Posjećivanja kaburova i turbeta iz straha da se ne desi neka nevolja

Prvi razlog: Posjeta zbog uklanjanja određene nevolje

Što se tiče posjete kaburu radi dove Allahu, na samom početku posjete, onaj ko dolazi ostavlja za umrloga određenu svotu novca, na mjesto koje je predviđeno za to, potom podiže ruke, uči Fatihu i njene sevape poklanja umrlome. Nakon toga upućuje dovu Allahu.

Najpoznatije turbe u BiH jeste turbe Sedam braće[1] u Sarajevu, koje posjećuju ljudi iz Bosne i okolnih zemalja tokom cijele godine, a posebno ramazanom.

Svojim očima vidio sam to turbe i mnoštvo novca na njemu, bilo ga je toliko da su se staze (prostirka) oko kabura jedva vidjele, a novac se skuplja dva puta u sedmici.

Propis ovakvog oblika dova

Upućivanje dove Allahu kod kaburova i turbeta je novotarija. Iako nije širk (jer se ibadet čini Allahu), sigurno je sredstvo koje vodi ka njemu, jer postoji bojaznost da će se obožavati umrli u kaburima i turbetima, iz razloga što onaj ko čini dovu posebno izražava poštivanje prema kaburu i turbetu, a što može prerasti u njihovo obožavanje.

Dakle, učenje dova kod kaburova i turbeta je novotarija.

[1] Turbe sedam braće je mjesto gdje su ukopani sedmerica braće. Ljudi misle da su oni nevini, nepravedno pugubljeni od strane Osmanlija zbog neke krađe.

Po drugoj predaji, u turbetu su sahranjeni šejh jedne tekije, dvojica derviša koji su nevini pogubljeni 1494. godine, zatim četverica prvaka Sarajava koji su ubijeni 1697. godine, jer nisu odbranili Sarajevo od napada austrijskog vojskovođe. Nakon što je ubijen jedan od sedmorice braće, odnio je glavu u mjesto gdje su ukopani, pa su ljudi pomislili da su evlije. Pogledati: Enver Mulahalilović, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 228. Ista priča ponavlja se i prilikom govora o turbetu šejha Mahmuda babe koje se nalazi u Mostaru, a inače u ovom gradu postoji devet turbeta i kaburova koje ljudi posjećuju i kod njih dove upućuju. Pogledati: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, str. 109-117.

Takve dove nisu primljene kod Allaha, jer osoba koja čini dovu kod kabura, obraća se Allahu, ispoljavajući Mu na taj način ibadet, a znamo da ibadet nije primljen ukoliko nisu ispunjena dva uslova:

Prvi: Iskrenost, tj. da ga čini isključivo samo Allahu.

Drugi: Usklađenost sa Poslaničkom praksom, tj. da se Allah ne obožava osim onako kako je to činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne putem novotarija u vjeri.

I pored toga što osoba koja čini dovu kod kabura ispunjava prvi uslov: iskrenost, ona čini nešto što nije u skladu sa poslaničkom praksom, te je na taj način prekršila drugi uslov ispravnosti ibadeta.

Ibn Tejmijje veli: „Nije preneseno, koliko pamtim, ni od jednog ashaba, ni tabi’ina, a niti od poznatog imama da je smatrao pohvalnim odlazak na kabur radi činjenja dova.

Ni od koga od njih se takvo nešto ne prenosi: ni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni od ashaba, a ni od nekog poznatog imama.

Ljudi su pisali o dovi, mjestima i vremenu kada se ona upućuje, spominjali su predaje na tu temu, ali niko od njih, koliko znam, nije kazao ništa o vrijednosti dove kod kaburova.“[1]

Da je kojim slučajem upućivanje dove kod turbeta i kaburova ispravno djelo, kojim se približava Allahu, to bi Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno, propisali i prve generacije bi ga, sigurno, praktikovale.

Međutim, u kur’ansko-hadiskim tekstovima ne postoji nijedan dokaz koji ukazuje na propisanost upućivanja dove kod kabura, niti činjenja bilo kog ibadeta, što jasno govori da se radi o novotariji, tj. o zabranjenim radnjama.

Naprotiv preneseni su mnogobrojni argumenti koji zabranjuju ovakav postupak.

Među tim argumentima postoje i oni koji se u općoj formi osvrću na spomenuto pitanje, tj. ukazuju na zabranu činjenja bilo kakvog ibadeta koji nije zasnovan na dokazu.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“^[2]

I: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti pri-mljeno.“^[3]

A postoje i oni koji konkretno govore o ovoj temi, zabranjujući dovu, namaz ili bilo koji ibadet kod kabura.

Dokaz koji ukazuje da je učenje dove kod kaburova novotarija jeste zabrana od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se namaz čini kod kaburova i prema njima, i da se oni pretvaraju u džamije (mesdžide), iz čega proizlazi i zabrana obavljanja bilo kakvog ibadeta kod kaburova, pa i dove.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ne klanjajte prema kaburima i ne sjedajte na njih!“[4]

Zabrana obavljanja namaza kod kaburova ukazuje na zabranu dove kod njega, jer namaz se sastoji od dove, a oba djela su ibadet.

Također kaže: „Oni koji su bili prije vas pretvarali su kaburove svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi u džamije.

Vi ih ne pretvarajte u džamije, jer vam to ja zabranjujem.“[5]

U dva Sahiha prenosi se predaja od Aiše i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je prokleo Jevreje i kršćane što su grobove svojih vjerovjesnika uzeli kao bogomolju.“[6]

Ibn Hadžer veli: „Kao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao da će zbog bolesti u kojoj se nalazi umrijeti, pa se pobojao da će se njegov kabur veličati, kao što je to bio slučaj sa onima prije, te je prokleo Jevreje i kršćane kao vid ukora onima koji budu postupali poput njih.“[7]

Pa ako je zabranjeno pretvaranje kaburova poslanika u bogomolje i mjesta gdje se čine ibadeti i dove, onda je još veća zabrana to činiti sa drugim kaburovima.

Zatim, postoje i dokazi gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio veličanje kaburova i gradnju na njima, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Džabir, rekavši: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se kaburovi zidaju (gipsom, kamenicama i sl.), te da se na njima sjedi i gradi.“[8]

Također, naredio je da se sve građevine na kaburovima sruše i poravnaju sa zemljom.

Ebu Hejjadž el-Esedi prenosi: „Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, mi je rekao: ‘Želiš li da te pošaljem s istim zadatkom s kojim je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: da ne ostaviš ni jedan kip, a da ga ne uništiš, i niti jedan uzdignut kabur, a da ga ne poravnaš?!’“[9]

Iz ovog se jasno vidi da je zabranjeno veličanje kaburova, njihovo zidanje i uzvisivanje iznad zemlje, kao ni zidanje turbeta ili bilo kakvih građevina, poput kuće, soba i slično.

Pa ako je zabranjeno veličati kaburove i na njima graditi, onda je ibadet kod njih još više zabranjen, a sve iz straha da se ne bi obožavali kaburovi, kao što je to činio Nuhov narod, kao i drugi.

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je ispravan način postupanja prilikom posjete kaburovima, a nije spomenuo propisanost dove kod njih, što jasno ukazuje da takav postupak nije šerijatski legitiman.

Nije dozvoljeno smatrati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o ovome sakrio znanje i da nije o tome podučio ashabe, jer smatrati takvo nešto djelo je koje ruši čovjekovo vjerovanje.

Poznato je da ashabi nisu odlazili do kabura Poslanika radi upućivanja dove, nego su taj postupak pokudili.

Da je kojim slučajem dova kod kabura propisana, ne bi to zabranjivali, jer oni su najbolje poznavali propise i najviše ih se pridržavali.

Ashabi su “nakon što su osvojili Šam, Irak i druga područja, skrivali svaki kabur kod kojeg su ljudi učili dove.“[10]

Dakle, odlazak kod kabura radi upućivanja dove predstavlja grijeh i zabludu[11], jer dova je ibadet. A posebno određivanje mjesta za njega, bez bilo kakvog dokaza, novotarija  je i očita zabluda, jer: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“^[12]

Imam Malik veli: „To je novotarija koju prve generacije nisu praktikovale, i neće uspjeti (u vjeri) kasnije generacije osim ako budu radile kao prve generacije.“[13]

A razlog zbog čega je dova kod kabura sredstvo koje vodi ka širku jeste bojazan da se kabur ne počne obožavati.[14]

Ibn Tejmijje veli: „Razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz kod kaburova jeste kako taj postupak ne bi bio sredstvo koje vodi do širka, kroz vezivanje srca za njih, putem straha i nade.

Onaj ko je u nevolji, kada dovi za neko dobro, poput kiše, ili za uklanjanje nekog zla, prolazi kroz stanje opsjednutosti kaburom, nadajući se uslišаnju.

Takvo stanje je veće nego ono kroz koje prolazi onaj ko obavlja farz pored njega, kada je zdrav i spokojan.

Srca ovakvih bivaju veoma malo opsjednuta, dok su srca onih koji su u nevolji izložena puno većoj opsjednutosti.

Pa ako je šteta zbog koje je zabranjen namaz prisutna kada su u pitanju ovi (koji su zdravi i spokojni), onda je zabrana još veća i pritvrđenija kada je riječ o ovima drugima (koji su u nevolji i bolesni).“[15]

[1] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/246. Pogledati: Igasetul-lehfan, 1/318.

[2] Bilježi ga Buhari, str. 373, Muslim, br. 18, str. 762.

[3] Bilježi ga Buhari, br. 2697, str. 478; Muslim, 17, str. 762.

[4] Bilježi ga Muslim, br. 98, str. 389.

[5] Bilježi ga Muslim, br. 23, str. 219.

[6] Bilježi ga Buhari, br. 1330, str. 231, i Muslim, br. 22, str. 218.

[7] Fethul-bari, 1/532.

[8] Bilježi ga Muslim, br. 94, str. 388.

[9] Bilježi ga Muslim, br. 93, str. 388.

[10] Minhadžus-sunneh, 2/438. Slično se navodi i u: 1/480-481. Pogledati: Igasetul-lehfan, 1/319.

[11] Pogledati: Iktidaus-siratil-mustekim, 2/210; Minhadžus-sunneh, 2/439; Igasetul-lehfan, 1/308.

[12] Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.

[13] El-dževabul-bahir fi zuvvaril-mekabir, str. 57. Pogledati: Medžmu’l-fetava, 27/394; Igasetul-lehfan, 1/314.

[14] Pogledati: El-dževabul-bahir, str. 16; Minhadžus-sunneh, 2/439; Igasetul-lehfan, 1/320.

[15] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/196-197. Pogledati: Minhadžus-sunneh, 2/439.

Drugi razlog: Posjećivanja kaburova i turbeta iz straha

To je posjeta iz straha da se ne desi neka nevolja ili saobraćajna nesreća. 

Neka od ovih turbeta nalaze se pored glavnih puteva, poput turbeta Abdulvehaba Ilhamije, u Travniku.

Posjetilac misli, ako prođe pored turbeta, a nije stao kod njega, da će mu se desiti neko zlo, nevolja ili, pak, saobraćajna nezgoda.

Zbog toga on staje pored turbeta, udijeli dio imetka, prouči Fatihu i pokloni sevape učenja umrlom, a zatim moli Allaha za sebe, ili ništa ne dovi, ali je najvažnije da je stao kod turbeta i ostavio novac.

Propis ovakvog oblika dova

Ovakav postupak je širk, iz razloga što je posjetilac pripisao mrtvom osobine koje posjeduje samo Allah, jer on misli da nesreća, ili musibet, dolazi od mrtvog ili zato što nije svratio do turbeta.

Nekada može biti mali širk, i to u slučaju ako posjetilac smatra da će mu Allah dati nedaću na putu ili kakvo iskušenje zato što nije svratio do turbeta i što nije udijelio ili dovio mrtvom.

Ovaj širk vezan je za uzrok (širk fil esbab), jer Uzvišeni Allah nije propisao da ovo djelo bude uzrok koji čuva prolaznika od bilo kakve nesreće.

A nekada može biti i veliki širk, ako, pak, posjetilac smatra da mrtvi u kaburu posjeduje nevidljivu moć i silu, da može uticati na nešto i uređivati to snagom koja nije poput ljudske, tj. da ima snagu i moć da utiče na prolaznike i da im donosi štetu, nesreću ili bilo kakvo iskušenje, jer nije svratio do njega.

Ovo znači da posjetilac potvrđuje da onaj u kaburu ima neki vid božanske moći, kojom utiče na onoga ko tim putem prolazi, i zbog toga je to veliki širk.

Ovaj širk se ogleda u više aspekata:

Prvo: Širk u moći

Ovdje se radi o širku u rububijjetu, jer tim činom pripisuje Allahu druga, tj. da neko, pored Allaha, ima moć i snagu kojom određuje prirodna dešavanja.

Međutim, Allah je jedini upravitelj i glavni uzročnik svega i On u tome nema sudruga.

Uzvišeni Allah veli:

Reci: “O svemu odlučuje samo Allah!“[1]

 …i prije, i poslije, Allahova je odluka..[2]

Uzvišeni Allah saopštio da ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nema nikakvog uticaja na dešavanja, kazavši:

Od tebe ne zavisi (ništa).[3]

Pa kakav je onda status drugih!

Onaj ko tvrdi da neko, pored Allaha, ima moć uređivanja učinio je djelo širka i sva su mu dobra djela poništena.

Uzvišeni Allah veli: 

A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će, sigurno, propasti, a ti ćeš izgubljen biti.[4]

Također nam je pojašnjeno da je širk najveći grijeh i da onome ko umre, a nije se pokajao od njega, neće biti oprošteno:

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga.[5]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je da jedino Allah može donijeti korist ili štetu.

On je kazao: „Znaj da, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti korist donese, neće ti koristiti ništa više nego što ti je Allah već propisao i odredio.

Isto tako kada bi se sakupili da ti nečim naude, ne bi ti naudili ništa više nego što ti je Allah već propisao i odredio.“[6]

U dovi koja je do nas prenesena, on je učio: „Allahu moj, niko ne može spriječiti ono što Ti daješ, niti dati ono što Ti sprečavaš; niti će bogatašu imućnom kod Tebe koristiti njegovo bogatstvo!“[7]

Ove osobine su posebnost Allaha i nije ih dozvoljeno vezivati za nekoga drugog.

Onaj ko smatra da neko pored Allaha ima moć da donosi korist ili nanosi štetu, da daje i sprječava, pripisao Mu je druga.

Drugo: Širk u strahu

Onaj ko posjećuje turbeta u obliku koji je spomenut, boji se i strahuje od umrloga kao što se boji Allaha, pa je zbog toga i došao kod njega, udijelio i dovu uputio radi njega, kako mu se ne bi ništa desilo na putu.

A Allah nam naređuje da se samo Njega bojimo.

Uzvišeni Allah veli:

…i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![8]

Ovakva vrsta straha je ustvari vid ibadeta, a činiti ibadet nekome mimo Allahu jasan je širk, po jednoglasnom stavu muslimanskih učenjaka.

Šejh Abdurrahman u djelu Fethul-medžid kaže: „Strahopoštovanje od Allaha je jedan od najvrednijih i najviših stepeni vjerovanja, te jedan od najsveobuhvatnijih vidova ibadeta koje je obaveza ispoljavati samo Allahu.“[9]

Pojašnjavajući vrste straha, šejh Sulejman veli: „Postoje tri vrste straha:

Prva vrsta je: tajni (skriveni) strah.

Ovaj strah podrazumijeva da se čovjek boji nečeg, mimo Allaha, da mu može nauditi bolešću, siromaštvom, ubistvom i sl, bez obzira da li smatrao da je to keramet stvorenja postignut zagovaranjem, ili to biva sopstvenom snagom i voljom.

Ovakvu vrstu straha nije dozvoljeno vezivati ni u kojem slučaju za nekog drugog pored Allaha, jer ona proizilazi iz božanstvenosti.

Onaj ko se pored Allaha boji nekog drugog ovakvim vidom straha počinio je širk.“[10]

Treće: Širk u znanju

Također, onaj ko posjećuje kaburove (u spomenutom obliku) priznaje da ukopani poznaje svijet gajba (nevidljivo), jer kako umrli zna ko i kada prolazi pored njega i njegovog kabura.

Nema sumnje da je to za umrlog stvar gajba.

Znanje o nevidljivom svijetu poznaje samo Allah, na što ukazuju mnogi kur’anski ajeti, od kojih su: 

Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti.“[11]

Uzvišeni Allah navodi riječi Isaa: 

Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.[12]

Obraćajući se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah kaže:

Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice.’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet.’“.[13]

Mušrik je onaj ko smatra da neko drugi poznaje svijet gajba mimo Allaha, jer takvim mišljenjem on Allahu pripisuje druga u rububijjetu i negira kur’ansko-hadiske tekstove na tu temu.

I pored toga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje stvorenje, ipak nije poznavao nevidljivi svijet, ni za vrijeme života, a ni poslije smrti, pa kako onda da ga poznaje neko drugi!

Uzvišeni Allah mu je naredio da ljudima saopšti da o gajbu ne zna ništa, osim ono što mu je On pokazao i da on nije u stanju znati i uraditi ništa bez Allahove volje.

Uzvišeni Allah kaže: 

Reci: “Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće.

A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene.“[14]

Ovako je bilo dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio živ, a i nakon njegove smrti on ne zna šta se događa, niti u njegovoj blizini niti daleko od njega.

Od Ibn Abbasa se u hadisu el-havd prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “…a neki ljudi iz moga ummeta bit će izdvojeni ulijevo. Tada ću ja reći: ‘Gospodaru, moji drugovi?!’ Reći će se: ‘Ti ne znaš kakve su oni novotarije uveli poslije tebe!’, a ja ću odgovoriti kao što je odgovorio dobri rob (Isa, alejhis-selam):

Ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao.‘[15]‘

Ovi su u odmetništvu otkako si od njih otišao!’ – reći će se.“[16]

Ovakvo je stanje poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, najboljeg vjerovjesnika i vođe poslanika.

Čak ni on ne poznaje nevidljivi svijet, niti zna šta se dešava poslije njegove smrti, pa kakvo je onda stanje sa običnim smrtnicima!

[1] Alu Imran, 154.

[2] Er-Rum, 4.

[3] Alu Imran, 128.

[4] Ez-Zumer, 65.

[5] En-Nisa, 116.

[6] Bilježi ga Tirmizi, br. 2516, str. 567, i kaže da je hadis hasen-sahih; Ahmed, 5/19, br. 2803, a ispravnim ga smatra Albani u svojoj ocjeni hadisa iz Tirmizijevog Sunena i Arnaut u Musnedu Ahmedovom.

[7] Bilježi ga Buhari, br. 884, str. 150, Muslim, 205, str. 200.

[8] Ali Imran, 175.

[9] Fethul-medžid, 2/247. Pogledati: Tejsirul-azizl-hamid, str. 489.

[10] Tejsirul-azizul-hamid, str. 489.

[11] En-Neml, 65.

[12] El-Maide, 116.

[13] El-En’am, 50.

[14] El-E’araf, 188.

[15] El-Maide, 117.

[16] Bilježi ga Buhari, br. 4740, str. 880, i Muslim, br. 58, str. 1229.

Iz knjige “Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog”, mr. Jakub Alagić