Ne donosimo zaključke na prvi pogled…
Ušla sam u džamiju da klanjam podne namaz, nešto kasnije nakon što je klanjan u džematu. I dok sam učila zikr poslije namaza, pažnju su mi privukle dvije gospođe, starijih godina. Bile su potpuno isto odjevene: hlače, košulje, i marame koje su nevješto pokrile prije ulaska u džamiju. Skrušeno su stale na namaz, klanjale svih deset rekata, a zatim proučile zikr i dovu. Izašle su iz džamije. A ja, ja sam ostala još u džamiji, dugo o njima razmišljajući.
Samo Gospodar zna za njihov namaz. Niko osim mene nije bio u džamiji. Došle su, Njemu da na tle licem padnu. Skrušene. Predane. Polahko obavljajući namaz. A da ih je neko vidio samo nekoliko koraka od džamije, prije ili poslije namaza, možda bi se pitao da li su uopšte muslimanke.
Koliko često donesemo zaključak na prvi pogled. Koliko često osudio nekoga posmatrajući njegovu vanjštinu a zanemarujući da samo Allah zna šta je između Njega i Njegovog roba. Koliko puta pomislimo da je neko od nekoga bolji, ili da smo mi od nekoga bolji ili neko od nas.
Vanjština jeste bitna. Ali ona nije presudna u našem utisku o drugima. Ne smijemo sebi dozvoliti da nepravedno isključujemo druge iz našeg džemata, samo jer nemaju maramu, ili bradu, ili imaju zaostalu tetovažu, počupane obrve i slično.
Svakom insanu trebamo prilaziti na takav način da gledamo njegove kvalitete prije nedostataka. Da mu pokušamo pomoći u očuvanju postojećih kvaliteta, ukazujući mu suptilno, da baš zato što je uvijek iskren/iskrena, darežljiv/darežljiva…da baš zbog tih lijepih osobina želimo da upotpuni svoju vjeru. A ne da se odnosimo prema nekom sa riječima „Ti nisi pokrivena, tvoj namaz je upitan. Tvoj post, tvoja dobra djela.“ Subhanallah, ne znam zaista šta to ima u ljudima koji se raduju da nekoga ubiju u pojam i pomognu šejtana protiv te osobe. Zamisli, neko zbog tvojih riječi napusti i namaz, napusti post…
Samo jer nije imao/la hrabrosti da upotpuni još jedan propis. Ili, pak, ostavi neki grijeh. Vjerujem da smo svi čuli, barem jednom u životu, da neko kaže za drugog: „Kakav njegov namaz, slaže za tren. Džaba klanja.“ A gdje je tu dova i lijepo mišljenje? Zašto ne kažemo: „Ide u džamiju, klanja. Da mu se Allah smiluje pa da i laž ostavi.“ Zašto želimo od nekoga odstraniti i najmanju nit dobra, nit koja ga povezuje sa Uzvišenim Allahom?
_____________________
Ono što trebamo imati na umu kao vjernici jeste da vjera nije samo forma, već i suština. Neophodno nam je da treniramo svoje srce i vodimo brigu o njemu. Kako može biti prema Allahu iskreno, ako je u njemu toliko osude, mržnje, zavisti i zlobe prema drugima? Kako može biti srce Allahu iskreno, ako mi na sve ljude oko sebe gledamo sa visoka, smatrajući da je samo naše pravo da budemo Allahu bliski.
Sjetimo se samo riječi Gospodara Uzvišenog:“Jevreji i kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.” Reci: “Pa zašto vas On kažnjava zbog grjehova vaših?” A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratit.“ (sura Al-Maide, 18)
Koliko god nam naša oholost ne dopuštala da to prihvatimo srcem, samo Allah određuje ko će ući u Džennet a ko u Džehennem. Samo On prašta kome hoće, ili kažnjava koga hoće. To što se neko nama ne sviđa nije razlog da ga guramo ka propasti, želeći se umiješati, svjesno ili nesvjesno, između Rabba i roba. Sjetimo se samo Adema, a.s., i Iblisa, l.a. Od pokornosti Allahu ga je odvratila zavist prema Ademu, i njegova pretpostavka da je bolji od njega. I baš zbog toga, svaku takvu misao o drugima trebamo odbacivati i boriti se protiv nje. Jer, nikada ne znamo u kakvom halu će nas zateći smrt. Možda najveći grješnik u trenutku smrti bude blizak Allahu. I možda najpobožniji čovjek u trenutku smrti bude daleko od Allaha.
Zato, molimo Allaha da nam se smiluje. Da vodimo brigu o sebi. I da mi kao osobe budemo uzor drugima. Da baš zbog nas zavole još više vjeru i Allahove propise…