Rođena sam i odrasla u muslimanskoj porodici. Majka je uvijek (još u to vrijeme prije rata) klanjala i postila i slavila naše praznike. Otac je bio više komunistički nastrojen, u smislu da su svi ljudi bez obzira na vjeru ljudi. Majka nas je slala u mejtef i sestra i ja smo kao djeca naučile temelje islama i naučile klanjati. I kako se to već desi, vremenom te preuzme mladost, život i sve to zaboraviš ili bolje rečeno skloniš negdje po strani. Udala sam se, došao rat, otišla u dijasporu, dobila djecu i na kraju se razvela. 

 

Dvije godine nakon razvoda upoznajem osobu druge vjeroispovjesti koja u meni vidi nekakav svoj lični spas. Nije mi padalo na pamet bilo kakva veza sa tom osobom jer davno usađene riječi – ne smije se udavati za drugu vjeru – su bile dio mog bića iako nisam obavljala namaz. Njegova višemjesečna upornost, pritisak i na kraju obećanje da će preći na islam su me pokolebale da stupim sa njim u vanbračnu zajednicu. Naravno da je odmah zaboravio obećanje da će preći na islam. Prvu godinu sam se i nadala jer je u početku poštovao moje praznike, moju djecu, mene lično. U to vrijeme smo dobili zajedničko dijete, osnovali firmu i samo je nedostajao taj meni važan dio.

 

Cijelo to vrijeme sam se bojala dragog Allaha jer činim grijeh i neki skriveni išaret da ću biti kažnjena (što sam i zaslužila). I naravno desilo se ubrzo, tolikom jačinom da i danas, 10-ak godina kasnije, još imam posljedice. 

 

Firma je super poslovala, puno se radilo, a on je vremenom počeo puno da pije. Uz to dolaze i njegovi izlasci i druge žene. Izlazim iz firme i tražim da se iseli iz zajedničkog stana. Tada kreće psihičko zlostavljanje, fizičko zlostavljanje, bježanje u sigurne kuće, prijetnje oduzimanjem djeteta, ubijanjem moje djece, ubijanjem moje familije u Bosni. Spisak zlostavljanja je veoma dugačak i nije baš lagan za pisati, a i bilo bi teško za čitati. Sa osobom koja psihički više nije normalna u kombinaciji sa alkoholom je veoma eksplozivna mješavina i veoma opasna.

 

Ono što mi je u tim momentima bilo najteže je kada je počeo da pravi jela od svinjetine meni u inat, kada bi mi svakodnevno psovao balijsku majku, Allaha, post, a čini mi se najteže mi je bilo kad je opsovao nekom arapu dijete u zadnjem safu kad klanja u džamiji. Sama slika tog nekog malog nedužnog djeteta koje klanja u džamiji i dan danas mi izaziva bol i suze.
___________________

 

Tokom tog perioda sam počela tajno klanjati. U početku neredovno pa sve redovnije, i ovih zadnjih godina potpuno i redovno. Moja sestra mi je bila moja podrška. Mene je bilo sram i stid pasti na sedždu poslije grijeha koje sam počinila, ali ona mi je slala tekstove vezano za tevbu, istigfar, dove. Predavanja od naših šejhova su mi bili dodatno obrazovanje na putu povratka onom što nikad nije ni nestalo, samo se nije praktikovalo. Inšallah uz Allahovu pomoć iduće godine sestra i ja putujemo zajedno na umru. 

 

Samo me dragi Allah spasio i sačuvao mi pamet. Moj problem još uvijek nije riješen, ali je uz Allahovu pomoć podnošljiviji. Više ne živimo u istoj državi, kontakt imamo zbog djeteta i ugrađen GPS u mom telefonu s njegove strane da uvijek zna gdje se nalazim. Mislim da ne treba da napišem kolika je moja želja za konačnom slobodom, koliko bola je još koji nije prošao jer ga je bilo previše. Ali dragi Allah je milostiv, dat će dragi Allah. Treba samo imati sabura.

 

Allah nagradio naše šejhove, Allah nagradio vas i vašu stranicu. Kad god mi je teško, uvijek nađem neki tekst ili predavanje koje me nadahne, bude mi lijek i podstrek na mom putu sabura i imana.