Uloga Kur’ana u duhovnom razvoju

Argumentacija i polemika oko malih pitanja je nešto što muči pojedince i zajednice, ali to nije problem sam po sebi. To je simptom dubljeg, ozbiljnijeg problema unutar sebe. Korijen je nedostatak duhovnosti i duhovne čistoće unutar čovjeka. Kada se pojedinac raspravlja, posebno u pitanjima vjere, postoji temeljna bolest u srcu koja potiče argumentaciju – želja da se dokaže da druga strana nije u pravu, da se zadovolji ego i da se dokaže vlastita vrijednost omalovažavanjem drugoga.

Ovo je dodatno uljepšano za ljude od strane šejtana kada ih uvjeri da se svađaju za istinu.

Ovakav stav gaji ravnodušnost i apatiju prema drugima, te dovodi do prezira i razdora među ljudima. Činjenica je da je ovo daleko od smjernica Kur’ana. Sigurno je da je jedan od razloga zašto se to događa nedostatak duhovne povezanosti s Kur’anom i Allahovom porukom.

Uzvišeni Allah kaže: „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.“ (Junus, 57.)

To je razlog zašto je druženje s Kur’anom tako krucijalno za naš duhovni razvoj – Kur’an nas utemeljuje tako što nas neprestano podsjeća na Boga, na prirodu života na ovom svijetu, na smrt, na Sudnji dan, na Džennet i Džehennem. Stavlja sve u perspektivu. Nešto što je milost za vjernike ne može po svojoj prirodi postati nešto što je tome suprotno.

Trebamo se baviti Kur’anom, a ne sebi odvraćati pažnju prepirkama oko pitanja koja nam ne koriste. Kur’an je uistinu ‘hrana za dušu’ – to je hrana za naše duše, lijek za naša srca i naš razgovor s Bogom. Naša su tijela stvorena od ove Zemlje i Allah je također stavio hranu za naše tijelo na Zemlju. Sve što jedemo na kraju potječe sa Zemlje.

Naš je duh, međutim, od Allaha. Kao takav, njegovo uzdržavanje također mora dolaziti od mjesta njegovog podrijetla – Allaha. Zbog toga srce, kada je zaokupljeno Kur’anom, osjeća spokoj i mir, a kada je daleko od Kur’ana polako otvrdne sve dok ne umre.

Ibn Kajjim rhm., rekao je: “Ključevi života srca leže u razmišljanju o Kur’anu, poniznosti pred Allahom u tajnosti i ostavljanju grijeha.”

Kada se osoba okrene od Kur’ana, srce počinje gladovati kao što tijelo gladuje kada se ne nahrani. Kao rezultat toga, sam život postaje depresivan i nepotpun, jer se pojedinac zaokuplja drugim stvarima, nastojeći ispuniti tu unutarnju prazninu. Stoga, argumentacija i kontroverza postaju od načina da se (lažno) zadovoljimo.

Napuštanje Kur’ana može varirati od toga da ga ne slušamo, da ne postupamo po njemu, da ga ne smatramo izvorom upute, da ne razmišljamo o njemu i da ga tražimo kao lijek za naše duhovne probleme i bolesti. Sve ovo spada, kako je objasnio Ibn Kajjim, u objašnjenje ajeta:

 „Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava!’“ (El-Furkan, 30.)

Kada pregledamo Kur’an i ajete gdje nam Allah naređuje i zabranjuje, uvijek nalazimo da je povezano sa time da imamo imamo taqwa (svijest) o Bogu, da razmišljamo o Njemu, da se podsjećamo na na Džennet i Džehennem… Poenta je da bismo nešto učinili ispravno, nije dovoljno to samo mehanički učiniti, nego su potrebne duhovne dimenzije kao što je iskrenost. Njihovo odsustvo poništava samo dobro djelo.

Sve to gradi iman i duhovnu vezu koju osoba ima s Allahom kroz te zapovijedi i zabrane. Omogućuje osobi da vidi temeljni cilj upute, a to je obožavanje Allaha i uspostavljanje odnosa sa Stvoriteljem te funkcioniranje kao zajednica utemeljena na bratstvu. Kur’an nas tjera da se usredotočimo na važna pitanja i sve nas povezuje na temelju našeg zajedničkog cilja—koji je ući u Džennet i izbjeći Džehennem.

Izvor: www.aboutislam.com