Ljepota istigfara

Kada čitamo kroz knjige, naročito biografije i izjave naših dobrih prethodnika, jedna lijepa stvar nas uvijek zadivi a to je koliko je važan istigfar (traženje oprosta) bio našem selefu i koliko su duboko bili zaokupljeni ovim djelom. To su bili ljudi koji su živjeli i odisali islam, čija su srca bila prepuna imana, jekina, poniznosti i svega dobrog i oni su bili veliki po vrijednosti kod Allaha. Oni su bili učenjaci, ispravni i bogobojazni, iskreni robovi Allaha Uzvišenog. Oni su bili od najbolje generacije čij su grijesi bili mali a dobra djela velika pa ipak vidimo da nikad nisu prestajali tražiti oprost. Zapravo, oni bi provodili noći plačući a neke svoje dane u tugi, uvijek tražeći oprost.

Nevjerovatno, u našim današnjim danima mi smo gotovo ostavili ovu vrlinu konstantnog istigfara i samo je povezujemo sa velikim grijesima i kada zapadnemo u neku ozbiljnu stvar!Ali u stvarnosti, mi ne trebamo tražiti oprost samo kada upadnemo u nešto loše već to treba biti nešto što je konstantno prisutno u našoj svakodnevnici bez obzira da li primjećujemo naš grijeh ili ne. To je ono što je održavalo naše ispravne prethodnike u ovom čestitom djelu, oni su znali prirodu duše i prirodu našeg ljudskog bića. Ponekad mi upadnemo u grijeh, ponekad ne obavimo neku našu obavezu, ponekad zaboravimo i napravimo greške, ponekad izgubimo iz vida krajnju svrhu našeg postojanja, ponekad izgubimo trag naše iskrenosti i namjeru, ponekad patimo od duševnog gubitka bez da to i vidimo, i ponekad naša vjera krene dole a mi to čak ni ne osjetimo. Polahko počinjemo da gubimo naš ahiret ali smo i dalje u potpunoj zaboravnosti.

Traženje oprosta i pokajanje je stoga ključno za čovjeka koji posjeduje ove nedostatke. Po prirodi i po definiciji mi smo stvorenja koja su sklona zaboravu i mi prirodno zaboravljamo naše grijehe i naše nedostatke. Za mnoge od nas, mi čak i ne vidimo kada upadnemo u loše i to je možda i najstrašnija stvar.

Posljedice grijeha su mnoge ali ćemo se samo fokusirati na neke:

1. Jedna posljedica grijeha je da će čovjek pronaći sebe spriječenog od znanja. Poznata nam je poema imama Šafije u kojoj je rekao:

Požalio sam se Vaki’u na moje slabo pamćenje
Pa me on uputio da ostavim sve grijehe
I rekao mi je “Znanje Allaha je svjetlo
A Allahovo svjetlo se ne daje griješniku. “

Poenta je da je Allah Tajjib (dobar) i da on prihvata samo ono što je tajjib (dobro). Grijesi s druge strane su vrsta nasilja i predstavljaju tamu a kao što zaključujemo iz hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nasilje je tama na Sudnjem danu”. Znanje koje je Allah Uzvišeni objavio i kojem je podučio Poslanika je obavijeno svjetlom i zapravo je samo svjetlo- tako ne priliči svjetlu da ostane u tamnim odajama srca griješnika. Tama i svjetlo ne mogu koegzistirati. Tako ustrajnost u lošem će te zauvijek držati u tami i spriječit će znanje da dođe do tebe i da te spasi. Kako god, postoji izlaz… Kada dozvoliš znanju da te okoristi i radiš po njemu koliko si u mogućnosti, tama će odmah početi da iščezava.

2. Druga posljedica grijeha je da će čovjek pronaći sebe kako je spriječen od svoje opskrbe ili ograničen u svom životu. Kada je Allahov rob stalno u istigfaru i Allah zna da je uvijek svijestan svojih djela i da je oprezan od upadanja u grijeh, On će ga opskrbiti sa svake strane: a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada. (Talak, 2-3) On će mu donijeti poslovne mogućnosti bez da ih on traži. Blagodat u imetku, zdravlju i dobrim sredstvima će mu biti donešena i dunjaluk će mu biti postavljen pod noge.

Ovo je iz razloga što je više čovjek svjesniji Boga veći je i stepen bogobojaznosti. To znači da oni stalno razmišljaju o svojoj vezi sa Allahom i fokusiraju se na ahiret, tako se Allah onda brine o njihovom dunjaluku i ispuni njihove živote sa opskrbom kako bi im pomogao da ustraju u svom fokusu na ahiret i spominjanju Njega. Kako je On samo blag, Uzvišen neka je.

“Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta;On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10-12)

Tako pametni uvidi da baš kao što grijesi sprječavaju životnu opskrbu, traženje oprosta povećava njihovu opskrbu i tako ne ostavljaju istigfar.

3. Slijedeća posljedica grijeha je da nečija dova bude spriječena od odziva. U Sahihu Muslima, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem spominje slučaj čovjeka koji: “… daleko putuje, raščupane kose i prašnjav, širi svoje ruke ka nebu govoreći ‘Gospodaru moj! Gospodaru moj! – dok je njegova hrana haram, njegovo piće haram, njegova odjeća haram, i othranjen je na haramu pa kako da mu se odazove?”

Dakle traženje oprosta nije samo za griješnika već je osobina dobrih i bogobojaznih. Allah otvara vrata i daruje mnoge blagodati na čovjeka koji posjeduje vrlinu istigfara i sjećanja.

وَأَنِ اسْتَغْفِرُوا رَبَّكُمْ ثُمَّ تُوبُوا إِلَيْهِ يُمَتِّعْكُمْ مَتَاعًا حَسَنًا إِلَىٰ أَجَلٍ مُسَمًّى وَيُؤْتِ كُلَّ ذِي فَضْلٍ فَضْلَهُ

“da od Gospodara svoga oprosta tražite i da se pokajete, a On će vam dati da do smrtnoga časa lijepo proživite i svakom čestitom daće zasluženu nagradu.” (Hud, 3)