Odrasla sam u porodici gdje se praktikovala vjera. Roditelji su klanjali, postili, podučavali nas vjeri koliko su i sami znali, upućivali nas maksimalno. Mama cijeli život nosi mahramu, ali nažalost nije propisno pokrivena, ona prava bosanska žena. Odmalena su nas upućivali da klanjamo. Želja mog rahmetli babe bila je da se pokrijem, Allah da mu se smiluje, oprosti grijehe i uvede ga u džennetske bašče. Uvijek je govorio da ću ja biti “njegova bula”.

 

Već tad mi se javila želja za hidžabom. Kada sam postala djevojka, nikada nisam odustala od toga da se jednog dana pokrijem, ali sam smatrala da sam još mlada. Nažalost u tom periodu sam puno griješila, estagfirullah. Poslije srednje škole našla sam posao i odselila u drugi grad, daleko od svojih. Tu je bilo društvo, izlasci, muzika. Estagfirullah. Nikada nisam bila zadovoljna, uvijek sam osjećala neku prazninu u sebi i svaki put bih se vraćala Allahu, jer sam jedino u namazu osjećala mir. Udala sam se i tad sam počela razmišljati o Allahovoj milosti prema meni. Poslije toliko grijeha koje sam napravila, moj Gospodar mi je opet podario ono za što sam dovila. Nisam redovno obavljala namaz, ali sam gledala “kad imam vremena” (realno vremena za namaz ima, tim samo sebe pokušavamo opravdati).

 

Jedan dan sam sjedila sa prijateljicom, koja ima pogrešno mišljenje o statusu žene u islamu. Kako bih je privukla vjeri, kako bih dokazala da je žena u islamu kraljica, počela sam da ponovo čitam Kur’an. Počela sam klanjati svaki vakat, sve više slušati predavanja, iman se povećavao. Nedugo poslije toga snaha mi šalje sliku u mahrami, napravila je taj korak, elhamdulillah. Suze radosnice, smijeh, plač, sve u isto vrijeme, obuzele me emocije, počela sam razmišljati kako ću se tek osjećati kad se ja budem pokrila. Tad mi se javlja još veća želja za hidžabom. Kroz par dana sestra zove plače, ali od sreće, pokrila se i ona elhamdulillah. Meni srce treperi i sama čeznem za tim. Kako znaju i moju želju, snahe i sestra su mi svaki dan slale neku sliku, predavanje, hadis, ajet bilo šta što će ubrzati moju odluku.

 

Imam želju, ali i strah, šta ako se pokrijem samo zato što su one, šta ako mi brzo dosadi. Hiljadu pitanja u glavi. Stupam u kontakt sa prijateljicom koja se pokrila prije godinu dana (prije toga mjesecima se nismo čule). Kažem joj svoju želju i da dovi za mene. Subhanallah, i ona se toliko aktivirala da mi pomogne, svaki dan mi je pisala i pričala o tome. Tad počinjem da istražujem o propisima hidžaba, jer sam od silne želje i sreće i zaboravila na to. Eh tad počinje kolebanje, strah, u sebi razmišljam ja to neću moći, to je previše za mene, kako ću raditi u tome, šta će mi ko reći, do jučer haljinice kratke, a sada ovako. Odlučim se ja postepeno, prvo se učim hodati u dugoj suknji, nakon dvije sedmice spuštam rukave (desi se izađem nabrzinu iz kuće, zaboravim spustiti, ali se brzo skontam). Korak po korak sam išla. I ja odlučim, kontam u sebi inšallah za ramazan ću se pokriti, dotad ću sebi kupiti par stvari za po kući, jednu haljinu, kad negdje krenem neka imam i elhamdulillah.

 

Obavijestim ja prijateljicu o toj odluci. Pita može li ovu vijest prenijeti svojim sekama. Dozvolila sam naravno. Sutradan, dolaze njih dvije i donose mi četiri propisne haljine, ne zna se koja je ljepša i par mahrama. Ja ostajem bez teksta. Pritisak u prsima najradije bih zaplakala, knedla u grlu, ne znam šta da kažem u isto vrijeme i sreća i stid. Prošao je taj dan, mene muči, ja bih se pokrila, Subhanallah imam sve, a otkrivena, ali (uvijek ima ono ali) šta će muž reći, još nije za to, smatra da još nisam spremna na taj korak, pa šta će svekar reći, šta zaova, ipak su oni moja porodica. Nazovem zaovu i ispričam joj, tad mi je rekla jednu lijepu rečenicu: “Nemoj dozvoliti da neko vrši pritisak na tebe, da to uradiš zbog nekog drugog, ako je to tvoja želja, pa vjera nije nikoga na zlo navela“. Uh, tad mi je laknulo.

 

Eh, sad zovem svekra da popričamo i tako mu kažem. Nije mu baš bilo drago, ali je rekao, da je to moja odluka i da se u to niko ne smije miješati. Slijedi najteži dio – muž. On klanja, posti, poprilično je u vjeri, ali nije za to da se odmah pokrijem, misli da je još rano, da će mi sutra dosaditi, da trebam znati da povratka nema. Nisam ga ubijedila. I dalje osjećam pritisak u prsima. Strah me Allaha, šta da sutra preselim. Plačem, dovim Gospodaru da mi olakša moj nijjet. Dolazi mubarek petak 11.03. Ustanem bismillah, zasučem rukave napravim kolač. Suze zaustaviti ne mogu, ja odlučila, taj dan stavljam svoju krunu. Strah koji u životu osjetila nisam. Odem okupam se, drhtim, plačem, ne mogu sebi doći, klanjam, dovim i donosim konačnu odluku.

 

Od danas ovako izlazim iz kuće. Iskreno nije bilo ni blizu strašno i teško kako sam ja to zamislila u svojoj glavi. Pozitivni komentari su dolazili od osoba koje nisu uopšte u vjeri, puno lakše je raditi u širokoj odjeći, nego što insan misli. I ne treba čekati taj neki poseban trenutak, ono dok dođe samo od sebe. Došlo je prvi put kad sam pomislila da trebam biti pokrivena, na meni je bilo samo da napravim sljedeći korak. A osjećaj nakon svega toga, je neopisiv, tek sad se osjećam potpuno, elhamdulillah.

 

Da nas Allah učvrsti sve na tom putu, a sestrama koje žele da stave svoju krunu, da Allah olakša nijjet, amin. Hvala vam puno za haljinu i mahramu, drage moje sestre. Allah vas nagradio svakim dobrom i obradovao onako kako ste vi mene. Allah mi vas volio.