riječi piše onako kako su napisane u Osmanovom Mushafu, zbog konsenzusa ummeta na tome.” (Ali Muhammed Ed-Dabbā, Semirut-talibin fi rasmi ve dabti el-kitabil-mubin, str. 20. Mnogo je drugih autora koji su u svojim knjigama prenijeli ovaj govor iz Tahavijevog komentara. Pokušao sam da ga nađem u knjigama imama Tahavija, te knjigama hanefijskog mezeheba, ali nisam uspio, pa sam ga prenio iz spomenute knjige, nadajući se da je autor to preuzeo iz neke knjige koja nama nije dostupna.)

 

Sujuti je rekao: “Imam Ahmed je kazao: ‘Zabranjeno je pisati suprotno Imamovom mushafu (tako su zvali Osmanov mushaf) u pisanju ‘vava’ slova ‘v’ ili ‘jāa’ slova ‘j’ ili ‘elifa’ ili bilo čega drugoga.” (El-Itkan, 4/169)

Većina savremenih učenjaka ne dozvoljava niti smatra dopuštenim da se Kur’an piše u skladu sa savremenim pravilima pisanja arapskog jezika, koja se u nekim momentima razlikuju od klasičnog načina na kojem je napisan kur’anski tekst za vrijeme Osmana, radijallahu anhu, metodom Osmanove ortografije.

 

Ogromna većina učenjaka ummeta smatrala je i sam izgled slova tevkifi, tj. da je određen od Allaha i da ljudi u tome nemaju pravo da bilo šta mijenjaju, dodaju ili oduzimaju.

Islamski učenjaci dali su odgovor i na dilemu da li je opravdano da se Kur’an piše nekim drugim slovima mimo arapskih, s ciljem olakšanja ljudima i s ciljem podučavanja.

 

Ibn Hadžer el-Hejtemi kazao je: “Tvrdnja da je pisanje Kur’ana na stranim (nearapskim) jezicima olakšanje u podučavanju očita je laž, u koliziji sa onim što vidimo u stvarnosti, zbog toga se ne treba osvrtati na tu tvrdnju. Kada bismo i prihvatili da je ova tvrdnja tačna, ona ne bi bila razlog da se kur’anski tekst piše na drugačiji način od onoga na čemu je konsenzus prvih i potonjih generacija.” (Ibn Hadžer, El-Fetava el-fikhije el-kubra, str. 38)

Na kraju svega spomenutog možemo rezimirati sljedeće:

• Latinična slova ne odgovaraju u svojstvima i ishodištima arapskim slovima.

• Minimalno deset arapskih slova nikako ne postoji u bosanskom jeziku.

• Nema smetnje da se Kur’an prevodi na drugi jazik, s tim što se prilikom prevođenja mora paziti da prevodilac dobro poznaje i arapski, a i jezik na koji prevodi, da se trudi da prijevod ajeta bude preveden u skladu sa islamskim načelima, pogotovo u skladu sa ispravnom akidom.

• Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu toga da se Kur’an može pisati samo na arapskom jeziku.

• Prilikom pisanja Kur’ana obaveza je paziti da se piše metodom Osmanove ortografije, tj. slova treba da bude identična slovima kojima je zapisan Kur’an prilikom Osmanovog umnožavanja Mushafa.

• Većina učenjaka smatrala je način pisanja arapskih slova prilikom zapisivanja Kur’ana tevkifi, tj. jasno preciziran i da se nikako ne smije mijenjati.

• Savremeni učenjaci smatrali su zabranjenim pisanje Kur’ana na arapskom jeziku po savremenim pravilima pravopisa.

• Zabranjeno je pisati Kur’an latinicom, tj. na transkripciji.

• Ako neko primi islam ili želi da nauči klanjati, a ne zna čitati arapski, tada će se podučiti najbitnijoj suri – El-Fatihi na način telkina (usmenog ponavljanja) dok je ne nauči ispravno.

• Ako bi bilo potrebe da se osobi koja tek primi islam ili nekome ko želi da nauči klanjati, a ne zna suru El-Fatiha, da se ta sura napiše na latinici, uz obavezno podučavanje kako se ispravno koja riječ izgovara, nadamo se da to, zbog potrebe, nije sporno, pošto je učenje sure El-Fatiha uvjet validnosti namaza. Ovo smo izdvojili iz općeg propisa zabrane zbog potrebe, a postupajući u skladu sa dva šerijatska pravila: “Ed-darurat tubihu mahzurat – U prijekoj potrebi i ono što je zabranjeno postaje dopušteno”, i drugom pravilu: “Ed-daruratu tukadderu bi kaderiha \ Stanje prijeke potrebe se minimizira”, pa smo kazali da se to svodi samo na suru El-Fatiha, i da mu se pojasni ispravan način izgovora, a uz sve to takvoj osobi preporučiti da u što kraćem vremenu nauči arapska slova i da suru El-Fatiha i druge sure uči na arapskom jeziku.

• Ljude treba podsticati da uče arapska slova, sufaru, i da uče Kur’an napamet čitajući arapski tekst, ili ponavljajući za osobom koja je to naučila sa arapskog teksta, a ne da se Kur’an uči iz teksta napisanog latinicom.

 

(El-Asr, 100 broj)