Oni koji zaslužuju potpunu sreću

Tri stanja su obilježja robove sreće i znakovi njegovog uspjeha na ovom i onom svijetu. Nijedan rob nije bez njih već stalno prelazi iz jednog u drugo stanje.

1) Zahvalnost na blagodatima

Prvo stanje su blagodati koje dolaze robu od Uzvišenog Allaha, jedna za drugom. Ono što ih osigurava je zahvalnost zasnovana na tri oslonca: a) unutarnje priznanje blagodati b) vanjsko spominjanje i zahvalnost za nju c) korišćenje nje na način koji zadovoljava Onoga kome stvarno pripada i koji je istinski daruje.

Djelujući ovako, rob pokazuje svoju zahvalnost za blagodat.

2) Strpljenje u iskušenjima

Drugo stanje su iskušenja od Allaha kojima On iskušava roba čija je dužnost da ipolji strpljenje i podnošenje u njima:
a) suzdržavanje sebe od srdžbe sa onim što je određeno
b) suzdržavanje jezika od žaljenja
c) suzdržavanje svojih udova od napada, poput udaranja sebe po licu iz žalosti, kidanje odjeće, čupanje kose i sličnih djela.

Strpljenje se potom zasniva na tri oslonca i ako ih rob podnese kao što treba nedaća će postati korist, iskušenje će se promjeniti u poklon a ono što je prezirao će postati ono što voli.

To iz razloga što Uzvišeni Allah ne iskušava roba kako bi ga uništio već ga iskušava kako bi testirao njegovo strpljenje i posvećenost.

Rob duguje predanost Allahu kako u nedaćama tako i u blagostanju. On mora posjedovati isto toliko predanosti u onome što mrzi kao i u onome što voli, i dok većina ljudi iskazuju predanost u onome što vole važno je da isto tako čine u stvarim koje mrze. Putem ovoga se stepeni robova razlikuju i njihova stanja određuju.

Uzimanje abdesta sa hladnom vodom u vrelim danima je predanost. Spolni odnos sa svojom lijepom i voljenom ženom je predanost. Trošenje imetka na vlastitu djecu i sebe je predanost. Ono je predanost ništa manje od uzimanja abdesta hladnom vodom u hladnim danima, ostavljanje zla ka kome duša teži bez straha od ljudi i davanje sadake u nedaćama. Ali postoji ogromna razlika između ove dvije vrste predanosti.

Onaj koji je Allahov rob u oba stanja, obavljanjem svoje dužnosti kako u blagostanju tako i u nedaćama, je onaj na koga se odnose Njegove riječi: „Zar Allah nije dovoljan Svome robu?“

Sa potpunom predanošću dolazi potpuna dovoljnost i sa onim što je manje dolazi ono što je manje. Neka onaj koji raspozna neko dobro zahvali Allahu a neka onaj koji nađe nešto drugo ne kori osim samog sebe.

Postoje robovi nad kojima Allahov neprijatelj nema moć. Allah je rekao šejtanu: „Osim Mojih robova, nad njima nećeš imati moć. “ I kada je Njegov neprijatelj saznao da On neće prepustiti Svoje predane robove njemu ili da će mu dati moć nad njima, on je izjavio: „Tako mi tvoje moći, sigurno ću ih sve zavesti osim među njima Tvojih iskrenih robova. I Uzvišeni Allah je rekao: „I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika nad kojima nikakve vlasti nije imao; Mi smo htjeli ukazati na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja” (Saba, 20-21)

Allah neće prepustiti Svom neprijatelju vlast nad Njegovim iskrenim robovima. Oni su pod Njegovom zaštitom i u Njegovoj brizi. Ako šejtan pokrade bilo koga od njih kao što lopov pokrade nepažljivog čovjeka i to ne može biti izbjegnuto zbog nepažnje, strasti i srdžbe sa kojima je rob iskušan. Putem ovih istih tri vrata šejtan prilazi njemu.

3) Pokajanje nakon griješenja

Adem, otac čovječanstva je bio najpronicljivije stvorenje, superioran u mudrosti i najustrajniji. Pa ipak, neprijatelj je tragao za njim sve dok nije učinio da upadne u ono u šta je upao. Šta onda sa nekim sa razumom moljca čija je inteligencija u poređenju sa onom od njegova oca Adema poput pljuvačke u okeanu? Ipak, neprijatelj Allaha ne postiže ništa drugo od vjernika izuzev pljačkanja njega u trenutku nepažnje i nehata, i kada uzrokuje roba da padne, on može pomisliti da se nikad više neće moći suočiti sa svojim Gospodarem, da ga je ovaj pad odnio daleko i uništio ga. Ipak, iza svega toga je Allahova milost, sažaljenje, blagost i oprost.

Kada Allah želi ono što je dobro za Svog roba, On će otvoriti njemu vrata pokajanja i žaljenja, poniznosti i skromnosti, ovisnosti i potrebe; vrata molbe za Allahovom pomoći i zaštitom; vrata trajne poniznosti, dove i približavanja njemu sa svim dobrom koje može uraditi tako kako bi loše postalo sredstvo ka Allahovoj milosti, jer neprijatelj kaže: „Avaj, kamo sreće da nisam uzrokovao njegov pad!“

Ovo je ono što je neko od prijašnjih vjernika mislio kada je rekao: „Čovjek može počiniti grijeh sa kojim uđe u Džennet i uraditi dobro djelo sa kojim uđe u Džehennem“. „Kako?“, neko upita. On odgovori: „Odkada je počinio grijeh, on je uvijek budan u strahu, žalostan, malodušan, plačljiv i stidi se Svog Gospodara, njegova glava je u rukama a njegovo srce rascjepljeno. Grijeh koji mu donese sve ovo što smo spomenuli a u čemu leži njegova sreća i spas je korisniji njemu od bezbrojih dobrih djela. Doista, on postane sredstvo putem kojeg uđe u Džennet.

S druge strane, on može uraditi dobro djelo i konstantno se havliti njime Svom Gospodaru, ponosan, razmetljiv, postajući uobražen i nadut sa njim, tako što kaže: „Ja sam uradio ovo, ja sam uradio ovo. “ Njegova samovažnost, ponos i oholost samo ga ospkrbljuju sa sredstvima ka vlastitom uništenju. Ako Allah potom želi dobro ovoj jadnoj osobi, on ga iskuša sa nečim što slomi njegov ponos, ponizi ga i umanji njegovu samovažnost. Ali ako On želi nešto drugo, On će ga ostaviti njegovoj samovažnosti i ponosu, i ova nesreća će ga odvesti do uništenja.

Ibn Qajjim (Al-Wabil al-Sayyib)