Prekid međuljudskih odnosa

Često mi se desi da na društvenim mrežama naiđem na postove u vezi prekida prijateljstva, braka, neke druge međuljudske veze gdje se jedna strana (ona s kojom je prekinut odnos) proziva kao negativna, sa lošim mislima, licemjerna itd… I uvijek se neko „divi“ tim statusima, čvrsto ubijeđen da je baš sebe pronašao u vrsti „odabranih“, a da je neko drugi, onaj s kim više nije „u vezi“, sve ono loše.

Ponekad mi zvuči to i previše tužno, kada nakon prekida prijateljstva ili bilo kakvog odnosa s drugim ljudima pokušavamo na sve načine dokazati da je taj neko drugi onaj koji je loš, da je baš nas Allah spasio od te “pogrešne” osobe i da je baš taj neko drugi “licemjer” i osoba sa “crnim mislima” o nama.

Nažalost, takav čin je često dokaz naše samouvjerenosti u našu ispravnost, bezgrješnost i iskrenost, te dokaz odsutnosti samokritike, preispitivanja našeg odnosa prema/sa drugima i bježanje od iskrenog izvinjenja i kajanja.

Takav čin me podsjeća na Iblisovu, l.a., umišljenost i isključivost u tvrdnji, koju Uzvišeni Allah u Kur’anu spominje: „Ja sam bolji od njega (Adema, a.s.).“

Postavlja se pitanje šta zapravo želimo reći time što se svih naših bivših prijatelja, poznanika, bračnih partnera ili bilo kakvih srodnika sjećamo isključivo po lošem, i što im po svaku cijenu želimo nametnuti epitet lošeg.

Jer, uvijek taj neko drugi „loši“ možemo biti i mi. Možemo biti strana od koje je Allah nekoga spasio. Možda smo baš mi crna tačka, osoba sa neiskrenim namjerama. Možda…

Ali, isto tako, ne moramo nužno biti loši ni mi ni neko drugi kim smo prekinuli odnos, možda je jednostavno Allahov kader bio da se sretnemo i rastanemo, da bi nas On naučio nečemu drugom, boljem, ili nas, pak, doveo do samoobračuna i preispitivanja naših odnosa prema Njemu. Možda su ti međuljudski odnosi bili nužni zbog nečeg drugog što nam se desilo u životu. Možda su nam jednostavno iskušenje, kazna, ili „otplata“ nečega, onda kada smo se nekom drugom narugali, ismijali ga ili ga potcijenili.

Zato, svaki prekid veze sa drugim ljudima trebamo preispitati dvostrano, i moliti Allaha da nam otkrije ono loše kod nas i da nam pomogne da to popravimo. A nipošto živjeti u iluziji svoje savršenosti.

**

Vremenom, sve više shvaćam da su sve “scene” ovog svijeta naša priprema za Onaj svijet. I da u svemu što nam se dešava trebamo tražiti put do Njega i Njegove blizine. Jer, tako brzo vrijeme prolazi, i mi tako brzo prilazimo svojoj “jami”. Ovaj svijet nije mjesto u kojem trebamo izgubiti Onaj svijet. I sve oko nas, ljudi, prijateljstva, međuljudski odnosi, nisu sami po sebi cilj, nego sredstvo kojim nas Uzvišeni Allah uči nečemu i na koncu nam dokazuje da je sve osim Njega prolazno, nesigurno i kratkotrajno.

Zbog toga svako od nas treba imati sljedeće na umu:

Završi prijateljstvo-kreni dalje.

Neko više nije u mom životu – s razlogom nije.

Prevrni stranicu života-nastavi dalje.

Ne vraćaj se onome što je prošlo non stop, tokom cijelog svog života.

Prošlost i ljudi iz prošlosti su tu s razlogom, iz Njegove mudrosti. A ne da ih cijeli život prizivamo, braneći svoju savjest time što ćemo ih blatiti i tražiti za sebe utjehu i opravdanje. Svijet je i dalje pun drugih ljudi. Dobrih i loših. A svi smo mi jedni drugima iskušenje. I izazov da budemo bolji, prvo prema sebi, a onda i prema drugima. I da više cijenimo one koji su uvijek tu uz nas. Da više cijenimo dobrotu dobrih. I da ne budemo od onih koje će drugi po lošem spominjati.