Boj se Allaha, i strpi se

“A da ti nisi, uistinu, Jusuf?” – povikaše oni. – “Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” (sura Jusuf, 90)

Ima li insana na Zemlji koji nije prošao kroz niti jedno iskušenje? Ima li osobe koja je svoj cijeli život proživjela u sreći i blagostanju? Ima li ikoga da mu je sve “potaman“?

Ali, tebe kada pritisnu tvoja iskušenja, ona su najgora, najveća i najteža. I odjednom, sve ljude oko sebe vidiš sretnim. Jednostavno, otupiš za bol, i željan svoje sreće, tražiš u drugim ljudima sreću. Ponekad, to bude uzrokom još veće tvoje unutrašnje boli i tuge. A pri tome uvijek zaboravljaš da ima i veće i teže tuge od tvoje… I ono najgore – zaboravljaš na blagodati koje već imaš. Zaboravljaš na njihovu vrijednost. I da, možda, neko drugi za njima čezne. Neko ko ih nema.

Takve misli te nagnaju da počneš gubiti sabur. I počneš se konstantno pitati kada ću i ja biti sretan/sretna. I svaki novi dan ti biva sve duži, dok gubiš vjeru i nadu u Onog koji obećanje ne krši. Polako gubiš sigurno tlo pod nogama, a to sigurno tlo je tvoj čvrst oslonac na toga Gospodara i vjera u život nakon ovog života. Jer, tek taj život je život.

*************

Čitam suru Jusuf. I pitam sebe – da li je Jusuf, a.s., i u jednom trenutku bio očajan zbog stanja u kojem se nalazi? Da li je bio ljut na sudbinu, ili na Gospodara ljudskih sudbina? Da li je i u jednom trenutku težište krivice stavio na braću, koja su mu zulum uradila, ili na upravnikovu ženu, koja ga je nepravedno potvorila?

Ne, nikada! Svoju sudbinu je vidio kao Allahov kader, u kojem ljudi imaju udjela samo onoliko koliko im On dozvoli, i koliko je On odredio. Zbog tog osjećaja, Jusuf, a.s., je mogao velikodušno oprostiti. I mogao je rasti i napredovati iznutra, tražeći u svemu zadovoljstvo Gospodara.

Umjesto da priča o zulumu koji mu je učinjen svojim drugovima u tamnici, Jusuf, a.s., ih poziva Allahu. Umjesto da se bavi nepravdom koja mu je učinjena, Jusuf, a.s., se trudi da spasi narod od gladi, i da dostojno ispuni emanet koji mu je u Egiptu vladar povjerio. Umjesto da se „osveti“ svojoj braći, on ih na sebe podsjeća tek toliko da prizove njihovo pokajanje u njihovim dušama i spoznaju nepravde koju su učinili (radi dobrobiti njih samih), a ne da bi dokazao svoj trijumf nad njima. I upravo kroz takvo postupanje, ogleda se jačina imana. I povjerenje u Gospodara: „Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.”

Bojati se Allaha u iskušenjima znači zbog teškoća ne skrenuti sa Njegovog puta, ne izgubiti nadu u Njega, ne okrenuti se porocima- gubeći nadu u Njega. A biti strpljiv znači ne jadikovati, ne zadržavati se na iskušenjima – već njihovo rješavanje prepustiti Onom koji njima upravlja i ići dalje. Uraditi ono što je do nas, a ostalo prepustiti Njemu.

Iskušenja nisu bili lišeni ni najodabraniji Allahovi robovi, naprotiv, imali su najveća i najteža iskušenja. Pa kako onda da mi očekujemo život na ovom svijetu bez iskušenja? Zar je život čovjeka vječan? Pa kako da se predajemo iskušenjima kao da će vječno trajati? Zar je ovaj život naš početak i kraj? Čemu onda tolika briga za svim na ovom svijetu. Brinimo se da „namjestimo“ sebi lijep dom u Džennetu. A saburom se u Džennet bez računa ulazi.

U vremenu iskušenja, sjeti se Jusufa, alejhisselam. I ponavljaj sebi ajet naveden na početku teksta. Uistinu, ako se u trenutku iskušenja budeš osigurao/la bogobojaznošću i saburom – tvoja nagrada na oba svijeta neće propasti.