Namaz je posljednje od vjere

Uzvišeni Allah uzročnik je svih uzroka, zakonodavac svih zakona, kreator svih pojava i dešavanja na Zemlji i nebu. Čovjek, kao centralna figura u kosmosu, kao stvorenje odlikovano razumom i zaduženo vjerom, najpozvaniji je da poznaje sve procese i prilike s kojima živi u simbiozi, odnosno koje utiču na njega, jer, sve na Zemlji Allah je upravo zbog čovjeka stvorio, kako kaže Svevišnji: “On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…” (El-Bekara, 29).

Čovjek je upućen i uspješan onoliko koliko spozna Allahove zakonitosti oko sebe, slijedi Njegove instrukcije, poduzima neophodne mjere i korake, i prilagodi se Njegovim davanjima. Govoreći o Zulkarnejnu, Allah u Kur’anu otkriva tajnu njegove učinkovitosti i uspjeha, a to je da mu je dao vlast i dominaciju na Zemlji i omogućio mu je da učini ono što želi, ali uz poduzimanje određenih koraka: “Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi, i on pođe.” (El-Kehf, 84–85)

Dakle, ovaj odabrani Allahov rob bio je počašćen od Allaha spoznajom uzroka, sebeba i zakonitosti, koje je on nakon toga ispoštovao i primijenio, nakon čega je postigao ono što prosječan čovjek nikada neće. Slijedeći poruku i uputu ovog kur’anskog kazivanja, svaki vjernik pomno prati kur’ansko-hadisko slovo objave, slijedi instrukcije s Neba izvršavajući naređeno i kloneći se zabranjenog, i koračajući tako utrtim putem na kojem je noć poput dana vidna, putem zadovoljstva i uspjeha, i dunjalučkog i ahiretskog.

Iman je varijabilna kategorija

Jedna od Allahovih zakonitosti kada je čovjekovo vjerovanje u pitanju jeste da ono nije statično, već da se povećava i smanjuje. Iman je riječ i djelo, povećava se pokornošću, a smanjuje se griješenjem. Ebu Amr ed-Dani rekao je: “Iman se povećava pokornošću, smanjuje se griješenjem, jača znanjem, slabi neznanjem, a nestaje nevjerstvom.”

Ovaj princip, potvrđen kur’anskim aksiomom: “…a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju” (El-Enfal, 2), predstavlja svojevrsnu vjerničku preokupaciju, poziv na oprez, te permanentnu satisfakciju za izvršenje ibadeta i činjenje dobra, kako bi iman –najskuplja čovjekova stvar — bio na visokom nivou.

Kako je ovaj princip vjerničko opredjeljenje, orijentacija u životu, tako svjesni teže ostati ustrajni i posvećeni djelima koja garantuju jak iman i njegovu zaštitu.

I kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u obredima hadža, prilikom sa’ja počeo od Safe, riječima: “…počet ćemo onako kako je Allah počeo”, zatim proučivši ajet: “Doista su Safa i Merva od Allahovih znamenja…” (El-Bekara, 158), tako i vjernici, na putu Allahovog zadovoljstva, u pogledu čuvanja i oplemenjivanja svog imana, počinju sa djelima koja je Svevišnji Allah, odnosno Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio u prvi plan.

Namaz je iman

U izvorima objave, prvo djelo koje se spominje odmah nakon vjerovanja jeste namaz. To je ibadet koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prioritetno spomenuo odmah nakon šehadeta. Dajući smjernice Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu, prilikom njegovog slanja u Jemen kao daije i pozivača u vjeru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ti ćeš doći narodu ehlul-kitabija, pa ih prvo pozovi da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, pa ako ti se pokore, obavijesti ih da im Allah propisuje pet namaza u svakom danu i noći…” (Buhari, br. 1496; Muslim, br. 19)

Nakon spoznaje i upute, nema prečeg niti bitnijeg djela za vjeru svakog pojedinca od namaza. Namaz je ugovor između muslimana i nevjernika. On je crvena linija između čovjeka i širka. On je bazični ibadet koji održava i podupire čovjekovu vjeru i bez kojeg je čovjekova vjera pod latentnom opasnošću. Opisujući ovu ulogu namaza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “…Glava stvari je islam, njegov stub je namaz, a njegov vrhunac džihad na Božijem putu…” (Tirmizi, vjerodostojan)

Da bismo što bolje shvatili uzajamnost imana i namaza i njihovu svojevrsnu uslovljenost, pojasnit ćemo ajet iz sure El-Bekara u kojem Uzvišeni Allah kaže: “…a Allah neće dopustiti da propadne vjerovanje vaše…” (El-Bekara, 143)

Ovaj dio ajeta objavljen je u kontekstu promjene kible muslimana od prethodne prema Mesdžidul-aksau u Kudsu ka Mesdžidul-haramu u Meki. Ibn Kesir u svom tefsiru govori o tome na sljedeći način: “‘da propadne vjerovanje vaše’, tj. da propadne vaš namaz u kojem ste se ranije okretali prema Svetom hramu, odnosno da se izgubi nagrada koja vam kod Allaha pripada za to. U jednom sahih hadisu od Beraa prenosi se da je rekao: “Kada su neki ljudi koji su klanjali prema Svetom hramu umrli, tada su neki govorili: ‘Kakav je njihov status u vezi s tim pitanjem?’, pa je Allah Uzvišeni objavio: ‘Allah neće dozvoliti da propadne vjerovanje vaše’, tj. dok ste se okretali prema prvoj kibli, vjerovali u Vjerovjesnika i slijedili ga u okretanju prema drugoj kibli, naime, dat će vam nagradu i za prvu i za drugu kiblu, jer ‘…Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv’ (El-Bekara, 143).” (Ibn Kesir, Et-Tefsir)

Dakle, u ovom ajetu Allah namaz naziva “vjerovanjem”, što namaz zapravo jeste — srž vjerovanja.

“…a posljednje što ćete izgubiti je namaz”

Jedna od ključnih dimenzija namaza jeste njegova uzročno-posljedična veza sa vjerovanjem i ostalim ibadetima. To znači da uspostava namaza održava čovjekov iman i vjeru, vodi čovjeka ka drugim dobročinstvima, dok njegov izostanak za posljedicu ima slabljenje vjere kod čovjeka, udaljavanje od ostalih ibadeta i lakše posrnuće u grijeh i zabrane, kako nam to Allah u Kur’anu približi: “Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz; namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; i najveći je spomen Allaha! — A Allah zna šta radite.” (El-Ankebut, 45)

Uzvišeni Allah u suri El-Maun, govoreći o onima koji klanjaju ali su nemarni prema svome namazu, prijeti vejlom, opasnom dolinom u Džehennemu, pa šta tek reći za one koji nikako ne klanjaju, kakva kazna njih očekuje!

Govoreći o pogubnosti ostavljanja namaza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Huzejfe, radijallahu anhu, kaže: “Prvo što ćete izgubiti od svoje vjere jeste skrušenost (a u drugom rivajetu: emanet), a posljednje što ćete izgubiti jeste namaz.” (Mustedrek, 4/469, sahih) 

Zapravo, kako učenjaci i komentarišu ovaj hadis, kada čovjek ostavi namaz, šta mu je, onda, od vjere ostalo? Šta je krupnije i preče mogao izgubiti? Kada gubitak namaza Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naziva kao posljednji dio vjere, onda je bez imalo sumnje — da nas Allah sačuva toga — gubitak nečeg poput namaza fatalan po čovjekovu vjeru, čovjekov život i čovjekovu sudbinu.

Mi, Bošnjaci, najpozvaniji smo svjedoci posljednjih sedam decenija da posvjedočimo istinitost prethodnih redaka. Kao narod koji je dolaskom komunizma većinski ostavio namaz, dokaz smo da je taj veliki grijeh imao domino-efekat na cjelokupni vjerski život jednog naroda na jednom prostoru. Zanemarivši namaz, Bošnjaci su, većinski, počeli gubiti jedan po jedan islamski fundament, jedno po jedno muslimansko obilježje. Vjera se, kod većine, svela na post mjeseca ramazana, i to je zanimljiv fenomen koji se, djelimično, reflektuje do današnjih dana. To što se u tom vaktu u džamiji jedino našao tu i tamo koji pojedinac, imalo je za posljedicu da nam, nakon prisilnog skidanja zara, bez prisile iščeznu i hidžabi sa žena, a samim time dođe do miješanja i opasne bliskosti, čime je dobrim dijelom izmijenjena viševjekovna islamska tradicija kod Bošnjaka, kućni red, radosti i druge društveno-socijalne relacije. Uporedo s tim, kod muške populacije odanost alkoholizmu uzima svoj danak. Današnje stanje naših muslimana nešto je drugačije.

Dakle, izostavljanje namaza definitivno remeti jedan pravi Božiji red na Zemlji i ravnotežu u životu, gdje se ostavljaju Allahove naredbe, čini se ono što je Allah zabranio, a onda cijelo društvo trpi kobne posljedice svega toga.

I na samome kraju, povedeni starom pešterskom iskricom mudrosti: “Čuvaj dok ne bude!”, čuvajmo svoj namaz i vratimo se svome namazu, jer ako izostane, nastupa mnogo ozbiljniji proces u našim životima, porodicama, mahalama i društvu koji nećemo biti u stanju zaustaviti, jer kamen koji jedan čovjek može baciti u bunar dvanaestorica ne mogu izvaditi.