Priredio: Abdulvaris Ribo

Posljednja dešavanja u Palestini i Kudsu zaslužuju da se detaljnije razmotre razlozi i historijat sedamdesetogodišnjeg sukoba izmedu muslimana i židova, i šta je tajna nemogućnosti iznalaženja jednog pravednog i trajnog rješenja i mira. Iako su politička nastojanja dobronamjernih članica UN-a usmjerena ka pronalasku mirnog rješenja, dugogodišnji sukob se nastavlja. Ovaj sukob nije radi prirodnih bogatstava tog područja, niti zbog njegovog geografskog položaja, nego je sukob isključivo vjerskog karaktera.

Vjerski sukob

Poznato je da su Allahove objave Tevrat, koji je objavljen Musau, a.s., i Indžil Isau, a.s., potpuno izmijenjeni od strane njihovih sljedbenika a da će posljednja objava Kur’an, biti Allahovom voljom i nadzorom, sačuvana sve do Sudnjeg dana. Kaže Uzvišeni: “Mi smo, uistinu, Kur’an objavili i Mi ćemo nad njim bdjeti.” (Prijevod značenja, El-Hidžr, 9.) S obzirom da je izvor svih objava jedan i pored promjena, oduzimanja ili dodavanja koje je pretrpio Tevrat i Indžil, ipak je od njih ostalo nešto istine koja ima sličnosti i dodirnih tačaka sa nekim islamskim učenjima i propisima. Otuda je i vjerovanje i muslimana i židova i kršćana da će se na tlu Palestine desiti dolazak očekivanog Mesije i veliki sukob vjera. U 21. stoljeću desio se jedan masovniji povratak vjeri i vjerskim osjećajima, kod sljedbenika sve tri vjere. Židovi 21. stoljeće gledaju kao vrijeme velike snage i sveopšte vlasti i masovnog povratka židova na “Obećanu zemlju”, a onda početak novog perioda u kome se planira izgradnja Sulejmanovog hrama i dolazak Mesije od loze Davuda, a.s. Kršcani pak ovo vrijeme gledaju kao vrijeme povratka Mesije na zemlju, čije ce stanovnike spasiti i raširiti kršcanstvo na cijeloj zemaljskoj kugli. Što se tiče Mesdžidul-Aksa, to je sveto Allahovo mjesto i prva kibla muslimana, te će se na tim prostorima odigrati važni dogadaji kao što je bitka na rijeci Jordan izmedu muslimana i židova i silazak Isa, a.s.. Zbog navedenih činjenica do dan-danas nije pronađeno mirno rješenje u regionu Srednjeg Istoka, jer i kršcani i židovi žele samo jedno rješenje, ono koje spominju njihove vjerske knjige, koje su patvorene.

Sveto i odabrano područje

Područje oko kojeg se spore sve tri strane, po vjerovanju svih, jeste sveto i odabrano od Boga. To sveto područje se proteže izmedu rijeka Nila i Eufrata i nema sumnje da taj region ima svoje specifičnosti, a na to upućuju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu allejhi ve sellem,: “I Nil i Eufrat su džennetske rijeke.” (Muslim, 2839)

Unutar ovog područja nalazi se područje koje je svetije od prethodnog, a to je Šam. Uzvišeni Allah u Kur’anu na dosta mjesta spominje njegovu svetost i blagoslovljenost. Kaže Uzvišeni u kazivanju o Musau, a.s.: “O narode moj, uđite u svetu zemlju koju vam je Allah dodijelio.” (Prijevod značenja – El Maide, 21) U samom Šamu nalaze se još dva sveta mjesta i to: Sinaj, mjesto na kojem je spuštena objava Musau, a.s., i brdo Tur, na kojem je razgovarao sa Uzvišenim Allahom. Područje Tura će na ahiri zemanu-pred kraj svijeta imati jednu specifičnost, a to je da će na njemu biti izgraden mesdžid, jedan od četiri mesdžida u koja neće moći ući Dedžal. Na brdu Tur, Isa, a.s., će se utvrditi zajedno sa vjernicima, u vrijeme kada Jedžudž i Medžudž budu pustošili Srednji Istok. Još jedno od svetih mjesta je i Palestina, bolna rana ovog Ummeta, zemlja koja je bila temelj Sulejmanovog, a.s., carstva. U Palestini je sveti grad Kuds i Mesdžidul-Aksa, prva kibla muslimana. Spomenuli smo ova mjesta iz razloga što se baš srž palestinsko-izraelskog sukoba veže za njih.

Židovi tvrde da su oni “Odabrani narod” i “Božiji miljenici”, pa prema tome oni imaju pravo da naslijede sveta mjesta i da nastanjuju Palestinu, Siriju, Jordan i okolna područja, koja su po njihovom vjerovanju “Obećana zemlja”. U njihovoj knjizi Talmudu, koja tumači Tevrat, stoji: “Obaveza je svakom židovu da živi u zemlji Izraelu, i ova obaveza je veća od svih drugih obaveza.” Ili na drugom mjestu: “Zemlja Izrael je čista i neophodno je da se bogobojazni sinovi Izraelovi ukopaju u njoj, a ako za to ne postoji mogućnost, onda se u njegove kefine stavi malo zemlje iz Izraela.”

Da bi ostvarili svoje vječne snove i vratili se u “Obećanu zemlju”, židovi su osnovali cionističku organizaciju, a njen osnivač je bio Teodor Hercel 1897. godine. Na prvom kongresu koji je održan iste te godine u švicarskom gradu Bazelu, donijet je protokol za projekat Velikog Izraela. I tačno za pedeset godina U.N. donosi odluku o podjeli Palestine na židovski i arapski dio, što je bio direktan povod za rat 1948. god. Inače, sve svoje konačne i završne planove židovi su ostvarivali vojnim putem.

Veliki Izrael na putu vojnog ostvarenja

Kao što su bili uspješni na političkom planu, poigravajuci se sa Arapima rezolucijama UN-a, židovi su bili još uspješniji na vojnom polju. Kroz nekoliko ratova, koji su se desili u 20-tom stoljeću, uspjeli su da ostvare većinu svojih planova na putu do Velikog Izraela. U početku, četrdesetih godina ovog stoljeća tj. 1948. god., desio se prvi rat, pa poslije toga su uslijedili ratovi 1956., 1967., 1973., i 1982. godine. Što se tiče devedesetih godina, mnogi su očekivali da će se desiti i šesti po redu rat, a naročito nakon izjave Sadama Huseina: “Spalit ću pola Izraela.” Naravno da su procjene bile pogrešne. Dok su politički analitičari prognozirali moguće scenarije rata, svijet je bio iznenaden okupiranjem Kuvajta od strane Iraka. Desilo se iznenađenje i tragedija, i na kraju se desio katastrofalan poraz Iraka. Po svim procjenama, ovo je bio šesti očekivani rat, koji je trebao da vojno i ekonomski slomi Irak, da bi židovi lakše ovladali rijekom Eufrat. Bez ikakavih gubitaka uspjeli su da slome Irak, i ne samo to, nego su zbog mudre šutnje i neodgovaranja na iracke rakete (prazne), dobili milijardu dolara. Jedna od izraelskih novina je prenijela izvještaj Svjetske cionističke organizacije u Kudsu, pod naslovom: “Plan Izraela u osamdesetim”, i u odlomku koji se tiče Iraka stoji: “Što se tiče Iraka, on je bogat naftom, žrtva je unutrašnjih sukoba i dešava se njegovo cijepanje, a što se nas tiče, važnije je cijepanje Sirije.” Zaljevski rat je predstavljao šesti po redu rat izmedu židova i Arapa, a po svemu sudeći sedmi rat je bio rat u Siriji koji je ovu zemlju, totalno razorio i podijelio.

Da li će se desiti još jedan veliki rat?

Analizirajući prirodu židova kroz historijske krvave događaje, kroz njihove političke i vojne planove i vjersko vodstvo, možda ćemo u narednim godinama, ili mjesecima, biti svjedoci novoga rata između židova i muslimana. Po svemu sudeći ovi sukobi bi se mogli pretvoriti u pravi oružani rat na tlu Palestine, jer simptomi groznice trećeg milenijuma su sve brojniji i očevidniji. Najbitniji povod očekivanja rata je, bez sumnje, početak trećeg milenijuma, kada ortodoksni cionisti, raznim metodama, bude vjerske osjećaje kod jevrejskih masa. Početak trećeg melenijuma za židove predstavlja početak sedmog dana, a to vrijeme će biti prepuno vjerskih znamenja koja će započeti, po njihovom vjerovanju, dolaskom posljednjeg jevrejskog vjerovjesnika, očekivanog Mesije kojeg išcekuju od 2000.-te godine.

Što se tiče kršćana, oni očekuju da će se na početku ovog milenijuma pojaviti Isa, a.s., u Kudsu i da će vladati svijetom hiljadu godina. Ne treba zaboraviti da bi se novom  ratu najviše obradovali baš kršcani, jer to bi bio znak da su očekivani događaji veoma blizu. Nastojanje židova da sruše Mesdžidul Aksa, predstavlja indirektnu vezu sa sedmim ratom. Po židovskom razmišljanju jedan historijski vijek je sedam dana, a svaki dan je hiljadu godina, i najveći dogadaji će se desiti u posljednjem danu. To bi im omogućilo da, dok su Arapi u dubokom snu, ostvare svoj vjekovni cilj u izgradnji “Trećeg hrama”.

Mesdžidul-Aksa i naredni potres

Židovi su ozbiljni u svojoj namjeri da sruše Mesdžidul Aksa i u tome ih podržavaju i pomažu kršcani sa zapada. Nema sumnje da bi rušenje mesdžida uticalo na politička i vojna kretanja na Srednjem Istoku, a možda i šire, jer su oči svih uprte u to područje s obzirom da predstavlja sveto mjesto za sve tri vjere. Ovo su činjenice koje ne smijemo zaboraviti ni zanemariti, a na njih ukazuju i sljedeći razlozi:

1. Židovi u cijelom svijetu, a ne samo u Izraelu, požuruju događaje trećeg milenijuma, pa održavaju proslave zbog nastupanja novog perioda u kojem ce židovi imati dominaciju u svijetu. Po njihovom mišljenju ta dominacija neće dugo potrajati, ukoliko ne izgrade hram koji je srušen prije 2000 godina.
2. Židovi vjeruju da će izgradnja hrama ubrzati dolazak očekivanog Mesije, a hram se ne može izgraditi na drugom mjestu, osim na mjestu na kojem se nalazi Mesdžidul-Aksa i Kubbetus-Sahra.

Šta ako sruše Mesdžidu-l-Aksa?

Stvar je ozbiljna i namjere jasne i na muslimanima je da shvate da je rušenje Mesdžidul Aksa, i kod židova i kod kršćana, postala obaveza i odgovornost generacije i prilika koja se prvi put u historiji ukazala kroz ovih 2000 godina. Da li će židovi doista uspjeti u svojoj namjeri? Šta će biti ako se sruši mesdžid? Sva ova i druga pitanja su bez odgovora. Ne postoji nikakav pisani dokaz koji upućuje na to da Mesdžidul Aksa neće biti srušen, jer i mnogi drugi dogadaji su se desili a da o njima nije bilo ništa ni u Kur’anu ni u Sunnetu. I sama Kaba je bila srušena za vrijeme Hadžadža, a ni Kur’an ni hadis nisu upućivali na to. Znači, činjenica da ovi dogadaji nisu spomenuti ni u Kur’anu ni u hadisu ne upućuje da mesdžid nece biti srušen. Možemo pretpostaviti da će mnogi, ako se sruši mesdžid, doći u sumnju i pitati: “Kako može biti srušen, a spomenut je u Kur’anu, a i mnogi hadisi ukazuju na njegovu vrijednost? Zar će biti pretvoren u židovsku bogomolju?” Treba znati da je Mesdžidul Aksa dugi niz godina bio u rukama kršćana i da je na njegovim munarama bio uzdignut krst. I tada Mesdžidul Aksa nije izgubio svoju posebnost i vrijednost, jer zemlja na kojoj je sagraden je sveta zemlja i zvala se mesdžidom i prije nego je ovaj mesdžid sagrađen. Vrijeme je najbolji svjedok i pokazat će se da li će se ostvariti snovi židova i ako se ostvare, šta će još sa sobom donijeti. Šta muslimani trebaju da urade? ! Islamski ucenjaci su se davno oglasili i dali fetve da je Ummetu dužnost da oslobode i spase Mesdžidul Aksa. Na muslimanima je da ulažu na tom putu onoliko koliko su u mogućnosti, jer Uzvišeni Allah ce blagosloviti i pomoci sve iskrene pokušaje da se uzdigne zastava Islama I borbe na Allahovom putu na mjesto koje joj i pripada.