Uzvišeni Allah nas je stvorio da ibadet Njemu činimo. U tom ibadetu je sreća čovjeku i po pitanju njegovog dunjaluka i njegovog ahireta. Sreća koja obuzme čovjeka u toku ibadeta, slast koju osjete bogobojazni u pokornosti Gospodaru se ni sa čim ne može porediti. I to je dar od Allaha, ne daje je svakom. Ta slast se razlikuje od osobe do osobe shodno jačini i slabosti imana. Osjećaj slasti je vezan za iman čovjeka. Što je iman jači, veći je i osjećaj slasti u ibadetu. 

Ljudi osjećaju slast u mnogo čemu na ovom dunjaluku, ali su sve one prolazne. Čak su neke pogubne po čovjeka. Stvarna slast je slast srca, imana, ibadeta, koja uzdiže muslimana na više stepene sreće. Ukoliko čovjek osjeti ovu slast, on je na najvećem stepenu sreće na ovom dunjaluku.

Rekao je Ibn Kajjim, rahimehullah: “Čuo sam šejhul-islama Ibn Tejmijje da kaže: “Doista na dunjaluku postoji Džennet, ko ne uđe u njega, taj neće ući ni u Džennet na Ahiretu!” Kada je upitan: “ A kakav je to Džennet na dunjaluku?”-odgovorio bi: “Spoznaja Allaha, ljubav prema Njemu i žudnja za susretom s Njim!” 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi znao reći Bilalu, radijallahu anhu, kada bi bio u tegobi: “Ustani Bilale i odmori nas namazom.” Koga od nas odmara namaz? Ili je nama namaz umor? Ako nas namaz bude odmarao od dunjaluka, znajmo da smo tad pronašli slast u njemu. Poslanik – radost mog srca je u namazu. Šta ovo znači? Najviši vid sreće je u tom ibadetu, pa bi požurio ka njemu kada bi ga savladala neka teškoča, u njemu tražio utočište. Mi smo izgubili slast kada smo zatrpali naše srce bolestima od kojih moram da se čistimo. I kada smo zaboravili na smrt, na kabur njegove tmine, na Sudnji dan i polaganje računa.

Iman ima slast koja se osjeća u srcu, mjesto ovog osjećaja je srce. Kao što se osjeća slast hrane i pića jezikom, srcem se osjeća slast imana. Kao što je jelo hrana za tijelo, tako je iman za srce. Srca moramo hraniti imanom, kao što jelom hranimo naša tijela. Pa kao što slast jela i pića ne može osjetiti bolesno tijelo, a toga smo svjedoci svi mi, kada si bolestan ne možeš uživati u hrani, tako i srce ne nalazi slast imana osim ako je ono zdravo i čisto od bolesti srca.

Zato je jedan vjernik, kad je bio upitan kako je osvanuo, odgovorio: “Osvanuo sam u blagostanju, a kad bi vladari i njihovi sinovi znali u kakvom blagostanju i smirenosti mi živimo, sabljama bi se borili da nam to oduzmu!” Ovdje se misli na blagostanje, sreću, radost i smirenost koja se stiče s pokornošću Uzvišenom Allahu.
_______________

Šta sve spada u bolesti srca? Širk, nevjerstvo, mržnja, zavidnost, škrtost, oholost, ljubav prema dunjaluku, isticanju, vođstvu… Sretan je onaj ko je sačuvan od svake pošasti koja ga udaljava od Allaha. Čisto srce je u Džennetu već na dunjaluku. Zatim u Džennetu u berzahu, do proživljenja, i u Džennetu na Dan povratka. 

Zaplakao je Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu, kada mu je došla smrt. “Plačem za postom na podnevskoj žegi, za namazom u zimskim noćima i za sjedanjem na koljenima pred učenjacima.”

Buharija i Muslim bilježe od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kod koga se nađu tri osobine osjetiće slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega drugog, da voli čovjeka ni zbog čega drugog osim radi Allaha i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah izbavio iz njega kao što mrzi da bude bačen u vatru.” 

U našim ibadetima mi ne osjećamo uživanje u većini slučajeva, zašto? Jer je taj ibadet postao puki pokret bez osjećaja Allahove veličine, potčinjenosti Njemu, uz osjećaj da će osoba biti nagrađena za ta djela. S druge strane, naš namaz nas ne odvraća od grijeha, a znamo da u ajetu stoji: “zaista namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno”. Da li nas naš namaz odvraća od toga? Ako ne odvraća, to je zato što nije onakav kakav treba biti, kakav ga Allah želi od nas. Namaz nije puki pokret koji prati izgovor jezikom, bez razmišljanja, strahopoštovanja. Primljen namaz je namaz koji se obavi na ispravan način uz razmišljanje pred kim mi stojimo. 

Allah u više ajeta po pitanju ibadeta naređuje hitanje, žurbu ka ibadetu: “požurite ka spominjanju Allaha, požurite oprostu Gospodara vašeg, nadmećite se u dobrim djelima...” Prije nego što dođe smrt traži se od nas da požurimo, jer će se smrću prekinuti mogućnost činjenja dobrih djela. Mi smo sada na dunjaluku kada se od nas traži dobro djelo, jer znajte, ovo su samo trenuci do smrti, posle više nema ibadeta. Nema više mogućnosti za dobrim djelima. Ovo je vrijeme rada. 

Ako čovjek bude iskren u traženju slasti ibadeta, počeće sa činjenjem dobrih djela. Neću biti poput licemjera, spora i lijena u ibadetu. Iskrenost u namjeri je najbitnija jer čovjeku nema ništa koristnije od toga. Ako smo iskreni prema našem Gospodaru, a zatim u djelu i govoru, u tome je veliko dobro. Kada krenemo tim putem, Allah će nas pomoći u tome.  Selman, radijallahu anhu, bio je od stanovnika Perzije, pa je u potrazi za istinom bio kod krščana, dok nije kao rob došao do istine i primio islam. A sve to je rezultat namjere da to postigne. 

Nakon iskrenosti, potrebna je borba sa samim sobom, da ulažemo trud kako bi ibadetili, sve dok on ne postane uobičajen kod nas. Navikavanje na njih, i postepenost po pitanju toga. Bilo koja vrsta ibadeta, odredi sebi u početku manje pa postepeno povećavaj količinski. Jer čovjek nekada osjećaj teškoću i bježi od borbe sa samim sobom, međutim, ako bude ozbiljan po pitanju toga i bude imao jako volju, postići će uz Allahovu doyovlu. 

“One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.” Duša izbjegava na početku, pa je ti ukrotiš, dok se ne pokori pa joj ibadet postane nešto normalno i ne predstavlja teškoču. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, budite strljivi i izdržljivi da biste uspjeli”.

Neko od selefa bi rekao: “Tjerao sam dušu ka Allahu a ona je plakala, sve dok nisam došao do toga da upravljam njome a ona se smije.” To je ta borba sa samim sobom. Duša će na kraju sama hititi tome i željeti. 

Ahmed ibn Harb je rekao: “Obožavao sam Allaha pedeset godina i nisam osjetio slast ibadeta sve dok nisam ostavio troje:

– ostavio sam zadovoljstvo ljudi sve dok nisam bio u stanju da govorim samo istinu;

– ostavio sam loše društvo sve dok nisam našao dobre i pobožne prijatelje:

– ostavio sam slasti ovog svijeta sve dok nisam našao i osjetio slasti ahireta.”

Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: “Grijesi stvaraju jak osjećaj izgubljenosti u srcu. Grješnik se osjeća napuštenim. On je izgubio vezu sa Allahom, sa ljudima i sa samim sobom. Što su grijesi veći, to je i usamljenost veća. Kada bi pametan čovjek izvagao slast grijeha i strah i usamljenost koju on proizvodi, vidio bi u kakvom se jadnom stanju nalazi; kako je loše procijenio kada je prodao mir, sigurnost i slast dobročinstva za usamljenost i strahote grijeha: ako se osjećaš izgubljenim zbog grijeha, okani ih se i vrati se miru!” 

Rekao je Sufijan Es-Sevri: “Uskraćen mi je noćni namaz zbog grijeha koji sam počinio.” Kada nam je nešto uskraćeno od ibadeta zapitajmo se zašto, možda ti je Allah uskratio slast zbog grijeha koji činiš. Traži šta je to što je pregrada između tvog srca i slasti imana.

Mnogi misle da ih Allah ne kažnjava uprkos njihovim mnogobrojnim grijesima. Rob ne mora biti kažnjen nekom nedaćom, bolešću, siromaštvom, gubitkom. Zar ima veče kazne za čovjeka da bude udalje od ibadeta, kada Allah ne želi da čuje njegov šapat u ibadetu i dovi? Uskratio mu je slast obraćanja Njemu.

Odmor duše je u manjku grijeha, odmor jezika je u manjku govora. Grijesi su poput otrova za srce. Mi uvijek kontrolišemo naše tijelo i liječimo se, a da li se pitamo koliko je naša srce oboljelo i od čega treba da ga liječimo? Pa ako ga taj otvor ne uništi u potpunosti, da potpuno zamre, onda ga oslabi. Ista matematika po pitanju bolesti tijela, svaka bolest slabi tijelo, a kada je srce slabo, ono se ne može izboriti sa bolestima koji ga zahvataju. Nemarnost je jedna od bolesi srca, nemarnost u obavezama prema tvom Gospodaru, mužu, roditeljima…

Mi se robovi približavamo Allahu nafilama. Tada će nas Allah približiti Sebi i uzdići će nas sa stepena imana na stepen ihsana, da Ga obožavamo ka da ga vidimo. Tada će se srce ispuniti ljubavlju prema Njemu. Povećajmo mnoštvo dobrih djela i njihovom raznovrsnošću. Namaz, post, sadaka…Učenje Kur’ana i razmišljanje o njemu

Osamljivanje sa Allahom – Bitno je da imamo određen dio dana kada se osamljujemo sa Allahom, da Mu iznesemo svoje dove i probleme.

Ona je put ka dostizanju cilja. Znaj da kada ti se otvore vrata dove, dato ti je mnogo dobro. Podigni ruke svome Gospodaru i skrušeno ga moli da ti podari slast imana: “Gospodaru, učini mi iman dragim, podari mi osjećaj slasti u ibadetu, a grijeh mi učini omraženim.”

Molim Allaha da nas opskrbi ovim darom, kako bi živjeli u Džennetu na dunjaluku prije samog Dženneta na ahiretu. 

Ehlimana Hardauš
Sa predavanja: Slast imana