Rođen sam u Londonu, točnije u istočnom Londonu, u nestriktnoj budističkoj obitelji. Moja majka je budistkinja, dok su moja dva starija brata ateisti, ali slijede tu vjeru zbog moje majke. Porijeklo moje obitelji je vijetnamsko, stoga je budizam donekle uobičajena religija među nama koju smo nastavili iz našeg obiteljskog stabla. U to sam vrijeme imao 15 godina i živio sam u području koje je uglavnom bilo naseljeno južno-azijskim stanovništvom. Od mladosti sam uvijek bio u vjeri zbog utjecaja mog oca koji više ne živi s nama i strogi je budist.

Budući da sam uvijek bio zainteresiran za aspekt religije, volio sam čitati knjige o različitim vrstama religija, ali uglavnom o budizmu jer sam odgojen u tom smislu. Znao sam da ću, razmišljajući na ovaj način, u budućnosti biti vjeran budist.

Kako sam odrastao, boravak u području naseljenom muslimanima utjecao je na mene da istražujem i saznajem više o islamu. Budući da smo imali mnogo bliskih prijatelja koji su bili muslimani, jednog smo školskog dana na neki način iznenada razgovarali o mom prelasku na islam. Kad su me u to vrijeme, dok sam imao samo 15 godina, pitali to, uplašio sam se cijelog koncepta obraćenja i odmah sam izbjegao to pitanje zbog činjenice da sam bio samo tinejdžer, živio s obitelji budista i živio život koji je tada bio prigodan mojim tinejdžerskim godinama, stoga bilo bi nemoguće to ispuniti. Ali vremenom sam počeo dublje razmišljati o islamu i počeo sam više istraživati o svemu. Dok sam toliko čitao o tome, zavolio sam islam.

Bio je nadolazeći ramazan i počeo sam osjećati želju da „prihvatim“ islam, ali nisam imao moći ni snage da nastavim ispunjavati svoje dužnosti u islamu. Pokušao sam zaboraviti tu cijelu stvar i rekao sam sebi ”Možda bih se nekad obratio kada budem stariji i kada budem imao više autoriteta i neovisnog mišljenja”. Prisilio sam se pokušati istražiti više o budizmu i naučiti više o njemu, jer sam mislio da ne poznajem još dovoljno svoju vjeru, iako sam u dubini sebe osjećao da to nije to i islam mi je djelovao puno logičnije i smislenije. No usprkos osjećaju koji sam imao, nisam se usudio na drastičan korak. Na kraju, nakon istraživanja, sav ovaj aspekt vjere doveo me u duboku zbunjenost, propitkivanje o svom životu i najčešće pitanje; “Tko je ustvari Bog?”.

Shvatio sam da to što je moja obitelj budistička, ne znači da sam i sam budist. Na neki način mogu reći da mi je budizam nametnut, naslijeđen. Nije moj odabir niti ono do čega su me moj razum i srce doveli. Nakon svega ovoga, shvatio sam da ustvari nikad nisam bio u srcu budist, već bih mogao reći da sam cijelo vrijeme bio agnostik. Kako su dani prolazili, osjećao sam da više nisam ono što sam mislio da jesam, osjećao sam se malo zbunjeno. Ponovo je vremenom došlo isto pitanje od mojih prijatelja, čak su inzistirala da će me odvesti u džamiju da me podrže.

U to sam se vrijeme osjećao tako paranoično i zabrinuto što ako moja obitelj sazna, posljedice toga…ili osjećaj da ja jednostavno ne mogu pristupiti islamu, jer ne mogu još uvijek promijeniti neke stvari u svom životu, okolnosti u kojima živim… Svi su ti problemi nicali u mojoj glavi i počeo sam osjećati da mi je prihvaćanje islama kao takvo gnjavaža i nešto što ne želim. Međutim, počeo sam uskoro sanjati snove koji su mi bili vrlo zastrašujući i zbog kojih sam se bojao kad god bih pomislio na to.

Sanjao sam Al-Qiyamah (Sudnji dan). Sjećam se svakog detalja zbog čega sam se jako uplašio jer poznajući sebe, ne bih se mogao sjetiti snova već samo djelića toga. San me uključio u njega, kao da se sve stvarno događa, a ne da je samo san. Sanjao sam slijedeće: Bio sam nekako blizu svoje kuće s nekom vrstom osjećaja ili odlučnosti u svom umu i srcu. Živeći pored džamije, zatekao sam se kako hodam unutar nje, pitajući imama mogu li prihvatiti islam. Međutim, u mislima osjećao sam da će se nešto dogoditi, pomalo užasno i da bi moglo biti prekasno, ako sada ne donesem ovaj izbor. On je na neki način odugovlačio sa time i mene je to jako uzrujalo, rekao sam mu da nemam vremena i da moram odmah izgovoriti šehadet. Nakon toga onda sam se našao u parku sa svim svojim prijateljima i gledajući u nebo, postajalo je mračno i sivo, a onda se na nebu pojavila ogromna tamna rupa i uništila sve oko nas.

Probudio sam se u znoju, drhteći i nasmrt preplašen. Inače nisam bio paranoičan niti praznovjeran, ali bio sam uvjeren da ovaj san ima neko značenje. Osjećajući se nakon ovoga mnogo otvorenije prema islamu, još uvijek nisam znao što da radim, a kada sam san ispričao svom prijatelju, dobio sam odgovor “Allah zna najbolje, ali vjerujem da je ovaj san opomena/znak.” Nakon svega toga sam se uvjerio da je islam biti prava vjera i da ne trebam odgađati prihvaćanje te činjenice. Ipak nešto me još uvijek kočilo.

Prošlo je dva dana od sna i nekako sam se „ohladio“ od razmišljanja o snu…zatim sam opet usnuo san koji se odnosio na islam. U snu sam čitao Kur’an na internetu dok se nešto nije pojavilo na ekranu mog laptopa, napisano na arapskom. Nisam znao što je to i odjednom sam se uspaničio, zatvorio ekran laptopa i pobjegao. Tada sam čuo iznenadni, snažni glas, koji je rekao: „Zašto mi ne vjeruješ? Zašto me ne slušaš?”

Probudio sam se, nisam mogao pomaknuti tijelo nekoliko sekundi, znojio sam se i duboko disao. Prvih par sekundi nisam bio siguran da li je to bio san ili se stvarno dogodilo. Znao sam da mi Allah nešto pokušava reći, upozoriti me, ukazati mi na nešto…Ovaj put nije više bilo odgađanja, odlučio sam odmah otići izgovoriti šehadet i ne odgađati. Kada je došlo vrijeme, osjećao sam se nervozno i zabrinuto zbog toga, šejtan mi je opet počeo ubacivati misli poput „što ako tvoji saznaju?“, ali nakon što sam izgovorio šehadet , osjetio sam da sam postao druga osoba, kao da je sav teret sa mene nestao, kao da sam se probudio iz duboke hipnoze ili sna u kojem sam bio cijeli život.
_______________

Bio je to moj prvi ramazan, bilo je neobično postiti jer sam postio u tajnosti i bilo je teško izbjegavati svinjetinu itd. Ponekad sam se osjećao sam jer nisam imao svoju obitelj koja bi me podržavala niti sam pred njima mogao reći neke stvari, već sam sve držao u tajnosti. Znao sam da je Allah uz mene i trudit ću se da postanem što bolji. Počeo sam učiti kako klanjati namaz (molitve) na arapskom, uzimati abdest, izbjegavati svinjetinu i kajati se kad god sam počinio grijeh Allahu.

Sve dok jednom nisam klanjao noćni namaz, moj brat me uhvatio i pitao me na vrlo agresivan način; “Što to dovraga radiš, jesi li poludio!? “Jednostavno sam mu rekao da sam musliman, strahujući od onoga što će učiniti. On se nasmijao i rekao ”Stvarno? Znači da je istina što je mama rekla.” Srce mi je poskočilo, bio sam u šoku, iznenađen što je mama to saznala.

Pretpostavio sam da bi stvari postale tako teške da sam rekao mami i da bi me gledala s prezirom. Stoga sam znao da je čekala da joj to ispričam iz svojih usta da vidi je li to istina ili ne, ali nisam imao hrabrosti to izreći. Gledajući unatrag, imam tek 16 godina, skoro sam krenuo na koledž, još uvijek držim to za sebe…nadam se da ću vremenom ojačati i skupiti hrabrosti, koliko god je ovo život koji nikad nisam očekivao da ću živjeti, zahvalan sam Bogu što me uputio na istinu i na pravi put.

Dragi Allahu puno hvala što si me obasjao svjetlom. Nikada neću zaboraviti ovaj blagoslov i nikada ti neću prestati služiti.

Elhamdulillah.