Kako odgojiti dijete (Četvrti  dio)

Roditelj je ključna ličnost u odgoju djece. Jedna izreka kaže da se dijete odgaja 20 godina prije njegovog rođenja. I zaista je tako. Odgoj roditelja je presudan u kvaliteti odgoja djece. Nakon što postanemo Allahovom voljom roditelji, započinje također i naš odgoj kao roditelja. Pred nama je jedan novi izazov, jedno novo iskušenje. Zbog toga, od ključne važnosti je spremnost roditelja da uči, nadograđuje svoju ličnost i primjenjuje naučeno.

Porodica, u ovom slučaju djeca, prva su linija našeg djelovanja. Upravo zbog toga i jeste hadis: „Najbolji od vas su oni koji su najbolji svojoj porodici.“ I zaista, najprije u svojoj porodici pokažemo ono negativno u nama, iako bi zapravo naša porodica/djeca trebala da budu prva bašča koju ćemo zalijevati našim najljepšim osobinama. Najprije bi njima trebali pomoći da izrastu u zdrave, kvalitetne i odgojene ličnosti.

Različit je sabur onaj kada osaburimo nekome na ulici ili poslu zbog nečega što ne volimo, od onog sabura kada osaburimo svome djetetu/svojoj djeci nakon što nas najmanje deset puta tokom dana iznerviraju. Tada se ponajviše dokazuje primjena kur’anskog ajeta koji govori o savladavanju u srdžbi (ljutnji):

„I požurite oprostu Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja – pripremljenom za bogobojazne – za one koji udjeljuju, i kada su u obilju i kada su u oskudici, koji srdžbu savlađuju i ljudima opraštaju. A Allah voli dobročinitelje.“ (sura Ali Imran, 133-134)

Samilost, ljubav, milost, dobrota, darežljivost, sabur, poštenje i pravednost trebali bi da krase svakodnevno naš odnos prema našoj djeci, odnosno našoj porodici.
___________________

Ne smijemo zanemariti činjenicu da u porodici nije bitan samo naš odnos prema djeci, već su bitni svi međuodnosi unutar članova te porodice, odnosno cjelokupna harmonija koja vlada u našem domu. Tako, na primjer, ma koliko bili dobri kao roditelji- naše dijete neće biti sretno i spokojno, neće moći izrastati u zdravu i samouvjerenu ličnost ukoliko bude svakodnevno svjedočilo nasilju u porodici, svađama, raspravama i drugim oblicima netrpeljivosti. Mnogo puta sam se susrela sa djecom koja su bila ili previše povučena u sebe, ili previše željna pažnje, ili ako mogu reći previše neposlušna i agresivna. U većini slučajeva razlog je bio isti, loši porodični odnosi. Većina te djece je bila indirektno ili direktno žrtva porodičnog nasilja, te je to u potpunosti narušilo njihov duh djetinjstva i njihov zdrav emotivni i psihološki razvoj.

Svaki put kada bismo povisili ton na svog supružnika, svaki put kada bismo čak i imali valjan razlog da se raspravljamo- sjetimo se naše djece i upitajmo sebe kako se oni osjećaju dok gledaju dva najvoljenija bića na zemlji kako stoje jedno naspram drugog kao najveći neprijatelji!?

Također je veoma bitno da kao roditelji kod sebe razvijamo osobinu samokritičnosti i preispitivanja. Iako se trudimo da budemo najbolji roditelj na svijetu, uvijek je kod nas prisutno i ono nešto što bismo željeli ili mogli promijeniti kod sebe u našem odnosu prema djeci. Tako, na primjer, možda bismo vrijeme koje provodimo uz mobilni telefon mogli iskoristiti u druženju sa našom djecom na nekom igralištu ili u prirodi. Ili, ako ništa u nekom toplom razgovoru, zajedničkom kuhanju kolača ili majstorisanju. Ili u čitanju lijepih  i poučnih priča, upoznavanju vjere, odlascima u džamiju…

Možda bismo mogli da se manje ljutimo, da manje sumnjamo u svoje dijete, da ga manje kritikujemo a više hvalimo. Možda bismo mogli u naše domove unijeti više smijeha i radosti a manje kritika i napetosti…

Možda bismo mogli biti pravedniji prema djeci. Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, je rekao: „Uzvišeni Allah ne voli da pravite razliku među svojom djecom, čak i kada ih ljubite.“

Možda je ono „najgore“ dijete baš takvo jer mu najmanje pažnje i ljubavi posvećujemo u odnosu na ostalu našu djecu..

Roditelj koji konstantno provjerava svoje roditeljstvo kvalitetan je roditelj. To pokazuje njegovu spremnost da napreduje, a ujedno postaje i najbolji primjer za svoje dijete: osoba sprema da radi na sebi, osoba koja priznaje da nije savršena, osoba koja pokazuje da život na ovom svijetu je konstantno učenje i traganje za znanjem, jedno putovanje s ciljem postizanja Njegovog zadovoljstva.

A djeca uče čak i iz naše šutnje. Iz naših riječi i naših djela. A često su i ogledalo naših tajnih i javnih postupaka. I onog što samo On zna.

Nastavit će se…

H.Lj.