Onda im nisam ništa mogao reći. Trebalo je neko vrijeme proći da i sam ne to ne radim ma koliko imao potrebu.

 

Naime, primijetio sam da ukoliko već razgovaramo i čujemo učenje ezana nastavimo pričati i uz to možda pojačamo glas naročito ako smo u džamiji ili ispred džamije.

Ovo je nešto što moramo promijeniti.

 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada mujezin uči ezan, izgovarajte ono što on izgovara.” (Sahih Buhari) Dakle: ponavljajte ono što on uči.

Budući da se radi o imperativu u hadisu, neki su učenjaci na osnovu ovog njega rekli da je vadžib ponavljati za mujezinom. Po njima, to bi značilo da je grješan onaj ko to ne uradi.

 

Iako većina učenjaka drži da ponavljanje nije vadžib, već mendub, ipak baš je neprikladno pričati dok se uči ezan.

Posebno dodje do izražaja kada neko ko je tek u vjeri vidi vjernike koji su dugo godina u vjeri kako pričaju tokom ezana.

 

Ponavljanje za mujezinom ima nekoliko efekata:

Prvi: Kao što je ezan znak za početak ezana, tako se vjernik koji ga čuje prebacuje u mod za namaza. Ljudska duše (ili, ako hoćeš, psiha) takve je da se niko se ne može isključiti iz jednog posla za koji treba dobra koncentracija u drugi za koji treba veca odjednom. Ezan kao da je uvod za prebacivanje iz jednog u drugo stanje.

Drugi: kada pratiš mujezina, i ponavljaš za njim, onda se već ne samo psihički (iliti mentalno) prebacuješ iz jednog u drugo stanje, već na to navodiš svoj jezik.

Ako pored toga se i koračaš ka džamiji, onda je to već i tjelesno prebacivanje iz jednog u drugo psihičko stanje, a to je stanje skrušeno stajanja pred Allahom u namazu.

A onaj čiji je namaz skrušen, to je namaz koji ostavlja utisak na srce i koji kod Allaha ima punu vrijednost.

Zato je važno ponavljati ezan za mujezinom.