Grijesi moji…

Osluškujem kapljice kiše u tišini noći. Kolika je samo Milost Gospodara moga. Kiša me uvijek podsjeti na Njegovu neizmjernu dobrotu i blagodati koje nam daje. Ali, podsjeti me i na moju potrebu za Njegovim oprostom.

**

Grijesi moji, teški li ste! Svjesni i nesvjesni, veliki i mali. Nemam pravo reći da ste mali, jer ko zna koliki ste kod Njega. Jedna riječi Aišina, radijallahu anha, more bi zamutila da je u njega kanula. A ko sam ja da sudim sebi?! I ko sam, uopšte, da sudim drugima?!

Grijesi moji, nemam pravo da vas umanjim riječima: „To su mali grijesi samo, Allah će ih oprostiti.“ Možda i jesu mali, ali, gorčina moga kajanja ne smije biti mala. Malo po malo, iman popušta. Kada se grijeh umanjuje, on se vremenom osladi. Vremenom postane halal. A kako je to loše i nepravedno. Mnogi su se, pravdajući sebe, s puta Njegovog daleko udaljili. I u zamku upali.

Ali, grijesi moji, isto tako, ubijeđena sam da, ma koliko teški i veliki bili, niste teži ni veći od milosti Gospodara moga Plemenitog, Milostivog. Onog koji zna svaki moj uzdah iz duše kada se sjetim grijeha meni znanog. Onog koji vidi kišu očiju mojih, svaki put kada zaronim u slabosti svoje duše i nemoćno Mu se nadam, za oprost Ga moleći.

Ma koliko mene bilo strah da li će mi On oprostiti, ja znam da je Njegova ljubav prema oprostu veća od mog očaja. On je Onaj koji voli da prašta, pun ljubavi. A Njegova ljubav je veća od bilo koje. Snažnija od ljubavi majke prema djetetu. Odakle mi, dušo griješna, pravo da sumnjam u ljubav i milost Njegovu?

Odakle mi pravo, grijesi moji, da odgađam pokajanje? Ili da se bojim priznanja Njemu? Pa, On me zna i bez da mu dušu svoju otvorim. On zna sve o meni, baš sve. I baš zbog toga, sve dok mi iz duše iskreno pokajanje vapi, moj teret se umanjuje. Nadam se oprostu Njegovom. I dobroti, bez koje ne mogu.

Grijesi moji, vi ste mi podsjetnik na moje slabosti. Na moj emanet, što uvijek ga dosljedno ne nosih. Na Njegovu milost, da nikada ne pomislim da nešto zaslugom svojom od Njega dobih. Vi ste, možda, sebeb Njegove ljubavi prema meni. Jer, On voli one koji se mnogo kaju i čiste.

Gospodaru, evo me na pragu Tvoje milosti. Kucam Ti, ne praznih ruku, već ruku punih pokajanja. Primi od mene.

**

Ma koliko teški bili naši grijesi, najveći grijeh je gubitak nade u Njegovu Milost. Zato, grješniče, ne odgađaj tevbu. Iskoristi svoje slabosti kao koristi svoje.  Neka tvoji grijesi budu početak puta do Njega… Počeak nove dimenzije života. U vjeri sa vjerom.