Dirljiva priča jedne naše posjetiteljke

Pokusacu da prica ne bude duga,a da bude poucna i da neko mozda pronadje sebe u njoj, da nekom bude podstrek da zastane i razmisli o sebi svom zivotu i sudbini. Imala sam tesko djetinjstvo, bilo je gladi, zime, straha i nepravde! Boljele su me iznad svega muke moje majke, njen tezak zivot i njene rane na nogama od pretijesnih cipela koje nisu bile njene (neko joj je poklonio) a bile su za broj manje pa bi se posle 12-to casovnog rada kaisevi urezali u meso i uvece smo je mi djeca docekivala sa kofom vruce vode da potopi noge i onda polako skine cipele jer boli, a sutra treba iste navuc!

Sestra koja je bila najbolji djak u skoli i luconosa, ali je zbog nedostatka odjece dobila upalu pluca….. Bila sam najmladja i jedino je moja baba (s’majcine strane) klanjala, slusajuci nju cessto kako uci zapamtila sam Fatihu, koju sam i ja nekad ucila kad me strah il uvece pred spavanje, moja majka nije klanjala ali je postila i pricala mi mnogo prica iz islama,pricu o pauku koji je ispleo mrezu na ulaz u pecinu gdje se Muhamed a.s. sakrio, cesto nam je pjevala ilahiju koju i ja i sestra danas trazimo (nek mi Allah oprosti ako grijesim) ali islo je nesto ovako: “LLahe ilLa lLahe, LLahe i dino Muhamedi ja sajo….

Vjernik jesam bila uvijek, ali kako ono moderno kazu “vjerujem, ali ne praktikujem”. Napomenula sam svoje djetinjstvo zato sto smo ja i moj brat i moja sestra tada dozivjeli mnogo nepravde od strane porodice bili smo gladni, smrznuti, bolesni i odbaceni od svih jer svi su bili dobrostojeci pa smo ih mi nasim izgedom brukali (a bili smo najbolji u skoli) pricam o tome jer iako nije klanjala majka nas je podizala u duhu islama govorila je “Allah tako hoce, Njemu hvala” govorila je da uvijek treba govoriti: “Ako Bog da” da “Ko tebe kamenom ti njega hljebom” cesto je kupila nas djecu i govorila nam “zapamtite djeco moja niko nikom ne moze da naudi ko covjek sam sebi, jedini ste mi ponos,pored svega sto podnosim nije mi tesko, samo nemojte da saginjem glavu zbog vas ostanite takvi kakvi ste mi do sad bili posteni vrijedni i cestiti nemojte nikad nikom ni vodu da natrunite, dobro se samo dobrim vraca”. Meni i sestri je govorila: “Sve sto uradite sebi ste ga uradile zato pazite sta radite, i da li radite za sebe ili protiv sebe”

Imala sam 14 god kad mi se rodio brat (moja sestra 22 a brat stariji 18). Kao sto znate rat je zavladao i moja seestra i moj brat su otisli u inostranstvo a ja sam ostala sa majkom i malim bratom (otac je preselio) trazila sam posao svuda su me otvoreno odbijali zbog imena, cak mi je jedan nazovi “gazda” predlozio da ostanem da radim ali da pomjenim ime!! Za sve to vrijeme sam kupila samo gorcinu i bol u sebi al nisam htjela da pokleknem, onda je i majka preselila i ostala sam sama sa bratom (9 god) pridruzili smo se i mi bratu i sestri u inostranstvo i ja sam tad posla losim putem da mi Allah oprosti!

Problemi, papiri bez posla (doduse brat je radio) ali bilo je dosta iskusenja svadje u kuci moj strah kako cu i da li cu uspjeti da se brinem o malom bratu i izvedem ga na pravi put pocela sam sa drustvom da izlazim cesto da konzumiram alkohol, tetovirala se pokazivala svoj bunt na taj nacin (a u dusi sam bila sve crnja i sve gora) godine su prolazile i pokusavala sam da ostanem dosljedna sebi makar na taj nacin da ne stupim u intimne odnose prije braka, da ne pokleknem uvijek su mi se vracale majcine rijeci: “Sve sto uradis bili dobro bilo lose sebi si uradila” pocela sam da ne spavam nocu, da imam kosmare da sanjam kako me jure, kako me dave, da vidim sebe kako se susim i kako propadam kako mi se koza sva sparusila a kosa opada sve same strahote, bilo koga da sam upoznala bila bih ostavljena u startu jer nisam htjela da stupim u intimne odnose.

Bilo je sve gore i gore moje zdravstveno stanje se pogorsalo imala sam bolove u ledjima nesnosne glavobolje, uvijek sam osecala da se gusim, cesto sam sanjala majku i bila na ivici ludila, lijeva stana je pocela da mi se koci,a cesto puta sam padala u neki vid nesvijesti kada bih bila kuci jedva bih se dovukla do sobe i momentalno bih zaspala ali je taj “napad” bilo tesko izdrzati kada bih bila na poslu, onda sam postajala nervozna i osorna sa svima,nisma podnosila nicije poglede i bila sam prema svima odbojna i namrstena (osim prema mom malom bratu) kada bi mi neko pomenuo udaju ili brak, reakcija je bila burna i nekontrolisana nisam podnosila ni u mislima da budem sa nekim,to je trajalo godinama,trazila sam izlaze kod doktora u knjigama citala psihologiju i pokusavala da “upoznam” sebe da bih “se pronasla” jednom ili dva put sam se obratila “hodzama” ali uvijek sam imala neku odbojnost prema njima i nisam im bas vjerovala (mada sam inace po prirodi dosta nepoverljiva osoba),izmedju ostalog i moja vjera (koja nije bila bas na zavidnom nivou) je pocela da opada, kada su mi predstavili nekog vjernika, muslimana koji klanja ali koji me je ostavio iz istog razloga kao i ostali, zapitala sam se gdje ja to zivim, da li cu se ikada udati da li je dobro biti “posten” i odlucila da se oslobodim toga (nek mi Allah oprosti) onda je opet doslo do upoznavanja i rijesila sam da to uradim (Allahovom voljom-hvala njemu) nije se desilo jer sam ipak u zadnjem momentu odustala i posle toga mislim da sam dotakla dno…..

Osecala sam se prljavo i odvratno, samu sebe vise nisam postovala, bilo je grozno. Nekad mi se desi da kad se toga sjetim u namazu, zaplacem, plasim se Allaha, a opet sam mu zahvalna sto me uputio i sto do toga nije doslo…. U prici mi je snaha predlozila da se javim nekom ko lijeci Kur’anom, zove se Ferid iz Crne Gore, obratila sam mu se tel. i vec kod prvog razgovora smo se “posvadjali” tj.svadjala sam se ja sa samom sobom jer mi nije odgovaralo ono sto mi je rekao i u pocetku nije htio da prihvati lijecenje na daljinu, opet sam nazvala i pristao je ali uz uslov da se strogo pridrzavam svega sto mi kaze i da pocnem da klanjam (odbijala sam) insistirao je i rekao da mi bez toga ne moze pomoci jer ustvari ne pomaze on nego samo Allah dragi!

Pristala sam, lijecenje je pocelo i bilo je jako tesko (nek mi Allah oprosti) ljutila sam se na njega (Ferida) sumnjala u ono sto mi je govorio, plasila se svega i svakoga. Nedelju dana sam bila na granici ludila (svjesna) znam da sam na ivici i da je samo pitanje na koju stranu ce da pretegne, govorila sebi sad si tamo ili ovamo pa gledaj kako ces! Nisam spavala nocima, strah, krikovi udaranje gusenja sve sam to prolazila, snaha je bila uz mene i pomagala mi al’ morala sam da krijem od brata koji za to nece ni da cuje! Cesto sam htjela da odustanem,ali mi je Ferid uvijek govorio da moram da istrajem da se ne plasim i da nisam sama!!

Prvi put kada sam otisla u Crnu Goru, tisla sam u dzamiju na ucenje rukje i tu sam osjetila bol u ledjima kakv u zivotu nisam osjetila, boljelo je i stiskalo umalo sam od bolova pala u nesvijest, trebalo je jos seansi ali ja sam morala natrag zbog posla. Sve u svemu lijecenje je trajalo 3 god. jednom mi se desilo da sam svaki put kada padnem na sedzdu povracala to je trajalo punih 3 sata!!! Uvijek bih iznova uzimala abdest i opet i sve tako punih 3 sata!!

Allah mi se smilovao, danas kljanjam svih 5 namaza, ucim Kur’an, citam sve o islamu, prvo sto uradim ujutru posle sabah namaza uz kafu otvorim ovaj sajt da naucim nesto novo i da se divim vasem radu, srecna sam jer je i moja sestra pocela da kljanja (ove god je zavrsila hemioterapiju-rak dojke) sad je dobro hvala Allahu, zet je izrazio zelju da i on pocne da kljanja, moj mali brat (doduse vise nije mali sada ima 22 god i radi vec) uci svaki dan sve vise od mene, dovim Allahu da ga uputi i da i on pocne da kljanja, srecna sam bila kad sam mu za njegovo useljenje poklonila Kuran na sta je on uskliknuo od srece i rekao mi da mu nista draze nisam mogla pokloniti, srecna sam kad u namazu mogu da uputim dovu Allahu za moje roditelje,srecna sam kad cujem da se ovdje u mojoj blizini postavio kamen temeljac za Dzamiju, smirena sam i svakog dana zahvalim Allahu za uputu i blagodat koju mi je podario,uputim dovu i za Ferida i uvijek se sjetim kad mi je govorio da sve sto trazim,trazim u namazu od Allaha, trazila sam da se izljecim da se oslobodim straha, da me uputi i posalje sabar i snagu, hvala Allahu jedinome koji druga nema on je iznad svega.!!

Srecna sam kad sanjam lijepe snove, kad mogu i ja nekog nesto da poucim o Islamu, kad udjem u Islamske butike (gdje su samo Arapi i Afrikanci) i na njihovo pitanje odgovorim sa ponosom “da ja sam muslimanka” kad se nasmiju i kazu: “Mashalah i Ellhamdilulah”, kad sa mojom sestrom pricamo samo o onome sto smo naucile i procitale umjesto da tracarimo i gubimo vrijeme kojekakvim glupostima… Znam da mozda jos uvijek nisam potpuno izlijecena, desi mi se kad-kad da imam “reakcije” ali znam sta treba da proucim, znam kako da se zastitim i da ne treba da se plasim, da se plasiti treba samo Allaha!!

Ispricala sam sve ovo da bude pouka i podrska onima koji lutaju kao sto sam ja radila, da bude podstrek djevojkama da drze do sebe i svojih vrijednosti, da se plase Allaha i da je jedino vazno da sutra kad stupe u brak budu svjetla obraza, da brak bude od hajra i nafake. Nek ne “padaju” na lijepe rijeci i obecanja, na “ljubav” jer vjeruj te mi sestre moje ljubav vodi kroz postovanje i gradi se na postovanju! Postuj samu sebe, i trazi da te postuju i bices voljena vjeruj mi! Nemojte da vas zavede ni strah od god. (kao sto je mene) strah da cete ostati same i bez poroda, ne znate vi ono sto Allah zna i sto je najbolje za nas!