Iščupajmo svoju djecu iz kandži zla

“Šta će djeca sad. To je previše razmaženo. I mi smo nasilje trpili. Bilo je normalno da te neko udari. Nikom ništa ne fali.”

A fali. Fali cijeloj generaciji. Zbog spoja prošlosti i generacije koja se ne zna nositi sa sadašnjosti i budućnosti, imamo danas to što imamo. Vršnjačko nasilje. Nasilnu djecu i omladinu. Zlo koje polahko ali sigurni ulazi u našu djecu. I čini ih sve sličnijim likovima iz serija, filmova i video igrica.

Odgovornost zbog toga prvenstveno pada na roditelje. Zatim na odgojno-obrazovne ustanove. Zatim na cijelo društvo. Ovdje ćemo se osvrnuti na odgovornost roditelja, koji su zaista temelj odgoja svakog pojedinca.

Odgovornost roditelja jeste zbog dopuštanja djeci da nekontrolisano koriste internet, igrice, društvene mreže. Prepuštanja da djeca sama tragaju za uzorima i obrascima ponašanja. Također, jedan od uzroka agresivne i nasilne djece jeste: zapostavljanje djece, agresivni oblici ponašanja pred djecom ili prema djeci, nedovoljno razgovora sa djecom (onog prijateljskog, na njihovom nivou), nepostojanje uzora djetetu u porodici, te zanemarivanje islamskih odgojnih principa i razvijanja ljubavi kod djece prema vjeri i moralnim principima.

Nužno je spomenuti potrebu da roditelji budu savjesni u praćenju oblika ponašanja kod vlastite djece, te da njihova energija ne bude usmjerena na ugnjetavanje vršnjaka, već u korisne aktivnosti. Ali, podjednako je važno da se dijete uči if prepoznavanju svih oblika nasilja prema njemu od strane bilo koga, te kako da reaguje u takvim situacijama, zatim da ima zdravu komunikaciju s roditeljima, punu razumijevanja i povjerenja.

Odgoj djeteta nema odgodu. Ne može „pričekati“. Sve što propustimo kao roditelji, često se jako teško ispravlja. Naš odgoj oblikuje naše dijete, kao temelj njegove ličnosti kroz cijeli njegov život.

Nerijetko, roditelji svoje greške poslije prebacuju na društvo, obrazovni sistem ili nešto drugo. Međutim, istina je da svi negativni oblici ponašanja kod djece u velikom postotku imaju korijen upravo u porodici, u šta sam se i lično uvjerila kao neko ko ima iskustva u radu sa djecom. Dešavalo mi se da dijete čak u prvom razredu bude izuzetno „problematično“, da je jako teško s njim uspostaviti radnu disciplinu, da nameće silu drugoj djeci, želi dominaciju. Nakon određenog vremena, samo počne pričati kako svakodnevno svjedoči nasilju u porodici.

Također, postoje djeca koja su izuzetno vulgarna, gruba, nekontrolisanog bijesa, agresivna. Uzroci budu uglavnom svakodnevno vulgarno okruženje u porodici, ili prekomjerna i nekontrolisana upotreba interneta i igrica.

Jednom sam ostala potpuno šokirana nakon pitanja trinaestogodišnjeg dječaka, da li je gledanje filmova haram/zabranjeno. Odgovorila sam mu da nije, ukoliko sadržaj filma nije grijeh, nasilje ili nešto što se kosi sa islamom. Tada me je upitao : „A filmovi o seksu?“ , nakon čega sam mu objasnila da su takvi filmovi prvenstveno grijeh a zatim izuzetno neprilagođeni njegovom uzrastu. A upravo taj dječak je jako agresivan prema vršnjacima, nekontrolisanog bijesa i povučen u sebe.

Zbog ovakvih i sličnih slučajeva, često sam se pitala gdje su roditelji takve djece. Da li uopšte primijete i prate ponašanje svoje djece. Da li im je stalo do njih i njihovog zdravog fizičkog i psihičkog zdravlja. Ili su im djeca samo broj. Nešto što se tek onako ima. Ili su čak neplanirano došla…

**

Prije nego bude kasno. Prije nego naše dijete bude žrtva nas samih, a zatim druga djeca žrtva našeg djeteta. Prije nego neko izgubi svoje dijete, ili mi izgubimo naše dijete- probudimo se. Obratimo pažnju na našu djecu. Obratimo pažnju na njihov psihološki i emocionalni razvoj. Možda je agresija govor napuštenog djeteta. Zapostavljenog. Emocionalno praznog.

Kao roditelji, uključimo se aktivno u saradnju sa odgojno obrazovnim institucijama. Ako je naše dijete agresivno, potražimo stručnu pomoć, ali i uzroke agresivnosti. Nije sramota suočiti se sa problemom i priznati ga. Sramota je sakrivati problem čije posljedice uzrokuju štetu drugima.

Također, ukoliko je naše dijete žrtva nasilja, reagujmo na samom početku i tražimo načine, uz pomoć stručnih lica, kako da spriječimo nasilje ili se udaljimo od njega. Naučimo dijete da nije sramota priznati i reći da je žrtva. I da, štaviše, i ono samo treba odmah reagovati tako što će roditeljima, nastavniku, direktoru i drugima prenijeti svoj problem.

Problem počinje od pojedinaca. Od pojedinaca počinje i borba za promjene. Trudimo se svi onoliko koliko je u našoj moći- da iščupamo našu djecu iz kandži zla. Dok nam to zlo nije uzelo djecu- našu ili tuđu. Ili, i jednu i drugu.