Moje dijete, moj najljepši put do dženneta
Iako ovo nije posebno zanimljiva tema, koja će nas posebno zaintegrirati, ovo je tema koja se tiče naše svakodnevnice i borbe muslimanki sa djecom od njihovih malih nogu, nakon toga sa onima koji budu malo zahtjevniji, te onima koji izrastu u odrasle ličnosti sa kojima možda nismo zadovoljne.
Prije nego bilo šta kažemo, moramo biti svjesne da svako dijete zahtjeva poseban pristup i ne možemo imati isto pravilo koje važi za sve. Ono što kod jednog djeteta ne urodi plodom, kod drugog izazove kontra efekat, jer svi oni su jedinke sa posebnim zahtjevima i potrebama, na nama je da istražujemo najbolji način.
Zato ne postoji knjiga koja nudi stopostotnu garanciju na uspješan odgoj.
Mi, kao majke, istražujući odgoj djeteta, posežemo za raznom literaturom, iščitavamo dokaze, hadise, govor i iskustva učenih ljudi, i tamam kada pomislimo da je to to te pokušamo primjeniti naučeno, naiđemo na zid, jer ono što je kod drugih urodilo plodom, kod naše djece nije. Zašto?
Jer tvoje dijete je jedinka za sebe.
Odgajati djecu želeći za njih samo osobine koje cijeni dunjaluk, zaboravljajući njihovu vezu sa Allahom ključ je kojim su zaključana sva vrata uspješnog odgoja. Iako, sa naše tačke ovosvjetskog gledišta vidimo lijepo odgojeno dijete, kada dođe u pubertet, nailazimo na tinejdžera koji pruža otpor i ima drugačiji pogled na život. Tada postajemo svjesne da sve ono što smo radile nije vrijedilo. Zašto? Prije nego pronađemo odgovor sagledajmo uzrok problema.
ANALIZA PROBLEMA
Mlade majke, koje još uvijek ljuljaju dijete u toplini svoga naručja, još ne vjeruju da njihovo čedo može učiniti grijeh, kao što se dešava kod djece u pubertetu, pa na ispovijesti starijih majki, podsvjesno kriju misli: „Moje nikada neće to učiniti!“
Ali, svjesne smo da danas imamo veliki broj muslimanske djece koja su daleko od onoga na čemu su njihovi roditelji. Nerijetko smo svjedoci da na islamskim predavanjima imamo dvije skupine ljudi: one starije muslimane praktičare i omladinu koja se bori za opstanak, oni koji su se vratili islamu, kao pojedinci iz sovjih porocia. Srednja generacija, naša djeca, ostaju kod kuće. Oni malo bolji ipak dođu, ali ne slušaju predavanje. Dok na sav glas pričamo i pozivamo u ljepotu sunneta, naša djeca su prepuštena sama sebi. Iako kod bošnjaka važi pravilo „kod majstora kuća najgora“, moramo priznati da naša djeca ne dolaze na predavanja jer se mi ne trudimo dovoljno. Oni su rezultat naših grešaka. Naša djeca ne vole slušati predavanja, niti čitati knjige.
Kao da majka i babo, sebi traže put do dženneta na mnogim kursevima dok svoje čedo repuštaju kandžama dunjaluka. Sve što želimo sebi na halkama, trebamo željeti više svojoj djeci. Dijete mora znati vrijednost znanja, spoznati slast učenja Kur’ana, vrijednost blizine učenog čovjeka.
Ako sada djeci govorimo da šute i igraju igrice, te da ne idu na predavanja jer nam remete mir, nemojmo ih očekivati u periodu adolescencije sa pognutim glavama i papirom u rukama, pred učenim ljudima. Mi smo ih podučili da njima tamo niej mjesto.
Korak po korak, djeca padaju u društvo grijeha, a onda dođu na stepen kada se počnu stiditi majke i babe, islamskih praktičara, jer oni, zapravo,ne koračaju istim stazama.
Ako danas ne detektujemo problem, nemojmo se sutra pitati gdje smo pogriješile, biće kasno.
Moje dijete je moj najljepši put do Dženneta
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“
Mi prije biramo prve dvije skupine.
Učeni ljudi su govorili: „Dobro dijete čini da njegovi roditelji ne budu nikada zaboravljeni.“
Hadisima nam je jasno rečeno da dijete donosi korist na ahiretu, pa zar ono nije najljepši put do Dženneta?
Zašto pored sigurnog načina ulaska u Džennet istražujemo druge? To je medresa u našoj kući. Od nas, majki, se ne traži da se odreknemo dunjaluških ukrasa i izađemo u borbu. Naša najveća borba je unutar zidova naše kuće. Šejh S’ad Al-Atiq, poznati saudijski daija, ima običaj često kazati da je majka medresa priej medrese. Škola prije svake druge. Od nas se traži da u našim kućama napravimo Džennet na dunjaluku, a kojem se možemo nadati na ahiretu.
Je li to zaista teško koliko nam se predstavlja?
Cilj u odgoju naše djece treba biti jačanje njihove veze sa Allahom i davanje prednosti u svemu prvo ahiretu.
Odgajajmo ih za džennet, ne za dunjaluk. Jer, onaj ko ima džennet ima i dunjaluk.
Kako pokazati djeci da im ahiret treba biti prioritet?
Mi smo njihova prva škola. Ako ja, kao majka, od prvog djetetovog pogleda spominjem Allaha, pokazujem mu koliko me namaz čini sretnom i olakšava mi dunjalučki život, neću naići na problem kada moje dijete bude imalo sedam godina, a ja ga moram istući da bi obavilo namaz.
Ako žurim sa namazom, ne zikrim i ne učim Kur’an, i ne smeta mi razvrat i muzika koja se svakodnevno plasira na tv kanalima, ne mogu pčekivati o d djeteta da njegovo srce bude vezano za Allaha.
Ako njegova loša ocjena uzrokuje kaznu, dok izostavljen namaz prođe nekažnjeno, ne očekuj tinejdžera čije je srce vezano za Allaha.
S druge strane, ako više hvalim odlične ocjene kod druge djece, nego li to što moje dijete nikada nije opsovalo, na vrijeme se moram pripremiti da će i moje dijete u skoroj budućnosti izgubiti osjećaj za prave, ahiretske vrijednosti.
A zapamti, onaj kome je Allah na prvom mjestu, sve drugo mu je na svom mjestu. Odgojen musliman uspješan je na svakom polju ovog i onog svijeta.
Zapitajmo se: -Da li se više radujemo sabah namazu našeg djeteta ili se više radujemo odličnoj odjeci iz matematike?
Ili: -Da li smo upotrijebili batine, kao odgojnu mjeru, za nešto drugo osim namaza?
Ako jesmo, batine, koje je poslanik alejhisselam pomenuo u hadisu, za namaz, neće imati nikakve koristi, jer to su samo jedne u nizu.
Ali, ako tu vrstu kazne ostavimo samo za namaz, jer je to najvažnija stvar u njegovom životu, čije izostavljanje je najteža greška u njegovom životu, i sam pomen batina biće dovoljno strašan, da naše dijete shvati ozbiljnost situacije i obavezu namaza.
Kada mi raščistimo same sa sobom šta je nama važnije, tada ćemo vidjeti rezultate.
U drugom slučaju imamo dijete kojem naređujemo namaz, ali ono klanja samo zbog nas, ne osjećajući slast, jer smo mu namaz predstavili samo kao naredbu, a zaboravili smo mu ispričati kako je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, Bilalu radijallahu anh rekao: „O Bilale, odmori nas namazom.“
Namaz treba biti njegov najljepši sastanak sa Gospodarom nebesa i zemlje, gdje on odmori od svih drugih obaveza.
Takvo dijete nas neće osramotiti jer ga učimo da bude uspješan u svakoj stvari, ali prava Njegovog Stvoritelja su iznad svega.
Prvi je problem u nama. Lahko je odgojiti dijete koje se još nije počelo družiti sa ljudima koji im serviraju grijehe. Kasnije ćemo vidjeti plodove našeg truda.
STALNA DOVA
Uz trud, svu muku i napor da oni budu ličnosti s kojima ćeš ponosno stati pred Gospodara, tvoj život ništa ne može promijeniti osim dova.
Imamo primjer kod Zekerijja, alejhisselam, koji nije imao dijete gubeći svu nadu u to, ali ne zapostavljajući dovu.
“Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, razočaran ostao.” (Merjem, 4.) I kada ti sve lađe potonu, i sva nadanja izblijede, ne zaboravi, dovi, kao da drugog izlaza nemaš.
Dovimo za našu djecu slast sedžde, slast pokornosti Allahu, slast slušanja svojih stopa dok se udaljavaš od grijeha, a samo dovom možemo postići sve što želimo.
Kako dijete koje je nepokorno Allahu, Stvoritelju, bude poslušno meni običnom stvorenju?
Budite poslušni svojim roditeljima – bit će vam poslušna vaša djeca -Ono što činimo našim roditeljima, naša djeca će činiti nama. Ono što očekujemo od svoje djece, isto činimo svojim roditeljima, bez obzira što svako od nas ima svoj život.
Čovjek kome je sin ljubio stopala
Na jednom od predavanja, učenik je zapisao priču svoga učitelja:
Jedne prilike je bio gost kod svog učitelja. Dok su sjedili u sobi za goste, primjetio je njegovog sina koji mu se približava sa leđa, misleži da že dječak napraviti nešto to bi postidilo njegovo učitelja, htio je da ga upozori, ali, ipak je odustao. Dječak je iznenada iskočio pred oca i poljubio ga u stopalo. Nakon nekog vremena je opet došao, iznenada, na isti način i poljubio ga u drugo. Učenik se ovome začudio, te ne mogavši da sakrije čuđenje, upitao je učitelja šta to radi njegov sin.
“U ovoj kući sa nama živi moja majka koja je nepokretna. Kada ustanem na sabah da je probudim, poljubim je u stopala, jedno, pa drugo, kako bi je na najljepši način probudio iz sna. Moj sin je vidio to vidio, pa sada i on ponavlja isto sa svojim babom.“
Sve što mi činimo danas, naša djeca će ponavljati sutra.
Omer, radijallahu anhu, je rekao: “U našoj djeci pronalazimo kaznu za bol koju činimo našim roditeljima.”
Ako nas danas, kao odrasle ljude, roditelji naljute pa mi zagalamimo na njih, nemojmo očekivati poslušnost naše djece. Jer, sve što vide od nas, i sami čine sutra.
Budimo poslušni roditeljima dok su živi, a i kada presele, budimo im trajna vrata do Dženneta.
O djeci je lahko pričati, ali o nama samima, jako je teško.
Grubost, galama, udarac, nedostatak ljubavi
Nesposobne da svojim djelima podučimo svoju djecu islamu, kao jedinom ispravnom putu do sreće na oba svijeta, posežemo za kaznama koji se završe batinama i uskraćivanjem dozvoljenog. Naša slabost, postaje njihova kazna. Analizirajmo sunnet našeg miljenika, sallallahu alejhi ve sellem.
Enes, radijallahu ‘anhu, veli: “Nisam dodirnuo ni brokata (vrsta tkanine protkane svilom) ni svile mekše ni blaže od dlana ruke Allahovog Poslanika, i nisam nikada primirisao ljepšeg i prijatnijeg mirisa od mirisa Allahovog Poslanika. Služio sam Allahovog Poslanika deset godina i nikada mi nije rekao ni ‘uf’, niti mi je kada prigovorio za neku stvar koju sam učinio: ‘Zašto si to učinio?’, niti za neku stvar (posao) koju nisam učinio: ‘Zašto to nisi učinio?'” (Muttefekun alejhi)
Mi ne možemo biti, a da se ne naljutimo, a ni Poslanik, alejhisselam, bi se nekada naljutio. Razlika je u našim postupcima. On, sallallahu alejhi ve sellem, bi se zacrvenio, a nije se svađao sa drugima. Pa nas je podučio kako da se ponašamo u trenutcima ljutnje, sallallahu alejhi ve sellem. Neka crvenilo na našem licu bude vrhunac naše ljutnje.
Učenjaci su govorili: “Ljutite se samo kod stvarnih problema, i tu svoju ljutnju na pravi način pokažite”.
Kaže jedan babo: “Kada se naljutim i tražim vodu, tražim od svoje djece da mi donesu. Pa onaj koji je pogriješio, donese vodu, a ja mu kažem: ‘Onaj ko me ne sluša mi ne treba ni vodu donositi, ili onaj ko nije pokoran Allahu, ne treba biti pokoran ni meni.”
Kako dostići granicu ljutnje u obliku crvenila na licu?
Kada se muž naljuti, mi prema njemu osjećamo poštovanje. Isto tako, nevina bića, mogu osjećati poštovanje prema nama kada se zacrvenimo. Dovimo Allahu da se naše dijete odgoji našom ljutnjom.
Nedostatak povjerenja u našu djecu
Vrlo često, osim kome se Allah smiluje, našoj djeci govorimo riječi poput: loš si, griješiš, ne znaš, ne razumiješ, gubitnik si i sl. To dijete u ogledalu ne vidi ništa drugo do tvoje riječi. Kada dijete učini veliku grešku poput izostavljanja namaza prvi put, mi upotrijebimo najgore moguće riječi vrijeđajući ga.
Ono će, istog trenutka, namaz doživljavati kao stvar koja narušava odnos između njega i njegove majke.
S druge strane, ako izrazimo brigu za njega, njegovu sreću ovog i onog svijeta, ako mu priznamo koliko se nadamo Njegovoj pokornosti Allahu, ako mu ispričamo kako namaz krije sve ključeve dženneta i Allahovog zadovoljstva, njegov namaz postat će asocijacija na sve što je ikada nazvao srećom.
Razmislimo ako nama jednom izgori ručak i ukućani nam upute najružnije riječi kritikujući nas za našu grešku, šta bismo na to kazale? Strpile se i zavoljele kuhanje svim svojim bićem ili bi svaki ulazak u kuhinju predstavljao proživljavanje nove agonije?
Ne očekujmo od djeteta odgovor koji same ne možemo ponuditi.
Predavanje: Moje dijete, moj najljepši put do dženneta
Amina Hadžić Jahić, prof.
Zapisala: Merima Struga