Kada čovjeka obuzme tuga…

Zašto si tako tužan/a? Koja je svrha tuge u tvom životu? Živiš li svoj život zaista ili samo preživljavaš?

Ljudi se mogu smijati i zabavljati, ali znači li to sa sigurnošću da ti isti ljudi ne gaje tugu i ne nose bol u sebi? Kad bi cijeli svijet neprestano samo kukao o svojim problemima, svijet bi bio obuzet tugom i jadom i ubrzo bi svi poprimili tu „energiju“. Ali što kada bi svaki čovjek pogledao sebe iznutra, baš kao da gleda u ogledalo i detaljno promotrio i razmislio? Imamo pravo biti tužni i emocije ne trebamo potiskivati, ali samo razmislite o prolaznosti ovog dunjaluka i onda to usporedite sa vremenom vječne sreće i zadovoljstva, inšallah, u Džennetu.

Ono što trebate učiniti je potražiti način da se oslobodite tuge u svom i pokušate naći motivaciju i snagu. Snaga dolazi sa sposobnošću da se osjećate zadovoljni usred nevolja, frustracija i nemira. Ali odakle dolazi ta urođena sreća? Allah nas je stvorio, a stvorio je i tugu. Kroz tugu cijenimo radost, baš kao što shvaćamo hladnoću kroz spoznaju topline.

Ponekad čovjek misli da može sve, da može biti „idealan“, a samo je Uzvišeni Allah Savršen. Čovjek se koleba između podcjenjivanja i precjenjivanja sebe, rijetko uvažavajući svoje pravo stanje. Mudrost se gradi iz iskustva, ali koliko puta bježimo od pogrešaka koje su sjeme mudrosti?

O pokajanju i nadi

Nauči se nositi sa životnim udarcima i uči od svoga Gospodara o sebi, o životu i o tome što On želi od tebe, Njegovog stvorenja. Ako bježimo od svojih pogrešaka, to će nas jednostavno navesti da napravimo više, a što više pogrešaka čovjek učini, to ih manje primjećuje. Neka naše srce bude vezano za Svemogućeg, Koji je nepogrešiv, Sveznajući. Tada ćemo najbolje upoznati sebe i početi rasti.

Shvaćamo li mi, sićušna stvorenja, Stvoriteljevu mudrost? Čovječanstvo gleda kroz usku viziju života, a onda ne možemo opaziti ono što drugi vide; ne možemo vidjeti život u njegovoj sveukupnoj ljepoti. To dovodi do toga da žalimo, krivimo i osjećamo se beznadno.

Ogromna tuga s kojom se ne znamo nositi postaje destruktivna, a nekontrolirana tuga može biti pogubna. Pretjerano plakanje nad problemom ili iskušenjem je znak nezadovoljstva našim Gospodarom. Prirodno je da čovjek doživljava različite emocije i doista, to je ono što ga čini jedinstvenim, ali valjanje u tim emocijama i očajavanje bez traženja rješenja bi čovjeka sigurno uništilo.

A u trenucima tuge, krajnji je test proći kroz negativnost i beznađe i istisnuti sljedeće riječi iz svojih usta: “Svi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.” U tom trenutku pokornosti naša će duša biti oslobođena tuge koja prijeti da nas proguta.

„One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju.“ (Er-Ra`d, 28.)

Izvor: www.aboutislam.net