Propali su oni što ne naređuju dobro i ne zabranjuju zlo!

Pitanje:

Da li je bilo kome dozvoljeno da naređuje dobro a odvraća od zla?

Odgovor:
Ne, naređivati dobro a odvraćati od zla može samo onaj ko posjeduje znanje. On treba znati šta je zlo a šta je dobro.

Što se neuke osobe tiče, možda će iz neznanja naređivati zlo a odvraćati od dobra.

“Ovo je put moj, ja pozivam ka Allaha, imajući jasne dokaze, ja i svaki onaj koji me slijedi.” (12:108)

Onaj ko naređuje dobro a odvraća od zla mora dakle imati uvid i razumijevanje, u protivnom će nanijeti veću štetu od koristi.

Isto važi i za one koji pozivaju u Allahovu vjeru; oni moraju posjedovati znanje o onome na što pozivaju, u protivnom će nanijeti veću štetu od koristi.

Šejh Salih Fevzan

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, da je rekao: ‘Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja). ‘” (Muslim, 49. )

Hadis sličan ovom bilježi Muslim od Ibn Mesuda, radijallahu anhu. U njemu stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:
“Kojeg god je Vjerovjesnika Allah prije mene poslao on je imao svoje drugove i pomagače iz redova svog naroda. Oni su se povodili za njim i slijedili njegova naređenja. Zatim bi ih nasljeđivala pokoljenja koja su govorila ono što nisu radila. Pa, ko se bude borio protiv njih svojom rukom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim jezikom i on je vjernik. A ko se bude borio protiv njih svojim srcem i on je vjernik. Iza toga više nema ni koliko zrno vjerovanja. “ (Muslim, 50. )

Hadisi govore o obavezi borbe protiv zla, u zavisnosti od mogućnosti koje čovjek posjeduje, i da je najniži stupanj vjerovanja osuda zla srcem i taj stupanj je nužan jer ako neko ni srcem ne osuđuje zlo, to je dokaz da je iman nestao iz njegova srca.

Ebu Džehifa prenosi da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Prva stvar u kojoj ćete vi nadjačati na putu džihada jeste džihad rukom. Zatim džihad jezikom. Zatim džihad srcem. Pa čije srce ne bude u stanju prepoznati dobro i osuditi zlo, takav je izokrenuo prave vrijednosti. “

Ibn Mesud, radijallahu anhu, je čuo nekog čovjeka kako govori: “Propali su oni što ne naređuju dobro i ne zabranjuju zlo!” Ibn Mesud mu reče: “Propali su oni koji srcem ne prepoznaju dobro ili zlo”, aludirajući na to da je prepoznavanje dobra i zla srcem vjerska obaveza (farz) svakom muslimanu i niko ne predstavlja izuzetak u vezi s tim pitanjem. Ko to ne bude činio propao je.

Sprečavanje zla jezikom ili rukom postaje obavezom u ovisnosti od čovjekovih mogućnosti. Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Uskoro će doći vrijeme pa ko ga od vas doživi gledat će zlo a neće moći ništa osim da Allah zna da njegovo srce to prezire. “

Irs ibn Umejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Kada se počini grijeh negdje na zemlji, onaj ko bude tu prisutan i osudi ga jeste kao i onaj koji nije bio tu prisutan. A onaj ko ne bude tu prisutan, ali ga odobri jeste kao onaj koji je bio prisutan a nije ga osudio. ” Ebu Davud, 4345.

Dakle, ko prisustvuje činjenju nekog grijeha i to prezre svojim srcem on će se smatrati kao da je bio odsutan ako nije bio u stanju da to spriječi jezikom ili rukom. A ko nije tome prisustvovao, ali to odobrava i ne poriče ga, on je poput onoga koji je tome prisustvovao ali to nije osudio ili spriječio i pored mogućnosti da to učini, jer je zadovoljstvo grijesima najgori stepen harama pošto tu izostaje poricanje srcem, a to je farz svakom muslimanu i tu nema izuzetaka, bez obzira na situaciju.

Što se tiče sprečavanja zla rukom i jezikom, to treba biti u skladu s mogućnostima, kao što se to jasno potvrđuje u predanju koje prenosi Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: “Svaki narod u kojem se čine grijesi i u mogućnosti je da ih spriječi, a to ne učini, uskoro će ih Allah obuhvatiti Svojom kaznom. ” Ibn Madža, 4005. U predanju koje prenosi Š’ube stoji: “Svaki narod u kojem se čine grijesi a oni koji ih čine su većina… “

Ebu Seld el-Hudri, radijallahu anhu, kaže da je čuo Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: “Zaista će Allah upitati čovjeka na Sudnjem danu: Šta te je spriječilo da porekneš zlo kada si ga vidio?’ Pa ako Allah prihvati dokaz Svojeg roba, čovjek će reći: ‘Gospodaru, Tebi sam se nadao a od ljudi sam odustao!”‘ Ibn Madža, 4017.

Imam Ahmed bilježi predanje: “… zaista nikome to neće ubrzati smrt niti mu udaljiti opskrbu ako kaže istinu ili opomenu Veličanstvenom. ” Tirmizi, 2192

Ibn Šibrima, rahimehullah, rekao je: “Naređivanje dobra i zabranjivanje zla jeste poput džihada. Jednom je dužnost (vadžib) da se strpi nad dvojicom neprijatelja i haram mu je pobjeći ispred njih. Međutim, ako ih je više, nije mu zabranjeno da ih izbjegne. “

Bojazan od psovke i slušanja ružna govora ne spada u dužnost sprečavanja zla. O tome se Ahmed jasno izjasnio. A ukoliko je čovjek u stanju izdržati fizičku torturu, onda je to bolje. I tu je Ahmed imao jasan stav.

Govor Ahmeda potvrđuje hadis Seida, radijallahu anhu, u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: “Najbolji je džihad reći istinu u lice nepravednom vladaru.” Ibn Madža, 482

Što se tiče hadisa: “Vjerniku nije dozvoljeno da se ponižava… ” jasno se vidi da je riječ o čovjeku koji je svjestan da ne može podnijeti iskušenja niti se strpjeti nad njima. Takvom nije dozvoljeno suprotstaviti se vladarima i to je zaista tako. Prema tome, spomenuti hadis odnosi se na čovjeka koji zna da to može podnijeti i izdržati. To mišljenje zastupaju neki od imama kao što su Ahmed, Sufjan, Fudajl bln Ijad i drugi. Prenosi se od Ahmeda nešto o ovom pitanju iz čega se razumije da je u spomenutom slučaju dovoljno zlo osuditi srcem.

Ebu Davud bilježi da je Ahmed rekao: “Nadamo se da ako neko to osudi srcem, spasit će se, a ako to porekne rukom, to će biti bolje. ” Ova izjava odnosi se na stanje postojanja straha kod čovjeka od suprotstavljanja vladarima.

Radi Ebu Ja’la prenosi dva predanja od Ahmeda, a u jednom od njih govori se da je čovjek obavezan sprečavati zlo, pa makar i znao da onaj ko ga čini neće prihvatiti njegov savjet, i opredijelio se za predanje gdje se to obavezuje. To je ujedno mišljenje većine učenjaka. Neki od selefa upitani o ovome rekli su: “Učini to da ti bude opravdanja kod Allaha”. To je isto poput onih koji su osuđivali one koji su se ogriješili o subotu, te su rekli onima koji su im prigovarali:

“… zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškom kaznom kazniti?” oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili. “ (El-A’raf, 164)

Ima i predanja na osnovu kojih se dokazuje da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla neobavezno ukoliko se ustanovi da neće biti korisno.

Bilježi se u Sunenu Ebu Davuda, Ibn Madže i Tirmizija od Ebu Salebija da je bio upitan: “Šta kažeš za ovaj ajet: ‘O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao. ‘” (El-Maide, 105. ) Rekao je: “Pitao sam o njemu stručnjaka, tj. Ibn Abbasa pa mi je rekao: Tako mi Allaha, pitao sam o njemu Poslanika, alejhis-selam, pa je rekao: ‘Naređujte dobro i sprečavajte zlo sve dok ne vidite da se škrtost obožava, strasti slijede, dunjaluku daje prednost i da je svako svojim mišljenjem zadivljen. Tada se brini samo o sebi i okani se svjetine. “‘! Hadis je hasen kako sam to ustanovio u svom djelu El-Kabidune alel džemri.

Abdullah ibn Amr kaže: “Sjedjeli smo kod Poslanika, alejhis-selam, kada je govorio o smutnji, pa nam je rekao: ‘Kada vidite ljude kako zanemaruju svoje ugovore i kada im pomanjka povjerenja i kada budu ovako (pa je isprepleo svoje prste). ‘Ja mu rekoh: ‘Kako da se ponašam tada, dabogda me Allah učinio tebi najprečim?’ On odgovori: ‘Drži se svoje kuće, pazi na svoj jezik, radi ono što znaš da je dobro a kloni se onoga što znaš da je loše i brini se samo o sebi i okani se običnog svijeta. ” Ebu Davud, 4343.

Prenosi se da su neki od ashaba o ajetu: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao… ” (El-Maide, 105) rekli: “Još njegovo značenje nije došlo, ono će doći neposredno pred Sudnji dan.”

Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Kada se vaša srca i mišljenja raziđu, i kada se podijelite u grupe mnoge, i kada se međusobno sukobite, neka se čovjek sam sebi obrati. To je tumačenje ovog ajeta. ” Ibn Omer, radijallahu anhu, kaže: “Ovaj se ajet odnosi na one poslije nas. Kada budu govorili, njihov se govor neće prihvatati. “

Džubejr ibn Nufejr prenosi da su neki od ashaba govorili: “Kada vidiš kako ljudi škrtare, slijepo strast slijede, i kada svako bude impresioniran svojim razmišljanjem, onda povedi brigu o sebi. Neće ti naškoditi onaj koji je zalutao ako si ti na Pravom putu. “

Mekhul, rahimehullah, kaže: “Njegovo značenje još nije došlo. Kada se savjetodavac prestravi a savjetovani odbije bilo kakav savjet, povedi brigu o sebi. Neće ti naškoditi onaj koji je zalutao ako si ti na Pravom putu. ” Sve spomenuto odnosi se na one koji nisu u mogućnosti naređivati dobro ili se boje posljedica koje mogu proisteći iz toga. Takvom čovjeku to nije obaveza. Izjava Ibn Omera jasno govori da ukoliko opominjač shvati da se njegovo opominjanje neće prihvatiti, dužnost naređivanja dobra i zabranjivanja zla spada s njega. A’o tome je preneseno predanje i od Ahmeda. Imam Evzai, rahimehullah, rekao je: “Upozoravaj onog za koga smatraš da će to prihvatiti od tebe. “

Riječi Poslanika, alejhis-selam, o čovjeku koji poriče zlo samo svojim srcem: “… to je naslabiji oblik njegovog vjerovanja” ukazuju na to da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla odlika islamskog vjerovanja. Dakle, ko je god u mogućnosti praktikovatl neku od odlika imana bolji je od onoga koji je zbog nemoći ne praktikuje. To potvrđuje i hadis koji govori o ženama: “… nedostatak (njenog praktikovanja) vjere je što ona danima i noćima ne klanja… ” Muslim, 79. Ovdje je riječ o periodu menstruacije kada je ženi zabranjeno obavljanje namaza. To je njen nedostatak u vjeri. Dakle, ko je u stanju praktikovati vadžib pa ga izvrši bolji je od onog koji to nije u mogućnosti učiniti i ne učini ga, pa čak ako imadne i opravdan razlog za to, a Allah najbolje zna.

Riječi Poslanika, alejhis-selam: “Ko od vas vidi zlo… ” jasno govore da je sprečavanje zla povezano samo s njegovom vizuelnom percepcijom. Ukoliko je zlo prikriveno i čovjek ga ne vidi, ali sazna za njega, ovdje se od Ahmeda prenosi više predanja u kojima se kaže da mu se on neće suprotstavljati niti će istraživati ono što mu je sumnjivo. U drugom predanju se prenosi da on treba otkriti skriveno ako se uvjeri da je to zlo. Npr. ako čuje zabranjenu pjesmu ili muziku i sazna za mjesto gdje se to održava, dužnost mu je da to spriječi jer se on uvjerio u zlo i saznao njegovo mjesto. Prema tome, on se u takvoj situaciji smatra kao onaj koji vidi zlo. O tome se Ahmed jasno izjasnio: “A ako ne sazna mjesto zla, nije dužan da ga spriječi. “

Što se tiče preskakanja zidova, da li je to obavezno za one koji saznaju da su se iza njih okupili ljudi da rade zlo ili nije? Neki od imama su to osudili kao npr. Sufjan es-Sevri i drugi smatrajući da je to vrsta zabranjenog uhođenja.

Neko je rekao Ibn Mesudu: “Onom čovjeku kaplje vino s brade!” On im je odgovorio: “Allah nam je zabranio uhođenje (ljudi). “

Kadi Ebu Ja’la u svom djelu El-Ahkamus-sultanijje rekao je: “Ako o zlu koje se uglavnom radi tajno obavijesti povjerljiv, a u njemu se krši neka svetinja koja se ne može nadoknaditi nakon što se desi kao npr. blud i ubistvo, u tom slučaju je dozvoljeno uhođenje, njegovo otkrivanje i raspitivanje o njemu iz opreznosti da se ne pogazi svetinja koja se ne može nadomjestiti nakon što se desi. A ako zlo bude na manjem stepenu od spomenutog, onda nije dozvoljeno uhođenje niti njegovo razotkrivanje. “

Zlo koje treba osuđivati jeste zlo na osnovu kojeg postoji konsenzus. Što se tiče zla o kojem nemamo konsenzus, neki od hanbelijskih pravnika smatraju da se ono ne treba osuđivati ako ga čovjek učini kao mudžtehid ili imitator (mukallid) koji slijedi nekog mudžtehida na dozvoljen način.

Znaj da se odvraćanje od zla i naređivanje dobra ponekad čini zbog nade u Allahovu nagradu, a ponekad zbog straha od Njegove kazne. Ponekad iz srdžbe zbog prelaženja Allahovih granica, a ponekad iz milosti prema ljudima i želje da se izbave iz onog zbog čega su sebe izložili Allahovoj srdžbi na ovom i budućem svijetu. Ponekad se to radi zbog veličanja Allaha i ljubavi prema Njemu. On je zaslužan naše pokornosti. On ne zaboravlja. On je zahvalan i ne poriče. On prašta prelaženje Njegovih granica žrtvovanjem života i imetka. Neki selefi su govorili: “Volim da svi ljudi budu pokorni Allahu, pa makar mi moje meso škarama raščupali. “

Abdul Melik bin Omer bin Abdulaziz je rekao svom ocu: “Volio bih kada bismo ja i ti bili skuhani u loncima na Allahovu putu. “

Ko shvati ovo stanje sve poteškoće i nevolje s kojima se susreće na Allahovu putu postat će mu zanemarujuće. Možda će neko i moliti Allaha za onog koji ga muči i maltretira, kao što je učinio Vjerovjesnik, alejhis-selam, kada ga je njegov narod sramno isprebijao. On je svojom rukom brisao krv s lica govoreći: “Gospodaru moj, oprosti mom narodu. Oni zaista ne znaju!” Buhari, 6/514, Muslim, 1792.

Dakle, jasno se vidi potreba blagosti prilikom osuđivanja zla. Sufjan es-Sevri rekao je: “Ne treba niko naređivati dobro niti zabranjivati zlo osim onaj kod koga se nađu tri vrline: blag kod naređivanja, blag kod zabranjivanja, pravedan kod naređivanja, pravedan kod zabranjivanja, znan o onome što naređuje i znan o onome što zabranjuje. “

Ahmed ibn Hanbel rekao je: “Ljudi trebaju diplomatiju i blagost pri naređivanju dobra, a odbijaju bilo kakvu surovost.”

Rekao je također: “Prijatelji Ibn Mesuda, kada bi prolazili pored naroda koji bi radio nešto što su osuđivali, govorili bi: ‘Polahko, Allah vam se smilovao, polahko Allah vam se smilovao. ‘”

Također je rekao: “Dobro treba naređivati blago i učtivo. Pa, ako mu reknu oni koje poziva ono što mu se ne sviđa neka se ne ljuti kako se ne bi razumjelo da to čini radi sebe. “

A Allah najbolje zna.

Ibn Redžeb el-Hanbeli