Izazovi u odgoju adolescenata

Pripremio: Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.

Termin adolescencija dolazi od latinske riječi adolescere, što znači rasti, tj. rasti ka zrelosti, odnosno adolescencija predstavlja mladalačko doba, a adolescent je mladić. (Vidjeti: Domović, Riječnik stranih riječi, Sani-plus, Zagreb, 1998. g., str. 24)

U arapskom jeziku za adolescenta se kaže el-murahik. Ova riječ ima značenje el-mukariba, tj. onoga koji se približio godinama punoljetstva, još uvijek je nezreo. (Vidjeti: Dr. Abdul-Kerim Bekkar, El-Murahik — kejfe nefhemuhu, ve kejfe nuvedždžihuhu, Darus-selam, Rijad, II izdanje, 2010. g., str. 6)

Ovo je posebna faza u razvoju čovjeka, kada se osoba razvija fizički i seksualno, emotivno i socijalno, psihološki i mentalno. Dešavaju se velike promjene, pa je osoba u ovom periodu izložena burnim psihičkim, emocionalnim i moralnim krizama, previranjima i lutanjima.

Osoba prelazi iz faze djetinjstva u fazu odrasle osobe, priprema se za društvo u koje se mora uključiti i u njemu osigurati svoj status i ulogu. Za sve to, uglavnom je nepripremljena, neuka, nesigurna i nestabilna. Zato je obaveza roditeljima, a i čitavom društvu, da pomognu osobama u ovom periodu tako što će ih razumijevati, podučavati, savjetovati, prema njima biti brižni, te postupati s njima skoro pa isto kao što roditelji postupaju s djetetom koje podučavaju prvim koracima. Ukoliko porodica zakaže, pa ih dobro ne odgoji, uz punu ljubav, brižnost i stalni nadzor, ovakve osobe vrlo lahko mogu zapasti u ponore strasti i početi činiti ono što vodi u zlo i propast.

Stoga, osoba koja ovu fazu uspješno prođe — naročito danas u doba globalizacije, interneta i kablovske televizije — i izgradi karakternu islamsku ličnost, može se nadati svijetloj budućnosti, a naročito na drugome svijetu. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu u kojem je spomenuo sedam kategorija koje će biti u hladu Arša na Sudnjem danu, kada ne bude nikakvog drugog hlada, spomenuo i mladića koji je odrastao u pokornosti Allahu. (Buhari, br. 1423; Muslim, br. 1031)

Kako pomoći svome djetetu da bude u ovom hladu na Sudnjem danu?

Posvećivanje pažnje

Period adolescencije je period straha, nesigurnosti, neodlučnosti, nervoze. U njemu se dešavaju razne promjene koje kod adolescenta izazivaju stid, zbunjenost i tjeskobu. Ovakvo stanje u ovom periodu sasvim je prirodno. Roditelj ga mora razumjeti i posebno mu se posvetiti. Roditelj, inače nikada, a naročito u ovom periodu, ne smije dijete odbaciti, njegove potrebe ne uvažiti, čuditi se djetetu ili ga ismijavati i omalovažavati.

U ovom periodu više nego ikada roditelj mora pokazati svome djetetu da mu posvećuje pažnju, da ga voli i da se brine za njega, da ga razumije, da razumije njegove promjene i potrebe, i da su one u njegovom periodu sasvim uobičajene, očekivane i opravdane.

Roditelji moraju biti svjesni da će pažnja prema adolescentima i njihov ispravan odgoj u ovom periodu, sa Allahovom dozvolom, učiniti ih stabilnim u iskušenjima tokom cijelog ovodunjalučkog života.

Dijete u ovom periodu, ma šta imalo, osjeća se usamljeno ukoliko su roditelji fizički ili emocionalno odsutni. Ono treba roditelja da mu pokaže ljubav, prijateljski odnos i pažnju. Stoga, znajmo da djetetu ne možemo reći da pripazi na sebe, da radi to i to, da ima sve što treba pa šta mu to još fali — već, jednostavno moramo biti uz dijete. To je period koji traži naše vrijeme, prisutnost, poseban nadzor, podršku.

Jeste, zahtijeva se vrijeme, traži se strpljenje, počesto i iznad realnih mogućnosti, ali ne gubimo iz vida da je riječ o našoj djeci od koje ćemo — ako ih odgojimo ispravnim odgojem — prvo mi imati koristi, uživat ćemo njihovo dobročinstvo, osvjetlat će naš obraz, lakše će nam za njih biti položiti račun na drugome svijetu; a bit će od koristi i zajednici u kojoj žive. Ne zaboravljajmo hlad Arša na Sudnjem danu!

Budimo svjesni da su nam djeca naš najbolji kapital u koji trebamo ulagati i na tom putu nimalo ne škrtariti. Period adolescencije poseban je period za formiranje njihove ličnosti i naša prisutnost je neizostavna, naravno za dobar ishod.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često je bio u društvu omladine. Bio im je pristupačan, blizak, iako je imao mnogo obaveza, znao se posebno njima posvećivati, pa bi poznavao njihovu prirodu i razmišljanja, uočavao njihove potrebe i mogućnosti, pozitivnosti i negativnosti, nakon čega bi ih savjetovao i usmjeravao na ono što je najkorisnije bilo za njih.

Malik b. Huvejris, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Došli smo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a bili smo mladići približne dobi. Proveli smo kod njega dvadeset dana. Bio je mnogo milostiv i blag s nama. Kada je primijetio da nam nedostaju naše porodice, pitao nas je o njima, pa nakon što smo ga obavijestili, rekao nam je: ‘Vratite se svojim porodicama i ostanite kod njih. Podučavajte ih i naređujte im. Kada nastupi vrijeme namaza, neka vam jedan od vas prouči ezan i neka vas u namazu predvodi najstariji od vas.’” (Buhari, br. 628; Muslim, br. 674)

Pogledajmo kako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odvojio dvadeset dana za omladinu, ugostio ih kod sebe, sve im obezbijedio, kako bi ih podučio njihovoj vjeri, da bi ih odgojio i osposobio da oni odgajaju druge. Upoznavao se s njima, njihovim stanjima kod kuće, koga su ostavili od svojih porodica, čime je otklanjao svaku moguću prepreku između sebe i svojih učenika. S njima se dobro upoznao, pa na njihovim licima primjećuje zabrinutost za porodicama i želju da se vrate svojim kućama i ukućanima.

Vjerujem da mi bolje poznajemo svoje prijatelje nego svoju djecu, svoje telefone i aplikacije na njima, više nego osjećaje i potrebe svoje djece! A ona se nalaze u kritičnoj dobi!

Razgovor

U ovom periodu um adolescenta postaje pretrpan čudnim mislima i idejama pomiješanim s nesigurnošću i neodlučnošću, stoga je s njim neophodan otvoren i iskren razgovor. Ma šta se od njega tokom razgovora čulo, mora se biti strpljivo, razgovor se mora održati i dijete usmjeriti ka ispravnom pravcu. Ljutiti se, prekidati razgovor, podizati glas na njega, može rezultirati samo udaljavanjem djeteta od nas, povlačenjem u sebe, i prepuštanjem njega samom sebi, da ono te svoje čudne zamisli i ideje realizira kako ono smatra da treba. A, nemojmo smetnuti sa uma da je u ovoj dobi dijete još uvijek po ovdašnjim zakonima maloljetno, pa šta ga sprečava da svoje zamisli i ostvari.

Razmislimo o ovom razgovoru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i jednog mladića, i o tome šta je u tom razgovoru mladić zatražio od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, razmislimo kako je reagovao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a kako bismo mi reagovali na slične riječi, da ih čujemo od svoga djeteta.

Ebu Umama, radijallahu anhu, kazuje: “Jedan mladić došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Allahov Poslaniče, dozvoli mi blud!’ Prisutni su prišli mladiću i počeli ga koriti zbog tih riječi, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Polahko, polahko!’, a onda se obratio mladiću: ‘Priđi.’ Mladić je prišao i sjeo pred Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ga upita: ‘Da li bi volio da neko čini blud s tvojom majkom?!‘ ‘Ne, Allah me sačuvao toga,’ reče mladić. ‘Isto tako ni drugi ljudi ne vole da se to čini s njihovim majkama!’, reče Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. ‘A da li bi volio da neko čini blud s tvojom kćeri?!’, ponovo ga upita, a mladić odgovori na isti način: ‘Ne, Allahov Poslaniče, Allah me sačuvao toga!’ Na to će mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Isto tako ni drugi ljudi ne vole da se to čini s njihovim kćerima!’ ‘A da li bi volio da neko čini blud s tvojom sestrom?’, opet ga upita Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a mladić opet odgovori: ‘Ne, Allah me sačuvao toga!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodade: ‘Isto tako ni drugi ljudi ne vole da se to čini s njihovim sestrama!’ Zatim je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao mladića za njegove tetke s očeve i majčine strane i mladić je uvijek isto odgovarao, da bi na kraju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio svoju ruku na mladića i proučio dovu: ‘Allahu moj, oprosti mu njegov grijeh, očisti njegovo srce i sačuvaj njegovo stidno mjesto!’” Ebu Umama, radijallahu anhu, kaže: “Nakon toga mladić nikada više nije ni pomislio na blud.” (Ahmed, 5/256–257; Et-Taberani, El-Mu’džemul-kebir, br. 7679. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u djelu Silsiletil-ehadisis-sahiha, br. 370)

Dakle, u ovom periodu dijete se mora podsticati na otvoren dijalog i diskusiju, iznošenje i razmjenu mišljenja. Neophodno ga je ohrabriti ukoliko je njegovo mišljenje ispravno, ili ispravljati i ukazati na grešku na lijep i obazriv način. Dijete se mora osloboditi straha od nas i zadobiti naše povjerenje. Doista je pogubno i potresno kada saznaš i čuješ od drugih kako se tvoje dijete žali da nikada nemaš vremena za njega, nikada nisi sjeo i porazgovarao sa svojim djetetom. Ali, to je činjenica!

Ako ne budemo mi razgovarali sa svojom djecom, znajmo da će drugi. Danas je to — u vremenu interneta i društvenih mreža — sasvim olakšano. A čemu ih to internet savjetuje, na šta podstiče?! Ukucajte u pretraživač riječ adolescent i zatražite neke primjere rečenica sa ovom riječju, ubrzo ćete dobiti listu rečenica, uglavnom negativnog konteksta. “… to je adolescent koji stalno smeta”, “Prokleti adolescent”, “Kao adolescent, živio je neko vrijeme na ulicama”, “Ono što vam sigurno ne treba u kući, to je ljudski adolescent”, “Ljubi se kao adolescent”, “… adolescent koji divlja s vatrenim oružjem”… I tako, koliko hoćete loših primjera.

Savjetovati i ustrajavati u savjetovanju

Dok razgovaramo sa svojim djetetom, treba da ga savjetujemo, ukazujemo mu na istinsko dobro i odvraćamo ga od zla, prenosimo mu svoje životno i vjersko iskustvo koje imamo, pojašnjavamo mu suštinu života na ovome svijetu, današnje međuljudske odnose i na čemu se oni uglavnom grade. Ne zaboravimo da se u glavama naše djece u ovom periodu vrte mnoga pitanja, od kojih je najčešće karijera, put do uspjeha.

Upoznajimo svoju djecu i sa uveliko proširenim zlom, nemoralom i nasiljem u društvu, te njihovim pogubnim posljedicama, ružnim završecima onih koji čine nevaljala djela. Zasigurno, to ostavlja veliki utjecaj na adolescenta i djeluje preventivno u sferi suzdržavanja od činjenja zla.

Tokom savjetovanja u djetetu treba nastojati usaditi vrlinu straha od Uzvišenog Allaha i svjesnost o Njegovom nadzoru, kako bi imalo u vidu da sve njegove riječi i postupke, pa i misli, prati i nadzire Svevišnji Allah.

Učimo svoju djecu da, kada dostignu pubertet, oni postaju odrasli, punoljetni, i osobe koje će biti odgovorne pred Uzvišenim Allahom za svoje postupke. Uspijemo li to usaditi u njihove duše, rijetko ćemo imati problema s njima.

Također, ono čemu trebamo posebno savjetovati svoju djecu, izgrađivati kod njih i pomoći im u tome jeste osobina strpljivosti, kao i osobina ponosa vjerom. Svjedoci smo da se većina ljudi ne drži vjere, ne mari za vjerske propise, mnogi što žele i čine. Društvo je puno grijeha. Mi i naša djeca ne možemo biti kao današnja većina i utopiti se u društvo. Moramo biti spremni da kratkotrajnim dunjalučkim uživanjima odlučno kažemo “ne”. Moramo se odricati određenih stvari kako bismo postigli nešto vrednije: ahiret. Za to je potrebno strpljenje i zadovoljstvo onim što nam nudi vjera, da se ponosimo vjerom i da druge pozivamo tome.

Potrebno je ponavljati savjete koji imaju utjecaj na adolescenta i ne zadovoljiti se upozoravanjem jednom ili dva puta, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, često je ponavljao određene stvari pred ashabima kada bi osjetio da im ih treba reći više puta.

A poznato nam je da se i određena kur’anska kazivanja često ponavljaju, kako bi se iz njih uzele pouke i poruke.

Broj svojih izlazaka smanjimo, druženja skratimo, posvetimo se svojoj porodici, savjetujmo ih i popravljamo, oni su nam najpreči. Konačno shvatimo!

Uvažavanje djetetove ličnosti

Jedan od veoma bitnih načina kako da roditelj dopre do adolescenta jeste da poštuje njegovu ličnost. Dužni smo uvažavati dijete i njegovo dostojanstvo, saslušati njegove prijedloge, dogovarati se s njim, jednom riječju prihvatiti ga kao ličnost. Neophodno je dati adolescentu određeni dio samostalnosti prilikom donošenja odluka i to je možda ponajbolji pokazatelj da ga uvažavamo.

Sehl b. Sa’d, radijallahu anhu, pripovijeda da je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, doneseno piće i kada se napio, upitao je dječačića koji je sjedio s njegove desne strane, da li mu dozvoljava da se prvo pićem posluže ashabi koji su sjedili s njegove lijeve strane, na što mu je dječačić rekao: “Ne, tako mi Allaha, neću dozvoliti nikome drugom da se napije nakon tebe, dok se ja ne napijem.” (Buhari, br. 2451; Muslim, br. 2030)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvažavao je ovog dječaka, vodio računa o njegovom pravu, pitao ga za dozvolu, kao što je vodio računa i o starijima, kada je pitao za dozvolu da ponudi prvo njima. Međutim, kako je dijete uporno insistiralo na svome pravu, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bez ikakvog ukora, ispunio je njegovo pravo.

Dijete treba da osjeti da postoji u porodici, da je i ono ravnopravan član porodice, da je u potpunosti uključeno u rad i život te zajednice, i da mimo svoje porodice ne traži druge koji će ga više vrednovati i uvažavati od njegovih roditelja.

Počesto znamo ostati zapanjeni bistrinom svog djeteta, njegovim razmišljanjem i prijedlozima, upravo zbog toga što mu ranije nismo davali priliku da kaže ono što misli.

Odabir dobrog društva

U ovom periodu zna počesto dolaziti do konflikata između roditelja i djece. Kako u sebi imaju još uvijek jak osjećaj ovisnosti o drugima, tinejdžeri u ovom dobu znaju više pažnje poklanjati svojim vršnjacima i okolini, a manje roditeljima. Počinju više da se druže s drugim adolescentima, da prihvataju njihove stavove i oponašaju ih. Roditelji gube svoju ulogu kao zaštitnika, a kod adolescenta tu ulogu preuzima okolina.

Stoga je potrebno paziti na ovu potrebu još prije puberteta, i djetetu tražiti dobro društvo prije ovoga doba, društvo koje će ga savjetovati na dobro općenito, a posebno na dobročinstvo, poslušnost i pokornost roditeljima.

Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Primjer dobrog druga i lošeg druga je kao primjer onoga koji nosi miris mošus i onoga koji koristi kovački mijeh. Onaj koji nosi ili će te namirisati, ili ćeš od njega kupiti miris, ili ćeš barem osjetiti njegov lijep miris, a onaj koji koristi kovački mijeh, ili će spržiti tvoju odjeću, ili ćeš osjetiti njegov ružan miris.” (Buhari, br. 5534; Muslim, br. 2628)

Razvijanje osjećaja odgovornosti

Uz nastojanje da se adolescentu nađu dobri prijatelji, potrebno je, također, uvoditi ga u društvo tako da i on sam osjeća da je dio društva.

U ovom periodu adolescenta snalaze razni vidovi straha: od budućnosti, od drugih, pa i od samog sebe. Svi ti strahovi kod njega izazivaju zabrinutost i duševni nemir. Zato je neophodno potisnuti taj strah na samom početku i uliti u djetetovo srce osjećaj sigurnosti. To se ponajbolje može postići davanjem određenih zadataka djetetu, odgovornosti shodno njegovim mogućnostima. Omladina je počesto željna dokazivanja, hvale i isticanja. Nema smetnje u određenim granicama dozvoliti im i omogućiti da realizuju svoje želje.

I sam Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dobro je to uviđao kod omladine, te se odazivao njihovim željama; davao im odgovornosti shodno njihovim sposobnostima i mogućnostima.

Tako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Musaba b. Umejra, radijallahu anhu, u Medinu kao ambasadora islama i u svome odabiru nimalo nije pogriješio. Uzvišeni Allah posredstvom Musaba otvorio je srca Medinaca. Svojom rječitošću, blagošću i lijepim ponašanjem, Musab, radijallahu anhu, pridobio je srca stanovnika Medine, islam je ušao u skoro svaku medinsku kuću, čime je Musab, radijallahu anhu, prokrčio put do izgradnje prve muslimanske države.

Iz istog razloga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Zejdu b. Sabitu, radijallahu anhu, nakon što je primijetio na njemu znake oštroumnosti: “O Zejde, nauči hebrejski jezik, jer, tako mi Allaha, nisam smiren po pitanju onoga što mi oni pišu!” Zejd kaže: “Naučio sam hebrejski jezik za petnaestak dana, pa sam mu prevodio njihova pisma kada bi mu pisali i odgovarao u njegovo ime kada bi on pisao njima.” (Tirmizi, br. 2715; Ebu Davud, br. 3645. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.)

Uzoriti roditelj

Muslimanski adolescent mora imati uzora za kojeg će se njegovo srce vezati, kojeg će gledati i s kojim će se saživjeti. Ljudska duša prirodno je sklona oponašanju drugih i slijeđenju onih koje voli. Ogromna većina nas mora priznati da nismo uzoriti roditelji, oni na koje bi se naša djeca trebala ugledati. Ponekad se bez velikog i jasnog razloga ljutimo. Ponekad sumnjamo bez ikakvog povoda. I mnogo šta činimo, a želimo da nam djeca budu uzorita. Zato, počesto većina neprimjerenog dječijeg ponašanja u našim kućama dolazi od nas. Ako želimo da nema takvog ponašanja kod naše djece, onda ga se prvo mi moramo riješiti.

Na drugoj strani, pojačajmo svoje ibadete, dobrovoljne namaze, post, zikr i učenje Kur’ana, kako bi se bereket spustio u naše kuće, a ispunili ih smiraj i prijatna atmosfera.

Činimo te ibadete, makar ih većinu naša djeca i ne vidjela, ali ih vidi naš Gospodar, Koji popravlja našu djecu zbog našeg popravka.

Uzvišeni Allah kaže: “A što se onoga zida tiče — on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje.” (El-Kehf, 80–82) 

Ibn Kesir, rahimehullah, u komentaru ovih riječi kaže: “Ovo je dokaz da se dobar čovjek pamti (po dobru) među potomcima i da bereket njegovog ibadeta obuhvata i njih, na dunjaluku i ahiretu.” (Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/94)

Opraštanje i prelaženje preko propusta

U ovako burnom periodu, vremenu brzih promjena, moramo imati veliko razumijevanje za svoju djecu, opraštati im i prelaziti preko njihovih propusta. Prisjetimo se i mi svojih propusta i svakakvih djela u tom istom periodu.

Zatim, budimo svjesni, iako je ovaj period bitan, proći će i on, kako prolazi vrijeme, popravit će se i dječije ponašanje, uz Allahovu dozvolu, a zatim i uz naše savjesno i razumljivo ophođenje s njima.

Budimo strpljivi i prisebni. Ovo je jedna faza, etapa u dječijem razvoju koja se mora desiti i koja će, ako Allah da, proći. Budimo uz svoju djecu, razgovarajmo s njima, budimo im prijatelji, neka osjete našu fizičku i emocionalnu prisutnost, dozvolimo im da aktivno učestvuju u porodičnim odlukama, jačajmo svoj ibadet ali i njihov, podstičimo ih na dobro na svakom koraku.

Ne zaboravimo u zadnjoj trećini noći upućivati dovu za njih, i ne zaboravimo hlad Arša na Sudnjem danu!