Volim da popijem, ali me to muči…

Dok sam danas šetala gradom sa svojim malenim dječakom, osjetih da se on okreće iza sebe. Okrenuh se da vidim šta mu privlači pažnju. U tom trenutku, jedan gospodin srednjih godina ispruži mu marku uz riječi: „Kupu sebi barem lizalo od mene.“ Začudih se pomalo, jer gospodina ne poznajem. Uz to, prolazeći pored mene reče mi: „Ne znate me, ali nema veze.“ Na trenutak pomislih da smo se negdje nekada sreli, a da sam ga zaboravila. Upitah: „A mogu li znati ko ste?“

“Niko i ništa“- odgovori mi. I nastavi nekoliko koraka ispred. A onda se okrenu i zastade: „Imam unuke daleko, i svako dijete me na njih podsjeti.“ Zatim uzdahnu duboko govoreći: „A volim da popijem (alkohol). Sad je i Ramazan. Mnogo me to muči. I zbog toga mi je teško.“ Oborio je pogled, stidljivo. Poput djeteta koje je skrivilo, i traži oprost od nekoga.

„Proći će i to, ako Bog da. Uspjet ćete se izboriti s tim.“ – rekoh, premda vidno iznenađena. Osmjehnuo se, a osmijeh mu je otkrivao tračak nade. Čovjek, koji mi po godinama može biti otac, bio je poput djeteta. Nisam tražila priznanje. Nisam tražila ni opravdanje. Ali on, osjetio je potrebu da baš meni to kaže.

Nastavili smo šetnju. A on, gospodin niotkuda pozvan, nije izlazio iz mojih misli. „Gospodaru, koliko samo ima Tvojih robova koji griješe, ali se dušom kore i kaju. A Ti, Ti si se zakleo u Svojoj Knjizi dušom koja sebe kori. I u toj duši mora biti hajra.“

Dovom Ga zamolih da mu pomogne u borbi protiv poroka. I nastavih razmišljati o nama, brzopletim insanima, koji tako lahko osuđujemo sve one koji čine neki vidljiv grijeh. A ni naslutiti ne možemo koliki je njihov stid, i kolika je gorčina njihovog kajanja.

Koliko samo puta osjetimo kibur (oholost) u našim srcima: „Ja sam bolji/bolja. Ne pijem, ne griješim...“

Sjetih se priče koju sam nekada kao dijete čitala, o Isau, a.s., i velikom grješniku. Naime, išao je Isa, a.s., sa jednim od svojih sljedbenika, pobožnjakom, kada im se pridružio najveći grješnik. U srcu je osjećao toliki stid što ide sa Allahovim poslanikom. Gorko se kajao za svoje grijehe. Pobožnjak se, pak, cijelo vrijeme izmicao, zaostajao i u sebi gunđao, smatrajući sebe boljim od grješnika i osjećajući prezir prema njemu. U jednom trenutku Isa, a.s., im se okrenuo rekavši: „Gospodar mi je objavio da ste obojica na početku. Griješniku je oprostio zbog iskrenosti pokajanja, a tebi, pobožnjače, dobra djela poništio,- zbog tvoje oholosti i uplitanja između Gospodara i roba, jer samo On zna ljudska srca.“

Allah najbolje zna vjerodostojnost navedene priče/predaje, ali njena poruka je svakako ogromna. Iskrenom vjerniku ne priliči da se osjeća boljim od bilo kojeg Allahovog roba, jer samo Allah zna kakvi su Njegovi robovi kod Njega.

Isto tako, niko od nas ne zna kakav će mu biti kraj, kao ni kraj onog drugog. Možda najveći grješnik na samrti bude bliži Gospodaru od nas. Možda se iskreno pokaje. A možda mi sami skrenemo s pravog puta i umremo, Allah da nas sačuva, kao nevjernici.

Ako nas je Gospodar uputio i pomogao nas na Svome putu, budimo Njemu zahvalni. I ne zaboravimo u dovama grješnike čije duše sebe kore. Zamolimo Ga da im se smiluje i da ih osnaži u borbi protiv njihovog nefsa. I budimo ubijeđeni da u takvim osobama ima hajra i da njihov moralni korektor nije ugašen-jer imaju osjećaj da razlikuju dobro od zla. I ono najvažnije, zlo ih muči.
_____________

Ako čitate ovaj tekst, a osjećate se loše zbog grijeha koje radite-u ovom mubarek mjesecu požurite Njemu. To „nešto“ što vam ne da mira znak je da vas Gospodar voli. I da s radošću čeka vaše pokajanje i povratak Njemu. Zato, požurite Mu…