Kamo sreće da mi knjiga moja data nije…

“A kad jednom u rog bude puhnuto,
pa Zemlja i brda budu dignuta i od jednog udara zdrobljena.
taj Dan će se događaj strahoviti dogoditi,
i nebo će se razdvojiti – tada će labavo biti.
I meleci će na krajevima njegovim stajati, a Arš Gospodara tvoga će taj dan iznad njih osmerica držati.
Taj dan izloženi bit ćete, i nijedna tajna vaša neće skrivena ostati.
Onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku njegovu da, reći će: “Evo vam, čitajte knjigu moju,
ja sam zbilja i mislio da ću račun svoj polagati.” (El-Hakka, 13-20)

U slučaju zemljotresa, savjetuju nas da izađemo na čistu površinu na kojoj ćemo biti sigurni – jednostavno rečeno – zemlju.

Razmislimo li malo, primjetit ćemo da Uzvišeni Allah, strahovite trenutke Sudnjega dana ne opisuje kao rušenje kuća, zemljotres, strašne, nesavladive poplave, niti kao bilo šta slično onome što nama, danas izazvia strah i nesigurnost. Uzvišeni kaže: “.. pa Zemlja i brda budu dignuta i od jednog udara zdrobljena.” Naprotiv, niti jedna prirodna katastrofa nije ni slična onoj koja će nagovijestiti kraj ovozemaljskog života. Zemlja, kao čovjekov najčvršći oslonac zajedno sa onim što je na njoj, nebesa kao plavetnilo – u trenutku će nestati. 

Ono najčvršće danas, postat će najlabavije sutra.

Da je Uzvišeni Allah za primjer uzeo rušenje bilo čega drugog od ovosvjetskih dobara, uvijek bi nam preostala ravna zemaljska površina za sigurnost, a na kraju i spas. Ali, gdje se sakriti kada će zemlja na kojoj stojimo postati labava, podići se i protresti, a nebo, koje se nikada prije pomjerilo nije, biti rascijepljeno na dva dijela?

Na posljetku, nije potrebna posebna mudrost da shvatimo poruku Allahovog govora: “Svaka druga luka, osim one koju smo samo gradili dobrim djelima, toga dana bit će nesigurna.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ljudi će na Sudnjem danu biti sakupljeni na zemlji koja je potpuno bijela, kao da je od najboljeg brašna.” (Muslim) 
Na bijeloj površini, svaka i najmanja prljavština biva vidljiva. Gdje se onda skriti, zajedno sa svojim grijesima kada mjesto vaganja dobrih djela postane ravna bijela površina?! Sama pomisao na bijelu površinu, na kojoj su okupljeni svi ljudi kojima predstoji polaganje računa Gospodaru nebesa i zemlje, kojemu ništa skriveno nije, dovoljna nam je opomena. Danas, uposleni raznoraznim drugim temama, vrlo često događaje i opise Sudnjega dana, letimično iščitavamo kao nešto odveć poznato i mnogo puta viđeno. A nekada je dovoljno samo se zaustaviti i dublje razmisliti da je to stvarnost od koje čovjek ne može pobjeći. Samo jedan trenutak razmišljanja o jasno opisanim nagovještajima Sudnjega dana, učinit će da sve ono što je u našem životu nevažno, tako i ostane nevažno. Grijesima okrećući leđa, hrlit ćemo dobrim djelima. 

Mnogo je predznaka sudnjeg dana prošlo, a niko od nas ne zna koji je posljedni prošao pored nas. Iako možda daleko, nama je Sudnji dan svakim danom sve bliži, jer ne znamo kada će nas smrt zadesiti. Za nas kraj ovodunjalučkog života može biti sutra, a poslije odlaska, od Sudnjega dana dijeli nas samo hladnoća kabura.

Od Aiše, majke vjernika, radijallahu ‘anhu, prenosi se predaja koju vezuje za Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ljudi će biti proživljeni na Sudnjem danu bosi, goli i neobrezani.” Rekoh: “Allahov Poslaniče, zar ljudi i žene zajedno i gledaju jedni druge?” On reče: “Aiša, biće tada mnogo ozbiljnijih stvari nego da ih to zanima.” U jednoj verziji je došlo: “Stvar je mnogo teža od toga da gledaju jedni druge.”
Situacija toga dana bit će mnogo ozbiljnija od pukog razmišljanja o odjeći. Kakva li je težina toga dana, ako ljudi, goli i bosi, jedni drugima neće privlačiti nikakavu pozornost?!
Kolika tegobna situacija mora biti da ni najveća ljudska vrijednost neće imati svoju težinu?

Svi ljudi, goli i bosi, nakon strahovitog potresa, nestanka zemlje, stajat će na ravnoj bijeloj površini i iščekivati svoju završnicu. Tada će se dijeliti knjige dobrih i loših djela. Oni sretni, Allahu pokorni, oni koji su se za ovaj dan cijeli život spremali, svoju knjigu će prihvatati desnom rukom. Radosni i sretni zbog onoga što su činili. “Onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku njegovu da, reći će: ‘Evo vam, čitajte knjigu moju, ja sam zbilja i mislio da ću račun svoj polagati.’ i on će biti u životu zadovoljan.” (El-Hakka)

Oni nesretni, čiji je život prošao u nemarnosti, svoju knjigu će prihvatati lijevom rukom. Licemjeri će tada, na vrhuncu svoje dvoličnosti, skrivati svoje ruke iza leđa, strahujući od onoga što ih čeka.

U suri Kehf opisujući ovu knjigu, Uzvišeni Allah kaže: “I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete prestupnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. “Teško nama!”, govorit će, “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome zulum učiniti.” (El-Kehf, 49.)

Ibn Kessir komentarišući ovaj ajet kaže da meleci zapisuju sve, pa čak i riječi: jeo sam, vidio sam, pričao sam, razgovarao sam. Mi sada znamo da sa naše lijeve i desne strane stoje meleci koji sve zapisuju, pa i riječi i djela na koje ne obraćamo pažnju. Šta nama treba da se osvijestimo? Uzvišeni Allah kaže: “On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nema nadziratelj spremni.” (Kaf, 18.) Prve generacije, slušajući poslanika alejhisselam nikada se nisu pitali da li je nešto moguće, niti su sumnjali u to. U trenutku bi govor poslanika alejhisselam promijenio njihov život, ponašanje i govor.

Četvrtkom se naša djela uzdižu Allahu, pa Uzvišeni Allah primi ono što je dobro a obriše ono što smo slučajno kazali jer se i to zapisuje. Ibn Kessir prenosi da je imam Ahmed čuo komentar ovog ajeta, u trenutku svoje bolesti, a tada je usljed velikih bolova jaukao. Tavus mu reče da se čak i njegovo jaukanje zapisuje, pa on stavi ruku na usta i nikada do svoje smrti više nije jauknuo. Tako su prve generacije prihvatale upozorenja i ajete. Ako su ovako postupali sa stvarima koje nisu zabranjene, kako su se tek ponašali prema grijesima kada su čuli da je svaki posebno zapisan?
U njihovo vrijeme je bilo nemoguće prenijeti predavanje u potpunosti, pa bi razumno bilo da im je teško povjerovati da se neki govor može u potpunosti zabilježiti. Poznato nam je kako bi zapisivali predaje, pa pa bi se sastali i usaglasili u vezi jednog hadisa. Postojala je mogućnost da se nešto izostavi. Mi danas imamo uređaje koji mogu snimati danima bez prestanka bilježeći svaki uzdah. Kada nas neko snimi, vrlo često bivamo zgroženi onim što čujemo i vidimo – pa to nismo mi! To nije ono što mi o sebi znamo. Danas, imamo priliku da vidimo sebe, knjigu svoga života, a šta se sa nama dešava pa mi to zaboravljamo? U tom stanju nemarara, zaboravimo da meleki isto tako zapisuju. Svaki uzdah, riječ i djelo.

Kada je Hasan el-Basri čuo ove ajete, rekao je: “O sinovi Ademovi, činite šta hoćete. Data vam je stranica života, i postavljeni su meleki koji zapisuju. Onaj sa desne strane čuva vaša dobra djela, a onaj sa lijeve strane loša djela. Činite šta hoćete i koliko hoćete, ali kada umrete, svaka vaša stranica će biti stavljena oko vašeg vrata i ponijet ćete je u kabur.

Svako jutro, iznova, imamo čistu, neispisanu stranicu.  Meleki nas nikada ne preteknu u zapisivanju. “… Gospodar tvoj nikome neće zulum učiniti.” (El-Kehf, 49) Ne zapisuju osim što im dostavimo. Mi diktiramo slova koja će biti ispisana u knjizi. Sve je to djelo naših ruku. Ne potcjenjujemo malo djelo, a ni mali grijeh.  “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla-vidjet će ga.” (Ez-Zelzele, 7-8)

U predajama se navodi da će vjernik prilikom izlaska iz kabura krenuti prema Uzvišenom Allahu, pa će ga sustići njegova knjiga dobrih dijela i reći će mu: “Ne boj se”. Allah će mu poslati utjehu u tom momentu zbog dobra kojeg je činio.
“I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete prestupnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. “Teško nama!”, govorit će, “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome zulum učiniti.” (El-Kehf, 49.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom tumačenja ajeta ashabima, pokušao im je objasniti koliko je strašna stvarnost ovih Allahovih riječi. 

Prilikom završetka bitke na Hunejnu, rekao je ashabima da sakupe sve što vide na poljani i donesu. Ashabi su sakupili sve što su mogli naći i donijeli sve na jednu hrpu, pa je poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kao što ste vi sakupili ovo na ovoj poljani, isto tako će Allah sakupiti ljudske grijehe, pa se bojte Allaha. Ni malo ni veliko ne podcjenjujte.”

Onaj kome knjiga bude u lijevu ruku data, skončat će u vatri, pa će govoriti: “… Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije” (El-Hakka, 25.)

“Kamo sreće da me je smrt dokrajčila,
Imetak moj mi nije od koristi,
snage moje više nema.” (El-Hakka, 27-29.)

Pogledajmo šta onda Uzvišeni Allah, melekima naređuje:
“Zgrabite ga i u okove okujte,
zatim ga samo u vatri pržite.
A onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite.
Zaista on u Allaha Velikog nije vjerovao..” (El-Hakka, 30-33)

Zapisala: Merima Struga

Sa predavanja: Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije, Amina Hadžić Jahić