Moje dijete je najgore

Nerijetko, roditelji pogrešno shvate svoju ulogu u životu djeteta, i to uglavnom iz neznanja. Pri tome zaboravljaju da dijete nije niti jedno od njih, već da u sebi nosi njihove izmiješane gene, ali i da je u isto vrijeme i svoje, unikatno i drugačije od njih. Zbog prevelikih očekivanja, a često i nerealnih, roditelji mogu doživjeti razočarenje u vlastito dijete, a bez da za to imaju velik i opravdan razlog.

Ma koliko je potrebno da dijete poštuje roditelja, nužno je i da roditelj poštuje svoje dijete, njegovu ličnost, i da ga nauči poštovanju upravo svojim ličnim primjerom. I to ne samo poštovanju, već i svim pozitivnim osobinama, i svemu onome što žele vidjeti kod svoje djece. Jer, uistinu, nisu ni svjesni koliko djeca baš od njih uče, čak i onda kada su jako mala i kada se čini da baš ništa ne znaju i ne razumiju.

Također, gledanje u „tuđu“ djecu i navođenje primjera druge djece može biti jako negativno i štetno po dijete. Time roditelji ruše samopouzdanje svoje djece, i poručuju im da „manje vrijede“- bez da preispitaju sami sebe kakvi su u odnosu na onog drugog roditelja, i da li je baš njegovim sebebom i dijete „bolje“ od njihovog. Isto tako, time se dijete uči da bude pasivan član društva i da prestane vjerovati u svoje sposobnosti i mogućnosti, a naročito u mogućnosti da kao pojedinac utječe na društvo.

**

Jučer s prozora vidjeh dvoje mladih koji su se, bez imalo stida i samokontrole, javno prepustili strastima. Sjetih se, koliko majki i očeva je „ogorčeno“ njihovom djecom, jer upravo nisu sklonili čarape i ubacili ih u korpu za veš. Koliko majki govori da ima „najgoru“ kćerku, jer je možda zaboravila da opere suđe. Da, uredu je težiti disciplini, radu i razvijanju osjećaja za brigom  o samom sebi. Ali, ne zaboravimo da je od svega najvažnije da li je naše dijete na uputi. Da li se čuva grijeha. Da li redovno obavlja namaz, ili bolje reći da li ga uopšte obavlja. Da li zna za svog Gospodara…

To je prvo o čemu kao roditelji trebamo brinuti. To je prvo na čemu naš odgoj treba da se temelji- da naše dijete bude u službi svog Stvoritelja, a ne da nam cilj prvi i osnovni bude da je dijete podređeno nama. Nije nam dato da bude naš rob, već je stvoreno sa istom svrhom kao i mi-  da robuje svome Rabbu.

Tiho sam se pitala, koliko će roditelja noćas biti zahvalno Stvoritelja što je njihovo dijete na uputi? Koliko će roditelja umjesto riječi upućenih djetetu „najgori/a si“ tiho prošaputati dovu Stvoritelju: „Učini ga/je viđenim na oba svijeta. Budi, Stvoritelju, zadovoljan njime/njome.“

Svaki put kada pomislimo da je naše dijete najgore, sjetimo se da bi neko poželio naše dijete. Sjetimo se da smo mnogo često slijepi naspram blagodati koje su nam date. I da je tuđe uvijek „slađe“. Sjetimo se odgojnih principa  iz Kur‘ana, a oni naročito akcentiraju na razgovore između roditelja i djece.

Sjetimo se na koji način su Poslanici razgovarali sa svim djecom, sa koliko pažnje i poštivanja. I sjetimo se kur’anskog obećanja-blagodati će nam biti veće ukoliko mi povećamo zahvalnost Gospodaru na njima.

Zamijenimo negativne riječi lijepim riječima. Neka od lijepog drveta imaju i naši potomci koristi. Budimo svojoj djeci nada, podrška i vjetar u leđa. Pomozimo im da se razviju u zdrave, samouvjerene i kvalitetne ličnosti.  Djeca su naš emanet- od Njega najljepši poklon, pa ga ponesimo dostojanstveno.

Ne gurajmo vlastitu djecu u propast. Pružimo im ruku spada. I čak ako i pomisle za sebe da su „najgori“, neka vide da mi i dalje vjerujemo u njihove snove. Olakšajmo našoj djeci put  do našeg zadovoljstva, jer zadovoljstvo roditelja je uvjet za Njegovo zadovoljstvo, a time i za sreću i bereket u životima naše djece.