Kažu učenjaci: “Znak primljenog djela je njegovo umanjivanje i potiskivanje u zaborav.” Znak primljenog djela je da ga zaboraviš, da se ukloni iz tvoje svijesti, da ga se nikako ne sjetiš. Da sa jezika otkloni njegov spomen, a iz srca njegovo postojanje.

 

Burejda ibn Husejn za vrijeme bitke na Hajberu vidio je otvor na tvrđavi nevjernika, pa se popeo kako bi se tu borio protiv njih, a na njemu je bila crvena odjeća. Pa kada je sišao muslimani su prepoznali da je on taj koji je to herojsko djelo učinio. Pa je, znajući stanje svoga srca i trag koji ovo ostavlja na njemu, rekao: “Ne znam da sam uradio teži grijeh od ovoga sad.”

 

Znali su da biti poznat utiče na djela i ostavlja traga na duši i srcu.

 

Jednom su upitali Sufjana Es-Sevrija koje djelo je primljeno, pa je rekao: “Ono djelo za koje ne želiš da saznaju ljudi.” Ovo zahtijeva vježbu. I duša je u potrebi za vježbom i liječenjem.

 

Kaže Sufjan es-Sevri: “Ništa teže nisam liječio od nijeta. Savladava me, bježi mi. Svaki put kad ga popravim pobjegne mi, i ponovim i opet me nadvlada.” Oni su se trudili popraviti svoj nijet u svakom trenutku, bojeći se da ne izmakne kontroli, jer Gospodara želiš da sretneš sa tim dobrim djelom. Ovo je znak brige o djelima srca.

 

A onih koji ne vode računa o srcu je puno. Rade djela a ne osjećaju njihov trag na srcu. Za prethodnike, za razliku od nas, najvažnija stvar bila je namjera. Ne kreću se osim s nijetom. Jedan je rekao: Bio sam kod šejha pa je neko pokucao na vrata, pa sam ustao da otvorim. ‘Kuda ćeš?’, upitao me. ‘Da otvorim vrata’, odgovorio sam. Kaže: ‘Ja otvaram vrata sa dvadeset namjera.’  Šta su mu nijeti? Tim djelom namjerava puno stvari, npr: da pomogne slabog i siromašnog, da nazove selam, da ukloni prepreku s puta i slične hajrate. 

 

U ovom načinu na koji su živjeli nalazili su slast i sretan život, a mi ih možda i ne osjećamo.