Samo što je on to uradio, jedno (bosansko) dijete priđe užurbano i uze stolicu ispred klanjača.

Drugi čovjek, kasnije mi reče da je iz Somalije, zaustavi dijete, uze mu stolicu i vrati je pred klanjača.

Dječak koji, rekao bih, ima osam-devet godina igrao se sa nekim svojim vršnjacima, trebala mu je još ta stolica pa ga je zateklo što mu je jedan odrastao čovjek tako uzeo stolicu na kojoj niko nije sjedio. Gledao je u njega zbunjeno.

Vidjevši da nije shvatio zašto mu je uzeo stolicu, on mu nešto reče i pokaza mu na čovjeka koji klanja. Dječak je u njega gledao sa još više zbunjenosti.

 

Ovaj je pokušao da mu kaže na holanskom jeziku, pa mu onda ponovo na engleskom. Ne čujem sve što mu govori, ali mogao sam razumjeti da mu kaže: “On je stolicu stavio tu da mu bude ‘perda (pregrada)’. Vidiš, ona je tačno ispred njega! To je zbog toga da niko ne prelazi ispred njega dok klanja, već da može proći ispred stolice.” Dijete kliknu glavom kao znak da je shvatio, ali izraz njegovog lica je govorio da mu ništa nije jasno.

Zato se ovaj čovjek potrudio da mu još pojasni.

 

Pokazao mu je na sljedećeg čovjeka koji klanja iza nekog predmeta kao da mu kaže: “Vidiš, i ovaj klanja iza nekog predmeta. Vidiš li?” A dijete isto onako klimnu glavom kao i prvi put.

Vidjevši kako dijete ne razumije, nešto ga je pitao, dječak mu odgovorio, a ovaj u čuđenju ponovi nešto kao “bosniš”. A onda mu je uzeo pokazivati na nekoliko ljudi koji su klanjali iza stuba, te neposredno iza drugih klanjača koji su klanjali podnevkse sunnete.

Dječak je svaki put klimao glavom na isti način. Onda ga je ovaj čovjek potapšao po ramenu i rekao nešto kao znak da se nastavi igrati.

 

Posmatrao sam ovaj događaj i čudio se kako blag i ljubazan je bio ovaj čovjek. Bez imalo frustracije, bez imalo oštrine u glasu, bez imalo ljutnje, uz to i sa osmijehom na licu trudio se djetetu objasniti šta znači perda i zašto se klanja iza nje.

Dječak je svo vrijeme učtivo slušao i učtivo klimao glavom. Međutim, otišao je užurbano, a niije pokazao ništa osim zbunjenosti.

 

Bio je zbunjen jer ga je neko prekinuo u igri. Zbunjen što mu je neko pokazivao na nekoliko ljudi koji su klanjali ka perdi dok većina to nije radila. Zbunjen jer mu čovjek koji ga ne i kojeg on ne poznaje govori nešto što on prvi put čuje.

Ovaj slučaj je sličan slučaju većine ljudi; oni životu pristupaju kao da je igra, i kada ih neko pokuša nečemu podučiti, osjećaju samo da ih ometa i čekaju da nastave svojim putem. Kada im neko pokazuje praktične primjere da se na njih ugledaju, oni gledaju šta većina drugih radi. Oni jezik koji ih podučava onome što će im koristiti ne razumiju ili, ako razumiju, (sa)slušaju iz kurtoazije, čekajući da ih ostavi na miru da bi oni nastavili kuda su krenuli. A nisu ni svjesni koliko im treba u životu idu putem koji ih vodi dobru na budućem svijetu.

 

Bez obzira što sve to zna, dobronamjeran vjernik hoće da ga zaustavi makar na tren i da mu lijepo, blago, sa osmijehom na licu kaže i pokaže put ka Allahu, put kao onome što je bolje.

 

“Život na ovom svijetu je samo igra i zabava, a onaj svijet je, zaista, bolji za one koji se Allaha boje. Zašto se ne urazumite?” (sura En-Enam, 32)

A nekada se i sam vjernik izgubi, pa ne razumije da se treba vratiti savjetu brata muslimana i vratiti putu koji nije igra i zabava. Zato nam treba taj savjet, savjet koji će nas vraćati Allahu.