Sira serijal – Arapi u predislamsko doba

Govorićemo o najboljem čovjeku, o najodabranijem Ademovom potomku na Sudnjem danu. Govorićemo o zauzimaču, onome kome će se dati Veliki šefat na Sudnjem danu. Govorićemo o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i dovoljno nam je čast da govorimo o njemu, o onome koji nam je draži od naših očeva i majki. Draži nam je i od naših sinova i kćeri, pa čak i od nas samih.

Govorićemo o voljenom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog rođenja do njegove smrti. O njegovom životu prije i poslije poslanstva. Ići ćemo u korak sa njegovim životom prije preseljenja iz Meke u Medinu. Govorićemo o njegovoj borbi sa neprijateljima, kako je bio najhrabriji čovjek, kako je išao bitke ispred svih drugih, ali i kako je bio blag sa svojim neistomišljenicima i protivnicima. Govorićemo kakav je bio u blagostanju, a kakav u nedaćama.

Govor o njemu nije tek tako samo da bi se pričalo, već da bi se on slijedio. A zašto ga trebamo slijediti? Zbog toga što je pokornost njemu razlog ulaska u Dženent, dok je neposlušnost njemu razlog ulaska u Džehennem. Onaj ko je pokoran Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, taj se pokorava Uzvišenom Allahu. „Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu“ (En-Nisa, 80) „Vi u Allahovom poslaniku imate najbolji uzor, za one koji se nadaju Allahu i nagradi na Sudnjem danu“ (El-Ahzab, 21)

On je nas volio, pa kako da mi njega ne volimo? Budite sa nama, saznajmo kakav je bio život voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Arapi u predislamsko doba

Neophodno je da se nakratko upoznamo sa tadašnjim životom na Arapskom poluostrvu, stanju Arapa u to vrijeme, njihovom vjerom, društevnim životom, političkim stanjem. Svi se sjećamo kazivanja vjerovjesnicima u kojima se navodi da se Ismail, sin Ibrahima, alejhisselam, dok je stanovao u Meki oženio ženom iz plemena Džurhum, tako da porijeklo Arapa seže do Ismaila, alejhisselam.

Počeci širka

Dugo vremena su Arapi živjeli u tevhidu, obožavali su samo Allaha, tavafili oko Kabe, obavljali hadž. Vjerovali su u jedinog istinskog Boga, Allaha. Tako je bilo sve dok se nije desio jedan događaj. Uzrokovao ga je jedan čovjek. To je bio Amr ibn Luhejj.

Krenuo je iz Meke, čiji su stanovnici bili na monoteizmu, ka Šamu, tačnije do mjesta Belkaa u kojem je naišao na narod koji se zvao el-amalik. Vidio ih je kako obožavaju kipove, pa se začudio. Upitao ih je: „Šta to radite?“ Rekli su: „Ovo su kipovi.“ „Pa šta im to činite?“ – ponovo je upitao, a oni su odgovorili: „Mi ih obožavamo.“ „A zašto? – ponovo ih upita. Rekoše: „Mi od njih tražimo pomoć i oni nas pomažu! Tražimo od njih da nam spuste kišu, pa nam spuštaju kišu.“ Začuđeno je upitao: „Oni vam spuštaju kišu? Oni vas pomažu?“ Odgovorili su: „Da, to doživljavamo dugi niz godina.“ „Hoćete li mi dati jednog od njih?“ – upitao je, nakon čega su mu dali jednog kipa i on, Amr ibn Luhejj, ponio ga je sa sobom iz Šama u Meku.

Kada su ga vidjeli stanovnici Meke, začuđeno su ga upitali: „Šta radiš to, Amre?“ Odgovorio je: „Ovo je kip, donio sam ga iz Šama. Mi ćemo ga obožavati i tražiti od njega da nam spusti kišu, pa će nam spustiti! Tražićemo da nas pomaže, pa će nas pomagati!“ „Šta ti je?! Kip da nam daje kišu i pomoć?!“ Rekao je: „Da.“

Pridobio je Kurejšije koje su bile na tevhidu, a zatim su mu se odazvala i ostala plemena, nakon čega su se napravili brojni kipovi koji su se obožavali umjesto Uzvišenog Allaha. Čak su telbiju (tokom hadžskih obreda) koja je prvobitno glasila „Odazivam ti se Allahu, odazivam, odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga“ promijenili  pa su govorili: „Odazivam ti se Allahu, odazivam, odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga, osim sudruga koji Tebi pripada, Ti vladaš njime, a on ne vlada.“ Otpočinjali bi sa tevhidom, a završavali sa širkom. Uzvišeni Allah rekao je o njima: „Većina njih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.“ (Jusuf, 106) 

Tako je šejtan preko Amra ubacio među njima obožavanje kipova. On je uveo širk na Arapskom poluostrvu. Zato ga je naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio u Džehennemu kako vuče svoju utrobu.

Kipovi su se proširili Mekom, među Arapima i njihovim naseljima. Postojao je čovjek koji se zvao Isaf i žena koja se zvala Naila iz plemena Džurhum, počinili su nemoral unutar Kabe pa ih je Allah skamenio. Međutim, Kurejšije su ih uzele za dva kipa koja su obožavali mimo Uzvišenog Allaha. Oni su ih uzeli za božanstva iako ih je Allah kaznio. Kipovi su se proširili u svim kućama, čak toliko da bi prije i posle putovanja potirali svoja božanstva. Tavafili su oko njih, pomoć tražili od njih. Govorili bi: „Ovo su naši zauzimači kod Allaha.“

Jedan bi sačinio sebi kipa od datula, uzeo bi ga sa sobom na putovanje, pa kada bi ogladnio pojeo bi ga. Jeo bi svog boga kojeg je obožavao! Kipovi, koji nisu koristili niti štetili, koji nisu čuli niti vidjeli, obožavali su se mimo Uzvišenog Allaha. Kurejšije bi im prinosile žrtve, kurbane, klali bi ih kod ovih kipova i njima se putem tih žrtvih približavali. Čak su im gradili i kuće oko kojih bi tavafili. Davali bi im i imena. Ovako se širio širk. Šejtan ih je navratio da cijeli svoj život vežu za kipove.

Uvećao se broj gatara, astrologa, sihirbaza, jer su bili daleko od Upute i Pravoga puta. Do te mjere je doseglo stanje Kurejšija da bi kada bi odsjeli u nekoj dolini, tražili zaštitu od džina i šejtana. Svaki vid širka bio je prisutan u Meki i okolnim mjestima. I ovo je samo kratak opis njihovog stanja.

Arapi su živjeli u doba neznanja, živjeli su upropaštavajućim životom u svakom pogledu. Dozvoljavali su zabranjeno, a zabranjivali dozvoljeno. Čak, kad bi deva odevila deseto mladunče, oni bi je učinili svetom. Znali bi zarezati njihove uši ili im staviti omče oko vrata, da se zna za njih, pa se njima nije približavalo, nisu se doticale niti klale. Ko im ih je učinio svetim i zabranjenim? Šejtani. „ali oni koji ne vjeruju iznose laži na Allaha“ (El-Maide, 103) Tako su im šejtani zabranjivali mnoge stvari koje im nije zabranio Gospodar Svevišnji, i dozvolili su im mnoge stvari koje im je zabranio njihov Gospodar.

Što se tiče židova i krščana, ni oni nisu bili boljeg stanja. Židovima je jedina briga bila skupljanje imetka i oružja, podsticanje ratova među ljudima i vladanje njima. Krščani su imali svoje pobožnjake koji su im dozvoljavali zabranjeno, a zabranjivali dozvoljeno.

Pojedina plemena su se sukobljavala radi ništavnih razloga. Ukoliko bi deva prešla u tuđi posjed, znala bi biti razlog dugogodišnjeg rata. Vodili su se žestoki ratovi među plemenima, brojni životi su se gubili.

Četiri vrste braka

Među običnim narodom nemoral je bio dozvoljen. Četiri vrste braka bile su prisutne kod Arapa. Prva vrsta je bila poput današnjeg braka, žena bi se udavala s dozvolom njenog staratelja. Druga vrsta braka se ogledala u tome da bi muž rekao svojoj ženi kada se očisti od mjesečnog ciklusa: „Otiđi kod tog i tog i zatrudni s njim.“ Pa bi općila s njim sve dok ne bi zatrudnila, nakon čega bi se vraćala svome mužu. To bi radila s dozvolom, čak s naredbom svog muža. Treća vrsta braka bi se upostavljala tako što bi žena odabirala desetoricu muškaraca i sa njima imala odnos, pa kada bi zatrudnila odabirala bi koga hoće od njih i on bi bio prisiljen da bude otac tog djeteta. Četvrta vrsta braka je bio brak bludnica koji je bio mnogo proširen. Bludnica bi postavljala znak kod vrata svoje kuće pa bi joj ko god je htio dolazio. Kada bi rodila, dolazili bi stručnjaci i prepoznavali oca tog djeteta po određenim svojstvima.

Čovjek bi znao oženiti ženu i njenu sestru, čak i ženu svog oca, sve dok to nije u Kur’anu zabranjeno. „i zabranjeno je da sastavite dvije sestre“ (En-Nisa, 23);  „i ne ženite se ženama kojima su se ženili vaši očevi, a što je bilo, biće oprošteno“ (En-Nisa, 22).

Ovakvim životom su živjeli Arapi. Život im je bio životinjski. Čovjek bi pomagao svog brata ili amidžića iz pristrasnosti, svejedno bio on nasilinik ili mu se činilo nasilje. Najbitnije je bilo da je iz njihovog plemena, pa bi se radi njega borili protiv svih ljudi. Sve dok nije došao islam.

Poniženje žene

Što se tiče žene, ona je bila ponižena. Proširio se ružan običaj: zakopavanje ženske djece. „i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena“ (Et-Tekvir, 8-9)

Jedan od ashaba je ispričao svoj slučaj prije primanja islama, pa kaže: „Supruga mi je rodila žensko dijete, pa sam je zadržao sve dok nije porasla, počela se igrati, dok je mladići nisu počeli prositi. Tada se u meni pojavila pristrasnost svom plemenu i njihovim običajima, pa sam rekao svojoj ženi: „Obuci je lijepo, dotjeraj je i spremi.“ Upitala me zašto. Rekao sam: „Želim s njom posjetiti svoju bližu rodbinu.“  Supruzi je bilo drago, obukla joj je lijepu odjeću i uljepšala je. Tražila je od mene da joj obećam da ću je čuvati od svakog zla, što sam joj i obećao.

Krenuo sam sa svojom kćerkom i išao sve dok pored puta nisam ugledao bunar. Nadvirio sam se nad tim bunarom i vidio da je dubok. I kćerkica se nadvirila, nakon čega je pomislila na ono najgore. Rekla mi je: „Allahom te kunem oče da ne pronevjeriš dato obećanje majci! Ne pronevjeravaj emanet moje majke.“ Kada sam pogledao u njeno lice i vidio kako plače, smilovao sam joj se. Ali kako sam ponovo pogledao u bunar, ponovo me je obuzela ljubomora na naše običaje. Na kraju je to prevladalo pa sam uzeo svoju kćerkicu i bacio ne naglavačke u bunar. Slušao sam kako doziva u pomoć sve dok nije preselila.

Oni od Arapa koji su htjeli da zadrže svoje kćeri u životu, skrivali su se od drugih iz sramote i poniženja. „I kada se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena, da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!“ (En-Nahl, 58-59)

Na ovakav način je žena ponižavana, ali ne samo na Arapskom poluostrvu, već i kod drugih civilizacija. Rimljani, Perzijanci, i svi ostali, niko od njih nije poštovao ženu. Ženu bi znala, nakon smrti njenog muža, nasljeđivati njegova djeca kao što bi od oca nasljeđivali druge stvari. Prodavali bi je i kupovali na pijaci. Ovakvo je bilo stanje žene – poniženje, prezrenost, sve dok nije došao islam i ukazao joj počast. Prije islama, žena je bila ponižavana, svejedno bila robinja ili slobodna.

Alkohol je bio mnogo proširen među Kurejšijama. Pili su ga više nego što su pili vodu. Opijali bi se, a onda u stanju pijanstva činili mnoga nedjela. Na ovakav način su živjeli sve dok nije došao islam i zabranio alkohol.

Kurejšije i ostala arapska plemena živjela su u anarhiji, stalnim ratovima i prolijevanju krvi, krađi, ubistvima, oduzimanju tuđih imetaka. Uzvišeni Allah je pogledao u stanovnike Zemlje, Arape i nearape, pa ih prezrenim učinio, osim nekolicine koja je ostala od ispravnih Sljedbenika Knjige, koji su ostali na tevhidu – obožavanju Allaha jedinog.

Dobre osobine pri Arapima

Jesu li Kurejšije i ostala arapska plemena imali pri sebi ikakvog dobra? Jesu. Opisivali su se pojedinim osobinama u kojima su se i isticali, posebni u tome bili. Živjeli su i umirali na tome. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Uistinu, ja sam došao da upotpunim lijep moral.“ (Buhari, 207)

Od plemenitog morala koji je bio pri Arapima je gostoprimstvo. Po njemu su Arapi bili posebno poznati. Znalo se desiti da neko od njih nije imao ništa od imetka osim jednu devu. Živio bi od nje i njenog mlijeka, on, njegova supruga i djeca. Ali i pored toga, ako bi mu došao gost izdaleka, kojeg možda nije ni poznavao, ugostio bi ga kod sebe kući pa bi zaklao i tu svoju devu oko koje se vrtio njegov život, samo ga ugosti i počasti svog gosta.

Kurejšije su se odlikovale i svojim običajem poznatim kao rifada. Ovaj običaj sprovodio se pod upravom Kusajja ibn Kilaba. On bi skupljao novac od Kurejšija i drugih stanovnika Meke, pa kada bi ljudi dolazili na hadž iz raznih krajeva zemlje, on bi im klao životinje, pa bi se tako besplatno hranili. Ova gostoprimstva, hranjenje i pojenje hadžija Uzvišeni Allah je spomenuo i u Kur’anu. Kurejšije su se time ponosile pa im je Allah rekao: „Zar smatrate da onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o časnome hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje“ tj. nemojte poistovjećivati onoga koji čini dobra djela a nevjernik je, sa onim koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan.

Od lijepog morala koji su imali pri sebi bilo je i izvršavanje ugovora i obećanja. Kada bi obećali nekome nešto, ili kada bi neko plemene sklopilo ugovor s drugim plemenom, ili jedan narod s drugim, ili ukoliko bi jedan čovjek dao zaštitu drugom, oni bi se pridržavali tih ugovora makar radi njih morali žrtvovati i svoju djecu. Ugovor koji bi sklopili, riječ koju bi dali, toga bi se čvrsto pridržavali.

Takođe, pri sebi su imali dostojanstvo. Nijedan od njih nije dozvoljavao da se ponižava. I povodom toga izricali bi stihove. Čak bi se i velika krv znala prosuti zbog nečijeg dostojanstva. Arap nikad nije bio zadovoljan da se ponižava, pa čak i po cijenu da zato žrtvuje sebe, svoju porodicu i cijeli svoj imetak.

Još od Ismaila, alejhisselam, pleme Džurhum iz Meke upravljalo mi njome i okolnim mjestima. Tako je potrajalo dugo vremena, sve dok pleme Džurhum nije prestalo brinuti o sigurnosti u granicama svetog Hrama, kada je počelo narušavati njegovu svetost, činiti nepravdu i nasilje, pa je na njihovo mjesto došlo pleme Kinana i Huza’a. Zbog toga je između njih došlo do velikog sukoba poslije koga je oduzeta vlast od Džurhuma nad Časnim Hramom.

Nastaviće se…