Pokaj se dok možeš

Sam. Slomljen. Depresivan.

Činilo se da nema svjetla na kraju tunela. Mislio je da će biti slobodan i sretan kad se oslobodi svih ‘vjerskih okova’. To su mu rekli njegovi ‘prijatelji’ ateisti: da će se osjećati potpuno oslobođenim i slobodnim činiti što god hoće. Isprva jest. Zabavljao se, izlazio u klubove, pio alkohol. Prepustio se zabranjenim tjelesnim užicima, bludničio. Jeo je i pio što god i kad god je htio. Spavao je i budio se prema svojim željama i rasporedu.

Isprva je uživao u ovom novom životnom stilu, živeći kao ateist. Živeći kao da je život ovoga svijeta sve što postoji. Da se sve dogodilo nasumično, bez svrhe i povoda. Da će pronaći pravu sreću ako radi što god želi, bez ikakvih ograničenja i restrikcija.

Ovaj začarani krug udovoljavanja svojim strastima i samozavaravanja se nastavljao i nastavljao, sve dok nije počeo tonuti sve niže i niže u depresivno, usamljeno stanje. Vidio bi i čuo o muslimanima kako se mole, poste tijekom ramazana, jedu samo halal, idu na umru, sklapaju brakove putem dogovorenih zajednica i osnivaju obitelji. Vidio je mir na njihovim licima, smirenost u njihovom ponašanju.

Činilo se da su na čudan način u miru, zadovoljni s tako malo dunjalučkog ‘sjaja’. Svaki put kad bi ih sreo ili vidio, osjetio je tračak zavisti. Postojalo je vrijeme kada je mrzio sam pogled na njih i nazivao ih ponižavajućim imenima u svojoj glavi, ne želeći biti uhvaćen u istoj prostoriji s jednim od njih.

Ali sve se to počelo mijenjati. Otkrio da im potajno zavidi na njihovim nepokolebljivim uvjerenjima, čvrstoći u vjeri i strpljivosti u vršenju ibadeta. Zavidio im je na ravnodušnosti prema svjetovnim iskušenjima i raskoši.
____________________-

Jednog dana, sam u svojoj sobi, dok se spremao za još jedan noćni izlazak sa svojim “prijateljima”, umjesto toga se srušio na pod. Jednostavno više nije mogao izdržati. Slomio se. Srušivši se na koljena, briznuo je u plač i instinktivno, između jecaja, povikao: “O Bože! Što ja to radim…? Žao mi je! Molim te, oprosti mi i pomozi mi da se vratim…”

Allah kaže u Kur’anu: „Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’“ (Ez-Zumer, 53.)

Ovo je jedan od ajeta Kur’ana koji ulivaju najviše nade i vraćaju moral. Allah uvjerava slomljene grješnike da ne očajavaju i da ne gube nadu u Njegovu milost, obećavajući im da On može i hoće oprostiti sve njihove grijehe, bez obzira koliko veliki i brojni bili.

Ovaj bi ajet trebao biti svjetionik nade svakome, muslimanu ili ne, tko je imao “sreću” da dostigne vrstu “slobodnog” emocionalnog i psihološkog stanja, te potom depresije i crnila uma i srca. Allah nudi svojim robovima zlatnu priliku da Mu se vrate iskrenim pokajanjem, te da počne ispočetka u životu, okrećući novi list.

U takvom poniženom stanju, osoba se iznutra osjeća potpuno izoliranom i usamljenom, kao da je prazna. Osjećaju se tako čak i ako su u svojoj grupi prijatelja, naizgled se provode, ali zapravo se u dubini osjećaju prazno. Osjećaju se kao da nešto nedostaje iznutra, čak i ako imaju sve moguće blagoslove koje su ikada mogli tražiti u životu. Ne razumiju zašto se osjećaju kao da još uvijek nedostaje nešto veliko i značajno; zašto se njihova duša još uvijek osjeća neispunjeno.

Razlog za ovu prazninu duše je stanje njihovih srca, koja su postala zapečaćena i potamnjena zbog hrpe grijeha.

Srećom, Allahov oprost i milost su mnogo veći od Njegovog gnjeva. Najveća prepreka koja obično sprječava čovjeka koji se želi vratiti Allahu da se iskreno pokaje, jesu lukave šejtanove insinuacije. On naporno radi na tome da čovjeka razuvjeri, zavodeći ga u malodušne misli, kao što su:

Kako će mi Allah oprostiti? Počinio sam toliko velikih grijeha! Koja je svrha vraćanja sada? Ne sjećam se ni kako se moliti. Nikada ne mogu dostići nivo pobožnosti kakav bi trebao. Imam previše grijeha koje ponavljam, ne mogu se pokajati…Islam je pretežak. Moja mi obitelj ne dopušta da se promijenim… to je nemoguće…itd.

Allah ohrabruje čovjeka koji se kaje da gleda naprijed i ne ispušta priliku da Mu se vrati, slijedeći ono što može: „Povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati…“ (Ez-Zumer, 54.-55.)

Na čovjeku je samo da učini korak i pokaje se.