Zašto nam Allah ne daje uvijek ono što tražimo u našim dovama?

Pitanje koje mnogi muslimani i muslimanke često postavljaju jeste: ”Zašto nam Allah ne daje uvijek ono što tražimo u našim dovama i kakva se mudrost krije u odgađanju uslišavanja dova, a Allah je u Kur’anu rekao: ”Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!”’ (Gafir, 60.) Pa, ako je Allah obećao da će uslišati dove, zašto onda ne vidimo odgovore na naše dove i zašto nam se ruke ipak vrate ”prazne” nakon mnoštva dova i traženja od Allaha?”

Studenti i studentice upućuju dove tokom studiranja i ispita, moleći Allaha da im podari uspjeh, a zatim dožive neuspjeh i njihove dove ne budu uslišane. Slično se možda dešava i onima koji žele stupiti u brak, kao i onima koji žele potomstvo nakon što stupe u brak, onima koji traže posao u svojoj struci, pa ga ne nađu, onima koji su siromašni, prezaduženi, bolesni, potlačeni i sl.

Dakle, nakon neuslišanih dova ili ako se vrijeme uslišavanja dova ”odulji”, u srce vjernika useli se tuga, savlada ga očaj i on prestane upućivati dove Allahu, dželle šanuhu.

Kako se onda musliman i muslimanka trebaju nositi sa svojim željama i na koji način ih treba tražiti od Allaha?

Prije svega, vjerniče, moraš biti potpuno ubijeđen i siguran da, kad Allah hoće da nešto bude to i bude. Nikakva nemoć, niti škrtost ga ne sprječavaju od davanja i uslišavanja dova, jer je On Svemoćni Gospodar Koji daje u obilju i Koji je neovisan od svih svjetova. Uzvišeni Allah, objavio je: ”Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući.” (En-Nisa’, 147.) Stoga, budi siguran da ti Svemogući ne želi ništa osim dobra, i da je milostiviji prema tebi od tvojih roditelja.

Istinsko ubjeđenje i sigurnost u Allahovu pomoć implicira da se nijedna naša želja ne smije pretvoriti u najveću brigu, preokupaciju ili opsesiju. To je zato što ljudske želje (žudnje) imaju veo ili zastor koji ako prekrije srce, zasljepljuje ga do te mjere da negira postojeće blagodati, na šta aludira ajet: ”Kad čovjeku kakvu blagodat darujemo, on se okreće i oholo udaljava, a kad ga zadesi zlo, onda očajava.” (El-Isra’, 83.)

A to znači: ”Neka čovjek razmisli o svom stanju. Ako mu dadnemo ono sa čime je zadovoljan i što ga čini sretnim, on se okreće i oholo se udaljava kao da nije zadovoljan time što smo mu dali. A kada ga pogodi nesreća, on se sav preda tome sve dok mu se ta nedaća ne učini ogromnom i uništavajućom. Na taj način njegovo oholo okretanje prelazi iz stanja nezadovoljstva u stanje gubitka nade u Allahovu milost.”

Preuveličavanje osjećaja potrebe za određenim blagodatima

Površno razumijevanje vjere i pogrešan odgoj pretvorili su blagodati, poput diplome, braka, potomstva, imetka i drugih sredstava za život, od načina pomoći u nešto što je samo sebi svrha i što čovjeka vjernika zapravo odvlači od Allaha u ime Allaha.

I umjesto da tražimo Allahovo zadovoljstvo u onome što nam je dao zahvaljujući Mu i iskorištavajući te blagodati onako kako nam je naredio, a da ono što nam je uskratio dočekamo zahvalnošću, strpljivošću i ubjeđenjem u mudrost tog uskraćivanja, mi smo oruđe za život pretvorili iz sredstava traženja pomoći u odvraćanje pažnje od Allahove naredbe, tako da očekujemo da ćemo, na osnovu naših dova i ibadeta, dobiti sve što poželimo, a ako to ne dobijemo i ne ostvarimo ono što želimo, onda krivimo sudbinu i Allahovu odredbu.

Stoga, neka svako ko je tužan zbog ”kašnjenja” određenih stvari ili blagodati kojima se nada, pripazi na preuveličavanje osjećaja potrebe za određenom blagodati do te mjere da svoj život smatra besmislenim bez ispunjenja te potrebe i tog cilja, pa zbog toga ne osjeća slast ibadeta, jer u njegovom srcu preovladava osjećaj gorčine za onim što nema, a što po svaku cijenu želi imati.

Naprimjer, ako se osvrnemo na kazivanje o Ademu i Havi, vidjet ćemo da im je Allah podario džennet koji im je bio dovoljan i u kojem nisu bili ni gladni ni žedni, nisu bili goli i nisu žegu osjećali, pored smirenosti, samilosti i naklonosti koju su osjećali jedno prema drugom.

Usred svog ovog blaženstva i izobilja, da li su im zaista trebali plodovi zabranjenog drveta? Imali su cijeli džennet na raspolaganju i sve im je bilo halal, osim jednog drveta. Samo jedno drvo! Na prvi pogled ovo drvo djeluje beznačajno, pa kako im je onda šejtan svojim došaptavanjem i vesvesama uspio uljepšati i ukrasiti jedan jedini haram pored toliko halala i dozvoljenih stvari?

Islamski učenjaci kažu da je šejtan ukrasio to stablo u njihovim očima, odnosno da to drvo nije bilo ukras samo po sebi, već im ga je šejtan takvim predstavio i probudio u njima skrivene ambicije i težnje, tako da su otišli predaleko, i stalno im je odzvanjao šejtanov glas koji im je govorio da će, ako budu jeli sa tog stabla, postati meleki ili će postati besmrtni.

Eto to je opasno šejtansko zavođenje i došaptavanje koji želi da rastuži vjernika i vjernicu i da ih baci u očaj, jer ako žudnja srca nadvlada ubjeđenje (jekin), onda ona obeshrabruje i odvraća dušu od svega dobrog i pretvara se u leglo loših misli i nezadovoljstva zbog ”kašnjenja” opskrbe i drugih blagodati koje tražimo od Allaha u našim dovama.

Uzroci očaja i beznađa

S tim u vezi, islamski učenjaci navode da se očaj, briga i beznađe dešavaju zbog nekoliko stvari. Prvo, zbog čovjekovog ograničenog i skučenog pogleda na život, jer čovjek je takav da uvijek gleda šta mu je pod nogama, a ne gleda ispred sebe, i misli da je uvijek u pravu i da zna šta će mu koristiti, pa ako se desi ono što je u suprotnosti sa njegovim željama, on očajava i gubi nadu u Allahovu milost, zaboravljajući da Svemogući Allah najbolje zna šta čovjeku koristi.

Ti možeš upućivati dovu, a da ti je Allah ne usliša, jer On zna da u tome nema koristi za tebe, ili je pak šteta veća nego korist. Zato Allah ne uslišava tvoju dovu, jer On zna da ono što tražiš nikako nije dobro za tebe, pa se neće ni ostvariti.

Drugo, možda ti Svemogući Allah neće dati ono što želiš, jer On zna da nije pravo vrijeme za to i da bi, ako bi ti u tom trenutku uslišao dovu, šteta za tebe bila veća od koristi.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Čovjeku će biti uslišavana dova – osim ako njegova dova ne sadrži nešto što je grijeh ili prekidanje rodbinske veze -, sve dok ne bude požurivao.” Ashabi su upitali: ”Allahov Poslaniče, šta znači požurivanje?”, a on je rekao: ”Da čovjek kaže: ‘Molio sam svoga Gospodara, ali mi se nije odazvao (nije mi uslišao dovu)’, pa se razočara i odustane od dove.” (Muslim)

Treće, možda ti Svemogući Allah neće dati ono što si u datom trenutku htio, jer ti je pripremio ono što je bolje za tebe. Zato ne dozvoli da te tvoj skučeni pogled i ograničeno znanje bace u očaj i da zbog toga prestaneš upućivati dove.

Četvrto, možda ti Uzvišeni Allah neće dati ono što si želio u tom trenutku, jer je tom dovom odagnao nesreću od tebe, a da ti i ne znaš, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nijedan musliman neće upućivati dovu – u kojoj nema grijeha, niti kidanja rodbinske veze -, a da mu Allah neće dati jedno od troje: ili će mu ubrzati uslišavanje dove, ili će mu je odgoditi za Ahiret, ili će od njega odvratiti jednaku količinu zla i nesreće.”

Peto, možda ti Allah ne uslišava dovu u tom trenutku, jer želi da te iskuša odlaganjem uslišavanja dove da bi te nagradio bez računa zbog tvoga sabura.

Govoreći o tome, imam Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Jedno od iskušenja koje snalazi vjernike je i to da on moli Allaha, ali mu se dova ne uslišava, pa on ponavlja dovu, ali se period uslišavanja produžava, i on pomisli da od njegovih dova nema nikakvog efekta. Zato bi trebao znati da je to iskušenje koje zahtijeva strpljenje, a opsesivne misli o odgađanju uslišavanja su bolest kojoj je potreban lijek. I sâm sam bio iskušan ovakvim iskušenjem.

Naime, zadesila me je nevolja, pa sam upućivao dove Allahu, ali mi nisu bile uslišane, pa je šejtan počeo da kruži po arenama svojih spletki i zavjera, govoreći mi: ‘Plemenitost je ogromna (tj., Allahova plemenitost je ogromna), a škrtost ne postoji, pa kakva je onda korist od odlaganja uslišavanja dove i onoga što tražiš?’ Rekao sam mu: ‘Bježi od mene, prokletniče! Ne treba mi tvoj sud, niti te primam za svoga zastupnika.’ Onda sam se obratio svojoj duši, rekavši joj: ‘Čuvaj se zadržavanja na njegovom došaptavanju, jer ako u ”kašnjenju” odgovora i uslišavanja dove nema ništa drugo osim iskušenja od Allaha u tvojoj borbi protiv tvog neprijatelja, dovoljno je mudrosti u tome.”’

Dunjalučke brige su prolazne

Stoga, da bi tvoje želje bile blagoslovljene i dove uslišane, upućuj dovu Allahu ponizno, skrušeno i sa potpunim ubjeđenjem i sigurnošću u Allahovo obećanje, a ne oholo i uvjetujući Allaha uslišavanjem dove, zato što smatraš da ti to zaslužuješ. Jer, iskreno vjerovanje i istinsko ubjeđenje zahtijeva da svoj trud, energiju i psihički potencijal trošiš na ono zbog čega si stvoren, a to je iskreno obožavanje Allaha, dželle šanuhu, i briga da stekneš Njegovo zadovoljstvo.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Kome najveća briga bude Ahiret, Allah će mu dati bogatstvo u srcu, bit će miran i spokojan, a dunjaluk će mu ponizno dolaziti. A kome najveća briga bude dunjaluk, Allah će mu dati siromaštvo pred očima, neće biti miran i spokojan, a od dunjaluka će mu doći samo ono što mu je određeno i propisano.” (Tirmizi)

Kad osvaneš neka tvoja briga bude kako da se približiš Allahu, a kada omrkneš, neka ti briga bude jesi li i koliko grijeha počinio, jer, bez obzira kolike brige skolile muslimana na dunjaluku, to su prolazne brige. I da u ostavljanju brige i tjeskobe nema ničeg drugog osim očuvanja fizičkog i psihičkog zdravlja, to bi bilo dovoljno.

I znaj da Allah, dželle šanuhu, nije oprostio Ademu, alejhi selam, osim nakon pokajanja i dove, da Jusuf, alejhi selam, nije izašao iz zatvora osim putem dove, da Junus, alejhi selam, nije spašen iz utrobe ribe osim putem dove, da Zekerija, alejhi selam, nije obradovan sinom Jahjaom osim putem dove, da Musa, alejhi selam, i njegov narod nisu bili spašeni osim putem dove, da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu anhu, nisu bili sigurni od mušričke potjere koja im je bila iznad glava, osim putem dove i potpunog ubjeđenja da će ih Allah spasiti i uslišati njihove dove.

Uzdiži se srcem prema nebeskim visinima u gluho doba noći, a svoje brige povjeri Allahu. I ne očajavaj zbog dunjaluka, jer Onaj Koji te je stvorio pobrinut će se za tebe. Udahni čisti zrak tevbe i iskrenog pokajanja i slijedi zvijezde predvodnice – Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe -, čija čistoća obasjava tamu života, tako da svaki tvoj dan, svaki tvoj ibadet, namaz i dova budu poput hodočašća u nebo koje će biti u znaku čišćenja od grijeha, odagnavanja tuge i rješavanja svega što te boli i što ti srce muči. Da bi se potom vratio kao novorođenče, čistog srca i smirene duše.

Abdusamed Nasuf Bušatlić – saff.ba