Poruka majkama…

Prije nekoliko dana pročitah anonimni upit jedne majke koja je, žureći da u isto vrijeme spremi ručak, napravi hapu bebi i mužu kahvu, nehotice, prolila vrelu vodu po bebinim nogicama. Upit me mnogo rastužio, obzirom da sam mogla pretpostaviti kako se umorna majka osjeća. I ništa je više nisam mogla reći, osim riječi podrške. I svakako, zaželjeti bebi brz oporavak.

***********

Polako. Uspori. Ne možeš svaki dan biti najbolja kćerka, majka, supruga, prijateljica. Ne možeš svaki dan podjednako sve stići, namjestiti i svakom baš sve ugoditi. Insan si. Vjeruj mi, ni iman svaki dan nije isti. S vremena na vrijeme, poraste a zatim opadne. I svaki insan je u stalnoj borbi protiv samog sebe, svog nefsa. I čežnje duše, da se približi svome Gospodaru.

Ima dana kada ništa neće biti onako kako želiš. Ima dana kada ćeš samo željeti da sjediš na jednom mjestu i tupo gledaš u jednu tačku. Ima dana kada nećeš biti ni “za sebe”, a svi oko tebe će gledati baš u tebe. Ima dana kada ćeš nešto raditi samo da drugi budu sretni, a onda narednih nekoliko dana, mjeseci ili čak godina nećeš biti sretna ti. Izgubit ćeš sebe. Ili, još gore, izgubit ćeš svoju vezu sa Stvoriteljem.

Uredu je da danas ne budeš najbolja kćerka, majka, supruga ili prijateljica. Uredu je i da ne stigneš danas sve. Da ti ostane neopran ili neispeglan veš. Hrpa igračaka na podu. Ili da zakasniš sa ručkom, ili prespavaš jutarnju kahvu koju pijete skupa…

Uredu je i da tvoj iman opadne. I da osjetiš težinu borbe sa samom sobom. A zatim blagodat i ljepotu povećanog imana. I uredu je da ti zbog svega toga bude loše. I nisi zbog toga loša kćerka, majka, supruga ili prijateljica. Ne, sve dok svake večeri analiziraš sebe. Na prvom mjestu svoj odnos prema Gospodaru, zatim odnos prema sebi samoj, zatim ostalim u tvome okruženju.

Sve dok želiš raditi na sebi i mijenjati se ka boljem, nisi loša. Sve dok umiješ reći naglas: “Danas sam stvarno umorna- neću stići.” Ili jednostavno, “Ne mogu stići.” Dok naglas možeš reći “Treba mi odmor, ne mogu više.” I dok umiješ naći način, prostor i vrijeme za taj odmor.

Nisi loša, sve dok umiješ postaviti granice. Nema potrebe da živiš poput robota, dokazujući se svima da možeš baš sve. I dokazujući da nemaš promjenu emocija, držeći lažnu masku klauna, sa osmijehom na licu. Ili ono najgore, preuzimajući na sebe obaveze i dužnosti drugih, a pošteđujući njih vlastite odgovornosti.

Nisi loša, sve dok umiješ reći drugima “izvini”, “halali”. Dok priznaješ greške. I dok koriguješ greške. Ali ne one koje ljudi definišu kao greške, već one koje to i jesu, vjerom i etikom.

Nauči se da živiš. Da usporiš. I da svakom daš njegov hak, ali bez da ti trpiš i na silu preživljavaš..

Ne zaboravi dati hak sebi, svome tijelu, svojoj duši. Ako to zaboraviš, život će ti biti preživljavanje. A kako može biti dobra kćerka, majka, supruga ili prijateljica- ona koja preživljava a ne živi? I kako s njom takvom mogu biti sretni i zadovoljni ljudi oko nje?

Nauči se da poredaš prioritete. I da svi budete sretni, ali ne na uštrb bilo čije sreće.

Nauči se da zaista budeš sretna i ispunjena. Jer, mnogo toga je do nas samih. Često sebi umislimo da smo nešto dužni, a ljudi oko nas to uopšte ne očekuju. Ili sami, bez ikakvog razloga, na sebe preuzmemo tuđe obaveze pod „tako treba“. I naviknemo druge, bez da su tražili bilo šta od nas, da ćemo nositi njihove terete. Na kraju, umirimo se od svega. Ili pak, napravimo štetu. Jer više ne umijemo vladati situacijom.

Kada izgubimo sebe, onda sve polahko gubi smisao. Uspori. Polako. I ne zaboravi da uvijek Njega imaš na umu. Ovom, riječima i mislima. Tamo gdje se On spominje, sve je lakše. I bolje. I sretnije.