Sumnje u vjeri

Vjerujem da se dosta braće i sestara susreću sa sumnjama u vjeri, međutim, većina ih to nikada neće podijeliti sa drugima, naročito iz straha da će neko pomisliti da nisu dobri muslimani, ili da uopšte nisu muslimani.

Rodih se u porodici u kojoj je islam bio praktikovan još dosta godina prije mog rođenja, hvala Allahu. Od malih nogu dobih sve smjernice o vjeri, kako riječima, tako i djelima. Islam je bio put koji se podrazumijevao, i neizmjerna hvala Uzvišenom Allahu na uputi i na blagodatima porodice koja je u vjeri. Ali, moje srce nije bilo mirno, niti je bilo sačuvano od sumnji u vjeri.

Sjećam se, moje prve sumnje i nemiri započeli su oko moje dvanaeste godine. I prva sumnja koja mi se javila bila je o postojanju Boga. Koliko me takva misao mučila, to samo Allah zna. „Da li postoji stvarno Bog? Da li je samo jedan? Kako izgleda? Zašto ga ne vidim?…“, i još mnogo sličnih misli umarale su moj um ponekad i čitave dane, a naročito navečer pred spavanje. Namaz mi nije prolazio iz vakta, druženje sa Kur’anom, odlazak u mekteb. Ali, moja unutrašnjost se „kidala“ od same pomisli da mi dolaze takve misli. A tek da nekog pitam o tome. „Šta bi rekli babo i mama? Da ne vjerujem u Allaha! Šta bi rekao moj efendija u džamiji?“- bila su pitanja su koja su me sprječavala da s bilo kim podijelim svoje terete.

Međutim, dova je bila i dalje moje najjače oružje: „Gospodaru, pokaži mi put. Ako si Ti istina, daj da mi se srce smiri.“ I jednog dana, sasvim „slučajno“ naiđoh na staru knjigu, Takvim još od prije rata. Počeh ga listati, i u njemu pronađoh priču o nastavniku ateisti i učeniku muslimanu, te njihovoj raspravi o postojanju Boga. Dokazi koje je učenik naveo nastavniku bili su mi sasvim dovoljni da se moje srce smiri. On je čuo moju dovu, i odgovorio na nju tačno onako kako mi je trebalo. Meni, djetetu od dvanaest godina.
___________________

Prošla je godina-dvije. I opet je nova sumnja se ušunjala u moje srce. Noćima me je obuzimao stid od mojih misli pred mojim Gospodarom. Da li moj Gospodar ima ženu ili dijete (dok čitah suru Merjem, rodi se ova sumnja)? Da li je kršćansko poimanje Boga ispravnije od islamskog? Subhanallah, kako su samo bile teške te noći i dani. Počeh učiti suru El-Kafirun, opet Ga moleći da mi pokaže istinu. Da moje srce smiri. I da me uputi na pravi put. Ja, dijete iz muslimanske porodice, odraslo u vjeri, baš ja razmišljam da li je kršćanstvo ispravnije od islama! I opet ni s kim nemadoh snage podijeliti svoje borbe.

Koliko god sam razmišljala, ne mogoh razumjeti kršćansko poimanje Boga. „Zar je teško tvornici da proizvede barbiku sa djetetom bez Kena?“— rekoh sebi. „Pa zašto da moj Gospodar ne bude kadar da stvori ženu sa djetetom bez oca? I zašto bi se Bog pretvarao u čovjeka, bio „stvoren“ (rođen), i u isto vrijeme bio i Bog, i otac i sin? Gdje bi bio pravi Bog dok bi se sam stvarao i rađao?“ I Gospodar je opet učvrstio moje srce. On ne može biti kao drugi. On mora biti drugačiji od svega stvorenog. On nije stvoren. Nije rodio i rođen nije.

Sumnje su me i dalje posjećivale s vremena na vrijeme. Ponekad tako snažno da iscrpe moju dušu, ali- Gospodaru se uvijek vraćah, sa još čvršći uvjerenjem i većom ljubavlju. I pronađoh utjehu u kur’anskim ajetima o Ibrahimu, a.s., i njegovim „sumnjama“, o Allahovom robu koji je se pitao prolazeći pored grada mrtvih: „Kako će Allah oživjeti mrtve?“, u ajetima u kojima se Allah obraća Poslaniku, s.a.v.s: „Ako sumnjaš u ono što ti objaviljujemo…“

Isto tako, jedan period moga života imadoh toliko velik problem sa sumnjama da li imam abdest prije namaza ili ne, da li ga uzeh ili ne, da li je potpun ili ne. Nekada mi se dešavalo da uzmem abdest i po 5-6 puta, i da opet sumnjam imam li abdest. Isto mi se dešavalo i sa brojem rekata u namazu. Ili da li klanjah namaz ili ne…

************************

Možda ćete se pitati zašto uopšte pišem o ovome.

Brate i sestro u vjeri,

Prvo ti želim reći da su sumnje u vjeri put do spoznaje Stvoritelja. Da su „prirodne“, i da su nemirno srce, s vremena na vrijeme, imali i najodabraniji Allahovi robovi, poput Ibrahima, a.s. Kada je Gospodaru svome odgovorio: „Vjerujem (da ćeš oživjeti mrtve), ali želim da mi se srce smiri.“ I Gospodar ga nije ukorio, već mu pokazao kako oživljava mrtve i kako uistinu sve može.

Naša Gospodar nas najbolje poznaje, i On najbolje zna naše unutrašnje borbe. Ako nam se javi sumnja u vjeri, iskreno Ga molimo da nam pokaže pravi put. I borimo se protiv takvih misli, tražeći kod Njega zaštitu od prokletog šejtana. Sumnje u vjeri nisu dokaz tvog slabog imana, kao ni sve borbe koje ćeš voditi sam/a sa sobom. Čvrsto vjeruj da će ti tvoj Gospodar pomoći u borbi protiv takvih misli, i da će te još više približiti Sebi.

Također, ovom prilikom želim ukazati roditeljima, efendijama i vjeroučiteljima na bitnost otvorenih dijaloga sa djecom bez etiketiranja pitanja kao „glupih“ ili „gdje ćeš me to pitati, to se podrazumjeva.“ Ukoliko budete imali jedno dijete slično meni, takvo dijete se nikada neće zadovoljiti plitkim odgovorima bez detaljnog pojašnjenja i dokaza.

Nikada ne osuđujte dijete zatvoreno u sebe, tada sigurno vidi borbe sa samim sobom. Možda ste i najbolji roditelj, odgajatelj, efendija ili vjeroučitelj. No, dijete je riješilo da samo vodi svoje borbe. Pokušajte dokučiti njegove dubine. Pokušajte inicirati razgovor „danas me možeš pitati sve što te zanima“, ili „da li imaš nešto da te zanima o vjeri, a da želiš da o tome pričamo“, ili „šta misliš o tome i tome“, ili „nema glupih pitanja ni odgovora“…

U radu sa djecom jako često im dajem prostor da me pitaju bilo šta što ih zanima o vjeri. I često im kažem „ne mogu sebi oprostiti da se rastanemo, da završite ovu školu, a da niste dobili odgovor na neko pitanje u vezi vjere, pitanje koje vas muči“. I vjerovali ili ne, dobijem tako zanimljiva pitanja, pitanja koja čak i  mene podstaknu na razmišljanje.

Stoga, prije osude budimo oni koji traže opravdanje. Razumimo druge. I budimo jedni drugima podrška, kako u vjeri, tako i u svemu ostalom. Gospodara molim da nam učvrsti vjerovanje i da našu djecu uputi na pravi put. Amin.