“Džennetski miris nikada ne osjetio!”

Ljudi na ovodunjalučkom životu su jedni drugima iskušenje, kao što Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Mi činimo da jedni drugima iskušenje budete, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.” (sura El-Furkan, 20)

Veoma često, svjesno ili nesvjesno, ljudi na zemlji učine zulum (nepravdu) jedni drugima. I u takvim slučajevima, kao odraz svoje vlastite slabosti ali i nedostatka vjerovanja u Allahovu pravdu, oni kojima je zulum učinjen posegnu za proklinjanjem. Ono što je posebno žalosno jeste to da i onaj koji proklinje i onaj koga proklinje, uglavnom su braća i sestre u vjeri.

Prije nekoliko noći naiđoh na međusobne komentare braće i sestara u vjeri:

“Allah te kaznio!”, “Džennetski miris nikada ne osjetio/la!”…

Ostadoh bez teksta i vratih se, da uvjerim sebe da li dobro vidjeh. Zebnja prođe mojim tijelom. Tako mi Allaha, ne osjetih se dugo tužnije zbog takvih poruka, od brata i sestre – bratu i sestri u vjeri, onako javno, prosto i samouvjereno, i to u vlastitu definiciju pravde.

Znano nam je da onaj kome je nepravda učinjena ima pravo da proklinje. Međutim, od proklinjanja se, prvenstveno radi sebe treba maksimalno suzdržavati. Šta nam donosi proklinjanje? Šta i da tome nekom bude sve najgore, hoće li to nama donijeti dobro? Zašto tražimo od Allaha nešto za nekoga, misleći da bolje znamo “poravnavati”račune od Njega? Zar nam za sve nepravednike nije dovoljna spoznaja da je naš i njihov Gospodar Pravedni?
________________________

Možda je količina nečijeg zuluma zaista povrijedila naše srce. Možda je nečija nepravda zakinula naše pravo. Možda zbog nekoga patimo na ovom svijetu. Ali, nikako ne smijemo zaboraviti da se to nije moglo desiti bez volje našeg Gospodara. I da, ukoliko se nikako ne možemo suzdržati od proklinjanja kažemo: “Gospodaru, Ti po pravdi presudi.”

“Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili.” (sura El-Enbija, 112) – bila je dova kojom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, molio Allaha da presudi između njega i nevjernika. Tako je on, sallallahu alejhi ve sellem, molio protiv nevjernika. A kako mi molimo “protiv” vjernika?

Veoma često, pod utjecajem emocija, može se desiti da se nama učini da smo mi nevini, i da nam je neko učinio potpunu nepravdu. Nekada možemo smatrati zulum većim nego što on zaista jeste. Nekada, nešto će nam biti veći zulum, jer dolazi od neke osobe koju mi ne volimo. Naše presude i prosudbe zuluma su veoma često objektivne. Ponekad, na primjer, osoba nam može činiti zulum pod utjecajem sihra, a da ni sama nije kriva za to. I šta ako mi, pod ličnom “pravdom”, proklinjemo nekoga ko je možda nevin, ili barem nije kriv onoliko koliko mi mislimo?

Zamislimo samo da se te kletve mogu vratiti nama, našim porodicama. Ili da možda proklinjemo pogrešnu osobu i time joj činimo zulum…

Prepustimo pravdu Pravednom, bez sumnje da će On propustiti ijedan račun a da ga neće svesti, bilo na ovom, bilo na budućem svijetu. Prepustimo Njemu svoje stanje, svoj hal, svoju bolnu dušu. To je, zapravo, najveća kletva za sve one koji su nam zulum učinili ili nam ga čine. Kada znamo da se On o svemu brine, čak i o onom listu koji je sa grane otpao, čistimo svoju savjest, skidamo terete sa sebe i pokazujemo strpljenje pri čekanju Njegove odluke. A, ako oprostimo, pa onda smo pokazali da želimo milošću zaslužiti oprost Milostivog.

A divno li je predati se Njemu. I vjerovati Mu. I svaku kletvu “Da Bog da ti…” zamijeniti čvrstim pouzdanjem u Njega.
___________________

Proklinjanje žene

PITANJE: Kakav je propis da muž namjerno proklinje svoju ženu i da li mu ona zbog njegovog proklinjanja postaje zabranjena? Da li se time žena smatra razvedenom i kakav je otkup za taj čin?

ODGOVOR: Proklinjanje žene od strane čovjeka je ružan čin koji nije dozvoljen, nego čak spada u velike grijehe, jer se prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: “Proklinjanje vjernika je kao njegovo ubistvo.” (Muttefekun ‘alejhi) Također, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeće riječi: “Psovanje muslimana je grijeh, a borba protiv njega je nevjerstvo.” (Buharija, poglavlje: “Iman”, 48. i Muslim, poglavlje: “Iman”64.)

U  trećem hadisu Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže:  “Uistinu, oni koji proklinju neće na Sudnjem danu biti ni šehidi (svjedoci), ni šefaadžije (zagovornici).” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo”, 2598.)

Čovjek je obavezan pokajati se i zatražiti halala od svoje žene zbog ružnih riječi koje joj je uputio, a onaj ko se iskreno Allahu, subhanehu ve te’ala, pokaje Allah, dželle šanuhu, će mu primiti pokajanje. Žena ostaje pod njegovim skrbništvom i ne postaje mu zabranjena zbog njegovog proklinjanja. Na njemu je obaveza da se lijepo prema njoj ophodi i da čuva svoj jezik od svakog govora koji izaziva Allahovu, dželle šanuhu, srdžbu. Žena je, također, obavezna da se lijepo ophodi prema svom mužu i da čuva svoj jezik od riječi koje izazivaju Allahovu, dželle šanuhu, srdžbu.

Isto je i sa riječima koje izazivaju srdžbu njenog muža, osim ako je u pitanju istina. Kaže Uzvišeni Allah: ”S njima lijepo živite.” (En – Nisa’, 19.) ”One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen..” (El – Bekare, 228.)

ŠEJH IBN BAZ