Zvala Allahu, Mudrom, Koji mudrost daruje onom kome želi. Neka su najljepši salavati i selami na Allahovog poslanika Muhammeda, čija je poslanica čovječanstvo obasjala svjetlom upute i Božije spoznaje. Uzvišeni Allah je sljedbenike Allahovog Poslanika, tokom ovih četrnaest stoljeća, darivao raznim ovosvjetskim blagodatima: vlašću, napretkom, ugledom, ali i iskušavao suprotnim, srazmjerno njihovom pridržavanju ove veličanstvene vjere. Tako je islamska civilizacija od svog nastanka pa do današnjeg dana na raznim poljima doživljavala procvat, ali i stagnaciju. Ovo se posebno odnosi na politički život muslimana: nastajale su imperije, a zatim nestajale, i sve tako. U cijelom tom procesu dvije stvari kod muslimana ostajale su postojane, prkoseći svim iskušenjima i nedaćama, a to su znanje i vakufi. Dvije institucije koje se naslanjaju jedna na drugu, čija povezanost opstaje na uzročno-posljedičnoj vezi, s tim da je vakuf opstao kao produkt znanja, čak i u mjestima u kojima nema muslimana i nauke. Tako slobodno možemo kazati da ukoliko želimo spoznati naučno dostignuće i svijest bilo kojeg naroda, dovoljno je posmatrati njihov odnos prema vakufu. Jer, vakuf, čak i ukoliko više nije u svojoj formi u kojoj je nastao, ostaje vakuf sve dok sunce izlazi sa istoka. Da bismo shvatili bitnost i značaj institucije vakufa, pred vama se nalazi tekst u kojem smo tretirali osnovne stvari vezane za ovaj pojam: njegovo jezičko i terminološko značenje, sa posebnim osvrtom na njegovu utemeljenost u islamskim izvorima. Zatim smo spomenuli vrste i kategorije vakufa, pridajući poseban značaj područjima djelovanja vakufa. S obzirom na to da je djelovanje vakufa široko, gotovo je nemoguće sročiti sva polja djelovanja vakufa, osim na način što smo ih predstavili kroz pet intencija šerijata (vjera ed-din, život en-nefs, porijeklo en-neseb, pamet el-akl i imetak el-mal), na kojima se temelje islamski propisi. Tekst smo zaključili nabrajanjem nekih od glavnih ciljeva vakufa.

Definicija vakufa

Vakuf je arapska riječ i potječe od glagola veqafe, što znači: zaustaviti se ili zadržati se (Arapsko-bosanski rječnik, str. 1663). Terminološko značenje ove riječi zadržalo je i jedan dio jezičkog značenja, pa su ovaj termin hanefijski pravnici definisali riječima: “Izuzimanje imovine i njenih plodova i koristi iz pravnog prometa i njeno davanje na Božijem putu.” (Hanefijski fikh — prvi tom, str. 413)

Utemeljenost vakufa u islamskom pravu

Institucija vakufa jedan je od ibadeta ili obredoslovlja čiju utemeljenost nalazimo u dva osnova izvora islamskog prava: Kur’anu i praksi Muhammeda, alejhis-selam. Kada govore o utemeljenosti vakufa u Kur’anu, islamski učenjaci navode ajete koji uopćeno govore o udjeljivanju na Božijem putu: “A ono što od imetka udijelite drugima nadoknadit će vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo” (El Bekara, 272). Također, navode i dvanaesti ajet sure Jasin, iz kojeg možemo spoznati i neke od glavnih intencija institucije vakufa: “Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali”. Značenje ovog ajeta jeste da će svaki pojedinac u knjizi svojih djela pronaći djela koja je ostavio i djela koja su proizašla i nastala iz djela koja su urađena. U tom smislu povezuje se i vakuf kao trajno djelo iz kojeg neprestano rađaju djela i ostavljaju tragove.

Islamski učenjaci izvode pravnu osnovu za vakufe iz mnogih hadisa i postupaka Muhammeda, alejhis-selam, a navest ćemo neke od tih hadisa.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada umre sin Ademov, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: ako je iza sebe ostavio trajnu sadaku, znanje koje će koristiti drugima i dobro odgojeno dijete koje će moliti za njega.” (Muslim, 223)

Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, pripala neka zemlja u Hajberu (mjesto u blizini Medine), pa je došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i, tražeći savjet kako da postupi s njom, rekao: “Allahov Poslaniče, dobio sam zemlju u Hajberu i nema mi draže imovine od nje, pa šta mi savjetuješ kako da postupim s njom?” “Ako hoćeš”, rekao je Alejhisselam, “uvakufi je tako da sve njene prihode namijeniš kao sadaku!” Nafi kazuje da je tada Omer uvakufio tu zemlju i postavio uvjet da se nikada ne može ni prodati, ni pokloniti, ni naslijediti, a da se svi njeni prinosi dijele siromasima, rodbini, robovima za otkup iz ropstva, u svrhe na Allahovom putu, putniku (bez materijalnih sredstava), gostu i da onome ko upravlja tim vakufom nije grijeh da se umjereno, prema običaju, hrani od toga i da drugog nahrani, ali da ne smije ništa prisvojiti i gomilati imetak.” (Buhari, 2737)

Amr b. Haris kazuje: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je iza sebe samo svoju bijelu mazgu, svoje lično oružje i zemlju koju je ostavio kao vakuf. (Buhari, 2873)

Što se tiče prakse Muhammeda, alejhis-selam, institucija vakufa predstavljala je garanciju uspjeha i prosperiteta zajednice koju je osnovao u Medini. Tako je neposredno nakon što je došao u Medinu sagradio dvije džamije: džamiju Kuba i džamiju u Medini, koje će opstati do Sudnjeg dana kao trajno dobro. Pored toga, Muhammed, alejhis-selam, ostavio je velika zemljišna dobra kao vakuf, u čemu su ga kasnije slijedili i njegovi ashabi, toliko da je jedan od njih rekao: “Niko od nas nije imao ni pedalj zemlje a da je nije uvakufio.” (Ahkamul-evkaf, 15)

Vrste i kategorije vakufa

Instituciju vakufa možemo podijeliti u nekoliko vrsta, na osnovu pravne norme, ali i na osnovu kategorije područja djelovanja zadužbine. Što se tiče pravne norme, vakufi se dijele na obavezne (ar. vadžib), pohvalne (ar. mustehab), dozvoljene (ar. mubah), pokuđene (ar. mekruh) i zabranjene (ar. haram).

Vrste vakufa shodno pravnoj normi

• Imovinu je obavezno (ar. vadžib) uvakufiti kada se radi o zavjetnom vakufu, tj. kada se čovjek zavjetuje Uzvišenom Allahu da će uvakufiti određenu stvar ako mu Uzvišeni Allah podari nešto što on traži od Njega. Kada mu se Uzvišeni Allah odazove i podari mu ono što je tražio od Njega, tada je čovjek obavezan da provede uvakufljenje na koje se zavjetovao. Uvakufljenje je obavezno i kada ostavitelj ostavi oporuku (ar. vasijet) nasljednicima da uvakufe određenu imovinu ostavitelja nakon njegove smrti. Nasljednici su dužni da sprovedu ovu vrstu uvakufljenja.
• Pohvalno (ar. mustehab) je ono uvakufljenje na koje podstiče šerijat, čija je svrha pohvalna, a koje nije u vezi sa obavezujućim pravnim poslom, pa zbog toga nije dostiglo stepen obaveznosti, poput dobrovoljnog uvakufljenja za potrebe učenika, studenata, siromaha itd.
• Dozvoljeno (ar. mubah) je uvakufljenje koje šerijat dopušta pravnom adresatu, ali na njega ne podstiče, niti ga smatra pokuđenim. Takav je vakuf alen-nefs, po mišljenju većine islamskih učenjaka, a to je mišljenje i Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda. Vakif kod ove vrste uvakufljenja želi da plodove vakufa uživa za sebe dok je živ.
• Pokuđen (ar. mekruh) je onaj vakuf koji šerijat nije kategorički zabranio, ali ga smatra pokuđenim. Takav je vakuf kojim vakif koristi i plodove vakufa namjerava jednom svom djetetu, a ne i ostaloj djeci, kada za to ne postoji validan šerijatski razlog.
• Uvakufljenje može biti i zabranjeno (ar. haram) i to onda kada ga Zakonodavac na kategorički način zabranjuje zbog oprečnosti takvog čina sa šerijatskom intencijom uvakufljenja. Primjer za ovu vrstu jeste uvakufljenje imovine prezaduženog čime on, zapravo, želi da izbjegne prodaju sopstvene imovine u postupku izvršnog namirenja povjerilaca.

Ispravni i neispravni vakufi

Na osnovu uvjetujuće pravne norme, vakufi se dijele na ispravne (ar. sahih) i neispravne (ar. batil).

Ispravan je onaj vakuf koji ispunjava sve neophodne šartove (preduvjete) i ruknove uvakufljenja, a što za posljedicu ima obaveznost njegovog sprovođenja.

Neispravan je vakuf koji ne ispunjava neophodne šartove (preduvjete) i ruknove uvakufljenja, poput vakufa koji je namijenjen za islamom zabranjene svrhe, ili uvakufljenja onoga što se ne posjeduje, ili uvakufljenja stvari čije je posjedovanje ili korištenje islamom zabranjeno itd. Neispravan vakuf može biti zabranjen sam po sebi, poput uvakufljenja onoga što se ne posjeduje, i u tom slučaju osoba ima grijeh za svoj čin, a može biti i neispravan zbog njegove nesprovodivosti, poput uvakufljenja novca, prema učenjacima koji ne dozvoljavaju tu vrstu uvakufljenja. U tom slučaju osoba nije grešna za svoj postupak.

Podjela vakufa po svrsi

Na osnovu toga kome se ili za šta se vakufi, vakufi se dijele na one koji su namijenjeni određenoj svrsi i oni koji su namijenjeni tačno određenoj osobi.

Vakufi koji su namijenjeni određenoj svrsi mogu biti namijenjeni dobrotvornoj svrsi (ar. hajri), mogu biti namijenjeni vakifovoj djeci i njihovim potomcima (ar. zuri), a mogu biti mješoviti (ar. zuri/hajri). Vakufi namijenjeni dobrotvornoj svrsi su vakufi koji služe za potrebe siromaha, učenika, studenata i sl. Vakufi namijenjeni vakifovoj djeci i njihovim potomcima (ar. zuri) imaju za cilj da učine vakifove potomke neovisnim u ekonomskom smislu, s jedne strane, a s druge strane, državni socijalni fond bit će sačuvan tereta socijalnih davanja za njih.

U ovu kategoriju svrstavamo vakufe koji su namijenjeni tačno određenoj osobi , koji spadaju u dobročinstvo prema određenoj osobi.

Na osnovu vrste uvakufljenog dobra, uvakufiti se može nepokretna ili pokretna stvar, novac, korist ili određeno pravo na stvari.

Islamski učenjaci su jednoglasni u mišljenju da nepokretna stvar može biti predmet uvakufljenja, a imaju podijeljeno mišljenje u pogledu ostalih navedenih vrsta, što može biti predmet posebnog naučnoistraživačkog rada.

Ograničeni i neograničeni vakufi

Na osnovu vremenskog trajanja vakufa, vakuf može biti vremenski ograničen (ar. mueqat) ili neograničen (ar. muebed).

Osnova kod vakufa jeste da je on vremenski neograničen, a islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u pogledu ispravnosti vremenski ograničenog vakufa.

Na osnovu **broja vakifa koji uvakufljuju jedno vakufsko dobro**, vakuf može biti pojedinačni (ar. has) ili zajednički (ar. mušterak).

O pojedinačnom vakufu se radi onda kada neku stvar uvakufljuje jedan njen vlasnik, a zajedničko uvakufljenje jeste uvakufljenje vakufskog dobra više suvlasnika.

Na osnovu **zdravstvenog stanja u kome se vakif nalazio u trenutku uvakufljenja**, vakufe možemo podijeliti na one koji su nastali u vrijeme kada je vakif bio zdrav (ar. halus-siha) i na one koji su nastali u vrijeme njegove bolesti (ar. halul-merad).

Uvakufljenje u vrijeme kada je vakif bio zdrav u potpunosti je valjano po mišljenju svih islamskih učenjaka, naravno, uz pretpostavku da ispunjava ostale neophodne uvjete.

Uvakufljenje u vrijeme bolesti vakifa ima dva oblika: uvakufljenje u vrijeme uobičajene bolesti, tj. one bolesti koja ne ugrožava život i vitalne zdravstvene funkcije vakifa, i uvakufljenje u vrijeme bolesti zbog koje se vakif nalazi na samrtnoj postelji.

Pravni status uvakufljenja u vrijeme uobičajene bolesti isti je kao i status uvakufljenja u vrijeme kada je vakif bio zdrav.

Pravni režim uvakufljenja u vrijeme bolesti zbog koje se vakif nalazi na samrtnoj postelji isti je kao i pravni režim prethodna dva uvakufljenja, ako vakif uvakufi do jedne trećine svog imetka. Međutim, imovina koja prelazi jednu trećinu može biti uvakufljena samo nakon njegove smrti uz pristanak zakonskih nasljednika.

Na osnovu **vrste vakifa**, vakuf može biti osnovan od strane pojedinca, tj. fizičkog lica ili pravnog lica.

Na osnovu načina iskorištavanja uvakufljenog dobra, vakuf može biti direktno iskorišten (naprimjer: vakufska kuća koju koristi siromah za stanovanje) i indirektno, kada se vakufsko dobro iznajmljuje za određenu novčanu nadoknadu, a onda se novčana nadoknada upotrebljava u vakufom predviđene svrhe. (Hfz. Elvedin Avdović, Pojam, utemeljenost i vrste vakufa, Glas islama, str. 307)

Kategorije područja djelovanja vakufa

Kompletno islamsko pravo, počevši od obredoslovlja pa do međuljudskih odnosa, utemeljeno je na osnovu pet glavnih intencija i ciljeva šerijata (ar. mekasidu šerija). Pet glavnih ciljeva koje islamsko pravo nastoji sačuvati i uspostaviti su: zaštita vjere, razuma, potomstva, imetka i ljudskih prava. Hanefijski pravnici vakuf spominju u poglavlju međuljudskih odnosa (ar. muamelata), čime nam indirektno kazuju da je jedan od glavnih ciljeva propisivanja ovog ibadeta zaštita čovjeka i njegovih prava. Bitnost institucije vakufa ogleda se u tome što se može upravo povezati sa pet glavnih ciljeva islamskog prava, što nas dovodi do zaključka da je institucija vakufa ustvari jedan od glavnih zaštitnika opstanka i funkcionisanja ovih pet ciljeva šerijata.

Vakuf i očuvanje vjere

Izgradnja džamija i vjerskih škola smatraju se jednim od glavnih razloga zbog kojih je vjera očuvana. Ovakvi vakufi pomogli su očuvanju vjere na dva načina. Postojanje ovih vakufa pomoglo je očuvanju vjere time što se kroz njih širila vjera i izučavala. Samo osnivanje ovakvih vakufa dovelo je do suzbijanja svega onoga što se kosi sa vjerom i njenim vrijednostima. Izgradnju džamija i njihovo održavanje, Uzvišeni Allah je vezao direktno za vjerovanje, rekavši: “Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se, na Pravom putu”  (Et-Tevba, 18).

Nema sumnje da su vakufi, poput džamija, jedan od najupečatljivijih tragova u zajednici, pa je zbog toga Allahov Poslanik, alejhis-selam, naređivao njihovu izgradnju. Aiša, Allah njome bio zadovoljan, kaže: “Allahov Poslanik, alejhis-selam, naredio nam je da gradimo džamije u naseljima.” (Ibn Madža, sahih)

Onom ko izgradi džamiju, Allahov Poslanik, alejhis-selam, obećao je ogromnu nagradu, rekavši: “Ko sagradi džamiju u kojoj će se spominjati Allahovo ime, njemu će Allah sagraditi dvorac u Džennetu.” (Ibn Madža, sahih)

Vakuf i čuvanje razuma

Čovjek je jedino Allahovo stvorenje koje je odlikovano razumom. Kao razumno biće, čovjek je zadužen izvršavanjem vjerskih dužnosti (ar. mukelef). Osnivanjem vakufskih škola, univerziteta, naučnih centara i instituta, institucija vakufa najviše je doprinijela očuvanju razuma i radu na njegovom unapređenju. Islamska civilizacija je nastala i opstaje na dostupnosti znanja i njegovom širenju. Gotovo je nemoguće naći jedan dio zemlje, koja je bila dio islamske civilizacije, a da se na tom parčetu zemlje ne nađe škola koju su muslimani uvakufili, biblioteka koju su osnovali, i razni direktni i indirektni načini očuvanja čovjekovog razuma. Izgradnja škola bila je jedna od najbitnijih stvari u islamskoj tradiciji, a od najpoznatijih vakufskih škola, koja je ostavila neizbrisiv trag u historiji muslimana jeste tzv. bagdadska Nizamija, osnovana 1091. godine, koju je osnovao Nizamul-Mulk. Što se tiče visokog obrazovanja, slobodno možemo reći da je vakuf utemeljitelj ovakvog vida školovanja, jer je najstariji univerzitet na svijetu osnovan u Maroku. Univerzitet El-Karevijjin osnovala je Fatima el-Fihri (umrla 859. godine) da bi, nakon toga, ovaj univerzitet postao jedan od vodećih duhovnih i obrazovnih centara u povijesti muslimanskog svijeta. Najstarije obrazovne institucije u Evropi upravo su vakufske škole: Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 1537. godine.

Vakuf i čuvanje potomstva i časti

Jedan od najistaknutijih vakufa u islamskoj tradiciji, koji je danas gotovo iščezao zbog globalnog posrnuća u ova dva životna segmenta jeste organiziranje posebnih vakufskih fondova, kojima se olakšavalo stupanje u brak mladim i siromašnim bračnim parovima. Time se očuvao islamski identitet i biološki opstanak muslimana u zabačenim i nerazvijenim sredinama. Poznati putopisac Ibn Batuta (umro 1377. godine) spominje da je takve vakufe vidio u dijelovima današnje Sirije, Tunisa i Maroka. Osnovu za vakufe slične prirode nalazimo u predaji koju je zabilježio imam Buhari. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jedan čovjek (Israilićanin) rekao je: ‘Tako mi Allaha, sada ću podijeliti milostinju.’ Zatim je izašao i svoju milostinju stavio u ruku kradljivca. Sutradan se pričalo da se milostinja dala kradljivcu, pa je on rekao: ‘Allahu moj, Tebi hvala! Tako mi Allaha, opet ću podijeliti milostinju.’ Potom je iznio svoju milostinju i stavio je u ruku bludnice. Sutradan se govorilo: ‘Sinoć je milostinja udijeljena bludnici!’ ‘Allahu moj! Tebi hvala! Dao sam sada milostinju bludnici! Tako mi Allaha, dat ću opet milostinju’, rekao je čovjek. Zatim je opet izašao i svoju milostinju stavio u ruku bogataša, pa su ljudi sutradan pričali: ‘Sinoć je milostinja data bogatašu!’ ‘Allahu moj! Tebi hvala! Dao sam milostinju kradljivcu, zatim bludnici, a potom bogatašu.’ Kasnije mu je u snu mu je rečeno: ‘Što se tiče milostinje koju si dao kradljivcu, možda će ga ona udaljati od krađe. Što se tiče prostitutke, možda će je ona spasiti od prostitucije, a što se tiče bogataša, možda će ga ona poučiti, pa će i on početi dijeliti milostinju od onoga što mu je Allah dao.'” Ova predaja ukazuje na to koliko udjeljivanje na Božijem putu, a vakuf je širi i organizovaniji od individualnog udjeljivanja, daje mnogostruke plodove i koristi.

Vakuf i čuvanje imetka

Islamsko shvatanje imetka jeste da je to vlasništvo Uzvišenog Gospodara, koje je čovjek dobio na raspolaganje, u skladu sa propisima koje je Uzvišeni objavio. Tako je imetak osnovna životna komponenta svakog čovjeka, preko koje ostvaruje svoju egzistenciju i životne potrebe. Kao takav, vakuf je imao veliku ulogu u očuvanju općeg imetka muslimana (ar. bejtul-mal) ali i privatnog imetka. U knjigama islamskog prava možemo naći pravila i propise kojih se treba pridržavati zadužbenik (ar. vakif), pa je tako jedno od bitnijih pravila i propisa vezanih za vakifa to da ne smije ugroziti svoje finansijsko stanje, na takav način da nakon što uvakufi nešto od svog imetka, njegov život postane teži i dovede u pitanje egzistenciju njega i njegove porodice. Od savremenih metoda čuvanja imetka posredstvom vakufa jesu i tzv. vakufske banke, čija ideja čeka da zaživi i dobije značaj.

Vakuf i zaštita ljudskih prava

Vakuf se smatra jednim od glavnih načina očuvanja osnovnih ljudskih prava, koje je društvo dužno obezbijediti svakom članu zajednice, a to su: hrana, odjeća, dom i zdravstvena njega. U tom smislu najbolji primjer očuvanja osnovnih ljudskih prava preko vakufa jeste upravo hadis Omera, kojim islamski pravnici dokazuju utemeljenost vakufa, a citirali smo ga na početku. Hazreti Omer uvakufio je zemlju čiji su prihodi bili namijenjeni potrebnima, radi ostvarivanja osnovnih ljudskih prava. Muslimani su još od prvih dana islama odgajani u okrilju ovih vrijednosti, pa je tako jednom prilikom Allahov Poslanik, alejhi selam, upitan koja je najbolja sadaka, na šta je odgovorio: “Napajanje žednih” (Ibn Madža, 3684). U drugoj predaji Poslanik je nabrojao djela od kojih vjernik ima nagradu nakon smrti, pa je između ostalih spomenuo: musafirhanu koju podigne, vodu koju dovede, sadaku koju izdvoji iz svog imetka dok je zdrav i živ, njena nagrada mu dolazi poslije smrti. Koliko su prvi muslimani vodili računa o bitnosti doma, govori činjenica da su prve jetimhane i tzv. sigurne kuće za razvedene žene izgrađene još za vrijeme ashaba.

Što se tiče zdravstvene njege, prva vakufska bolnica sagrađena je 88. godine po Hidžri za vrijeme emevijskog vladara Velida b. Abdulmelika. Ibn Džubejr (umro 1145.) spominje da je u Bagdadu zatekao čitav kvart, sličan malom gradu, koji se zvao Bimaristan, a mnoge zgrade bile su zadužbine za bolesne, u kojem su također boravili i ljekari, farmaceuti i studenti, koji su tu radili i studirali uz pomoć vakufskih fondova. Interesovanje za vakufske bimaristane dostiglo je brigu i napredak. Neki historičari čak su naveli da je u ovu bolnicu došao čovjek koji se pretvarao da je bolestan, pa mu je doktor tri dana nakon prijema napisao da gost ne ostaje duže od tri dana.

Ciljevi vakufa

Svaki islamski propis ima svoje ciljeve i mudrosti zbog kojih je propisan. Neki od ciljeva propisanosti vakufa su:

• Postizanje Allahove milosti i Njegovog zadovoljstva, čineći djelo koje On voli i za koje je obećao ogromnu nagradu.
• Uspostavljanje društvene jednakosti među članovima društva, obezbjeđujući osnovne životne potrebe svakom članu zajednice.
• Čuvanje općih dobara i sveobuhvatna korist.
• Širenje ljubavi, bratske povezanosti i osjećaja za druge, boreći se pri tome u otklanjanju bolesti srca, kao što su zavist, ljubomora, škrtost, vezivanje za materijalno.