Sa’d ibn Ebi Vekkas radijallahu anhu

Snaga i plemenitost

Sa’d je sin Ebu Veqqasa, a on Uhejbov, a on Abdumenafov, a on Zuhrov, a on Kilabov, a on Murretov, a on K’abov, a on Luejjov, a on Galibov, a on Fehrov, a on Malikov, a on En-Nedrov, a on Kinana el-Kurešija ez-Zuhrijja. Nosio je nadimak Ebu Ishak. Majka mu je Hamna kćerka Sufjana ibn Umejje ibn Abduššemsa.

Sa’d ibn Ebi Veqqas bio je izuzetna ličnost. Uzvišeni Allah ga je obdario snažnom vanjštinom i čistom vjerničkom dušom. Bio je krupna tijela, niska rasta, guste kovrdžave kose. Pored snažnog muškog izgleda, u prsima je nosio čisto srce koje je svjedočilo o finoći njegove duše, plemenitom porijeklu i o ljubavi prema svakom, bez mržnje i pakosti. On čak, i prije nego je spoznao Istinu i prije nego što je dao prisegu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije naginjao obožavanju kipova i zabavama, kao što je to činila tadašnja omladina Kurejšija. Većinu svog vremena provodio je vježbajući streljaštvo, oštreći strijele i praveći lukove, kao da se pripremao za neke velike dužnosti. I zaista, postao je najveći strijelac u historiji islama.

Među prvima u islamu

Kao što smo prethodno spomenuli, Sa’d nije bio sklon obožavanju kipova, i klanjanju kumirima koje je sam čovjek napravio. A čim je čuo za poziv plemenitog poslanika Muhammeda u novu vjeru, vjeru pravde i istine, srce mu je zatreperilo, a svjetlost je prodrla u njegovu dušu, obasjavajući svaki dio njegovog tijela. Uputio se Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pred njim izjavio primanje islama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu se mnogo obradovao jer je Sa’d poticao iz jedne od najuglednijih porodice Mekke. Njegov islam je podstakao druge Mekkelije da ga slijede i da se odazovu pozivu Uzvišenog Allaha, t.w.t. Osim toga, Sa’d je bio sa svojih sedamnaest godina zreo mladić, čija je ličnost objedinjavala muškost i snagu koja se malo kod koga mogla naći. On je treći ili četvrti od muškaraca koji je primio islam, čime se jako ponosio, govoreći: “Niko nije primio islam istog dana kad i ja. Proveo sam sedam dana čineći trećinu islama.” Sa’d je ispričao kako je ušao u islam, a iz te se priče vidi da je uputa ušla u njegovo srce prije nego je objavio primanje islama: “Tri noći prije nego što ću primiti islam, u snu sam vidio kako se utapam u dubokoj tami. Dok sam tako tumarao u njenim dubinama, odjednom me osvijetli Mjesec, počeo sam ga slijediti. Vidio sam ispred sebe grupu ljudi koji su se već bili uputili ka Mjesecu. To su bili Zejd ibn Haris, Ali ibn Ebi Talib i Ebu Bekr es-Sidik. Upitao sam ih:
-Otkad ste vi ovdje?
-Od maloprije! -odgovorili su.
Sutra, kad je svanulo, obavješten sam da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poziva u islam. Shvatio sam da mi Allah hoće dobro, da izađem Poslanikovim posredstvom iz tame na svjetlo. Brzo sam mu se uputio i našao ga u Džijadu gdje je klanjao ikindiju namaz. Primio sam islam, a pretekli su me samo oni koje sam vidio u snu.”

Teško iskušenje

Sa’dov prelazak na islam izazvao je veliku uzbunu u redovima Mekkelija. Naočit mladić, veliki plemić, ugledna i plemenita roda, kako to da napusti vjeru svojih djedova i da se odazove novoj vjeri?! Kako se usudio, govorili su! Majka mu se silno rasrdila i toliko se rastužila da se zarekla kako neće ništa okusiti sve dok je Sa’d musliman. Ali to ga ne odvrati od islama. Njegova majka je dobro poznavala osjetljivu dušu svoga sina i do koje mjere je bio vezan za nju, i znala je njegovu ljubav i poštovanje prema njoj. To je iskoristila kao sredstvo da bi ga odvratila od nove vjere. Ali, Sa’d ostade čvrst u svome ubjeđenju, sve je više čeličio svoje vjerovanje, shvatajući istinitost i vrijednost vjere objavljene od Uzvišenog Allaha s kojom je došao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Sa’dova majka je sprovela svoju zakletvu, odbacila je jelo i piće i povukla se u tugu i jad. Njeno gladovanje se odužilo sve dok joj se ne ugrozi život, pa čitava porodica stade vršiti pritisak na mladića… Ali on je već bio dao prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem On neće povući svoju prisegu!

Sa’d se našao u strašnom vrtlogu borbe sa samim sobom; majka sa jedne strane i nova vjera sa druge strane. Ipak, nije bilo teško da izabere, jer svjetlost koja je obasjala njegovo srce osvijetlila je njegov vid i razum spoznajući Istinu. Nije pokleknuo.

Kad se pojačao pritisak na njega, zvali su ga da bar vidi majku, misleći da će, kad je vidi u kakvom je stanju, udovoljiti njenom zahtjevu. Otišao je kod majke… Kako je samo bio dirljiv prizor pred njim. Sreli su se iman, črvsta vjera u Sa’dovoj duši i majčina nemoć i mnogoboštvo. Između toga je bio osjećaj majčinstva, slab i bez dokaza pred Istinom. Kako se okonča ova teška scena? Neka nam Sa’d ibn Ebi Veqqas opiše momente teškog iskušenja koje je malo ko još doživio: “Čim je majka čula o mom prihvatanju islama, jako se uznemirila. Bio sam joj poslušno dijete, jako sam je volio, pa mi se primače i reče:

– Sine, kakva je to nova vjera koju si prihvatio i koja te odvrati od vjere tvoga oca i majke? Tako mi Allaha, ili ćeš ostaviti tu novu vjeru, ili neću ništa jesti i piti sve dok ne umrem, pa će se tvoje srce od tuge za mnom iskidati. Grist će te savjest zbog toga što si učinio, a ljudi će ti prigovarati dok si živ.
Odgovorio sam:
– Ne čini to majko, ja nizašto neću ostaviti svoju vjeru!

Ali ona osta ustrajna u onome na šta se zareče. Ostavila je jelo i piće tako da joj je tijelo smršalo i onemoćalo, i kosti su joj oslabile. Stalno sam joj odlazio i molio je da uzme nešto hrane i pića, ali ona je to oštro odbijala, kuneći se da neće jesti niti piti dok ne umre, ili dok ja ne napustim svoju vjeru. Tad sam joj rekao:
– Majko, koliko god da te volim, više volim Allaha i Njegovog Poslanika… Tako mi Allaha, da imaš hiljadu duša, pa da ih ispuštaš jednu po jednu, ni tada ne bih napustio svoju vjeru.

Kad je vidjela moju odlučnost, popustila je i počela jesti, nedrage volje.”
Uzvišeni Allah je ukazao počast Sa’du ibn Ebi Veqqasu za njegov stav i objavio je ajet o njemu i njegovoj porodici: “A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj, i prema njima se na ovom svijetu velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća. Meni ćete se poslije vratiti, i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.”
Sa’dov ulazak u islam utjecao je na Mekkelijske mladiće, pa oduševljeni, krenuše objavljivati svoje iskreno prihvatanje islama. Možda je događaj iz bitke na Bedru sa Sa’dovim bratom Umejrom ibn Ebi Veqqasa najbolji pokazatelj koliko je bila jaka vjera tih prvih muslimana, većinom mladića, i do koje mjere su bili vezani za poslaničku poruku.

Na dan Bedra spremiše se za susret sa nevjernicima i mušricima od Kurejšija. Objavljena je priprema za borbu na obje strane. Kurejšije su se pripremale za borbu sa svim svojim oholnicima, gospodom i velikanima. Muslimani, na čelu sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, naoružali su se oružjem islama – čvrstim imanom, žrtvovanjem i željom za šehadetom na Allahovom putu. Allahovo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj da prije bitke izvrši pregled muslimana kako bi im uputio savjet, ili primjedbu. Sa’dov brat Umejr ibn Ebi Veqqas, momčuljak koji je bio tek navršio četrnaest godina, takođe je stajao u muslimanskim redovima. Kada je vidio da se Poslanik približava kako bi izvršio smotru mudžahida, sakri se od straha da ga ne vrati iz bitke, zbog mladosti. Ali, plemeniti ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primjeti, pozva ga i reče mu da ne može učestvovati u borbi i da se vrati. To teško pade Umejru. Zaboli ga da mu bude uskraćena čast borbe na Allahovom putu, pa makar bio mlad, te poče plakati i moliti sve dok Poslanikovo srce ne popusti i dozovoli mu da krene u bitku. Umejrova radost je bila ogromna. A i njegovog brata Sa’da to obeseli, pa mu dade nešto od svoga oružja. Muslimani krenuše i s njima dva brata, Sa’d i Umejr. Bitka je bila žestoka. Kada se sleže prašina nakon bitke, Umejra nađoše među šehidima. Sa’d se sam vratio sa poprišta bitke, ostavljajući svoga mlađeg brata Umejra na bedranskoj zemlji, počašćenog šehidskim blagodatima.

Poslanikov dajdžić

Sa’d ibn Ebi Veqqas je zauzimao visoko mjesto kod Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Vezivale su ih dvije veze; veza po vjeri i rodbinska veza. Naravno, vjera je najjača veza koja može vezati dva čovjeka. Kada je Sa’d izgovorio kelime-šehadet, povjerovao u jednoću Uzvišenog Allaha i u iskrenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom Pozivu, dao mu je takvu čvrstu prisegu koja je nezapamćena u istoriji. Vezivala ih je i rodbinska veza, naime Sa’dov djed, Uhejb ibn Menaf, bio je amidža Amine bint Vehb, majke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ta je veza povećala bliskost i iskrenost među njima. Koliko je samo Poslaniku značilo njihoivo prijateljstvo!? Prenosi se da je bio u grupi svojih ashaba, kad im se približio Sa’d, pa ga je poselamio i rekao: “Ovo je moj dajdžić, a neka mi neko od vas pokaže svoga dajdžića.” Poslanik se ponosio Sa’dom! A Sa’d opet nikad nije udaljavao od Vjerovjesnika, pratio ga je u stopu, stavljajući se njemu u službu i u službu Allahove vjere. Abdullah ibn Amir od Aiše, majke vjernika, prenosi da je rekla: “Jedne noći je nemir obuzeo Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa reče: “Kamo sreće da se nađe neko povjerljiv da me čuva ove noći.” Nešto poslije se začu zveckanje oružja. Povikao je:
-Ko je to?
Ovaj odgovori:
-Sa’d ibn Ebi Veqqas, ja ću te čuvati Božiji Poslaniče!
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je potom zaspao dubokim snom da sam čula njegovo hrkanje.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Sa’da obradovao Džennetom, zbog njegove ispravne vjere, čistoće duše i dubokog imana. Nime, jedne su prilike sjedili ashabi kod Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad on reče: “Na ova vrata će ući čovjek, jedan od stanovnika Dženneta.” Domalo, uđe Sa’d. A kolika je samo bila Sa’dova sreća zbog ove radosne vijesti.

Za tebe bih žrtvovao i oca i majku

Teško je nabrojati i opisati sve Sa’dove junačke postupke i držanje zbog njihovog mnoštva i veličine. Ali sigurno je da su oni plod čiste vjerničke duše nezamućene sumnjom i ružnim nemjerama. S’ad je jedan od muslimanskih junaka koji se ustrajno borio za pobjedu islama u svakoj situaciji, bez obzira koliko bila teška i opasna. Na dan Uhuda istaklo se to junaštvo i pokazala se snaga imana, i ljudi su vidjeli koliko Sa’d znači Poslaniku. Kurejšije su bile skupile ogromnu vojsku kako bi se riješili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se osvete za Bedr, na kojem su doživjeli poraz čiji okus još uvijek nisu bili zaboravili. Muslimane je predvodio Poslanik, braneći emanet dat od Allaha i svoje ubjeđenje. I sukobiše se dvije skupine. Podiže se prašina prekrivajući cijeli prostor. Konjanici su se kretali i borili poput sjenki. Pojača se buka od ljudskih povika i udaranja oružja. Činilo se da je pobjeda na dohvat ruku muslimana. Ali, jedna grupa prekrši Poslanikove upute i napusti svoja uporišta prije okončanja bitke. Tako ih s leđa napade Halid ibn Velid, koji je tada bio u redovima mušrika, i preokrenu tok bitke na štetu muslimana. Muslimane steže muka. Opkoliše Poslanika i raniše ga u čelo, slomiše mu dva zuba i povrijediše očnu jagodicu. Muslimani se uznemiriše, misliše da je Vjerovjesnik ubijen. U toj situaciji oko Poslanika se okupi deset junaka, iskrenih vjernika, štiteći ga svojim tijelima i braneći ga svojim životima. Među njima je bio i Sa’d. Primjeti ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu povika: “Gađaj Sa’de… za tebe bih žrtvovao i oca i majku.” To ispuni Sa’dovu dušu ponosom, plemeniti Poslanik ga pretpostavi svojim roditeljima! Povodom ovoga Ali ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, je rekao: “Nisam čuo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdigao nekoga iznad svojih roditelja, osim Sa’da. Čuo sam na Uhudu kada je rekao: “Gađaj Sa’de… za tebe bih žrtvovao i oca i majku.”
A Sa’d je običavao da kaže s ponosom: “Tako mi Allaha, ja sam prvi Arap koji je na Allahovom putu gađao strijelom.”

Dva oružja

Kao što je Sa’d ibn Ebi Veqqas bio poznat po preciznosti u gađanju lukom i bacanju koplja, isto je tako bio poznat kao onaj čija bi dova budi uslišana. Posjedovao je dva oružja, oba je stavio u službu borbe na Allahovom putu i poziva u islam: strijelu i dovu. Pošto u mladosti nije prisustvovao zabavama i lumpovanjima, odlazi bi u pustinju da se podučava vještini gađanja, tako da je postao jedan od najvještijih strijelaca. Njegovo drugo oružje bila je uslišena dova, o čemu su poznata mnoga prekrasna kazivanja.
Amir ibn Sa’d prenosi: “Sa’d je čuo nekog čovjeka kako vrijeđa Aliju, Talhu i Zubejra, pa mu naredi da prestane što ovaj ne posluša. Rekao mu je:
-Proklet ću te!
Ovaj mu dogovori:
-Prijetiš mi kao da si Poslanik.
Sa’d nato uze abdest, klanja dva rekata, zatim diže ruke i reče: “Bože moj, Ti znaš da je ovaj čovjek psovao ljude kojima si Ti podario Svoju blagodat, pa Te vrijeđanje njih srdi. Učini ovoga znakom tvoje srždbe.”
Nije prošlo dugo kad, iza jedne pregrade, istrča odbjegla deva. Ništa je nije moglo zaustaviti sve dok nije ušla u gužvu, među ljude, kao da nešto traži. Deva nasrnu na onoga čovjeka i obori ga pod noge. Gazala ga je sve dok nije umro.”
Sa’dov iman i njegova prefinjena duša, kada bi šta zamoli Allha, dova bi bila iskrena i čista. A to što mu je podario Uzvišeni Allah uslišano dovu, bilo je plod dove Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koju je proučio iz svoje velike ljubavi prema Sa’du. Naime, Sa’d se bio razbolio za vrijeme Poslanikovog oprosnog hadždža, pa ga je Poslanik potrao rukom po čelu, i rekao: “Allahu moj, otkloni od njega bolest. Allahu ljudi, Vladaru ljudi, Ti si Onaj Koji daje ozdravljenje, niko ga ne može izliječiti osim Tebe. U ime Allaha, tražim zaštitu od svega što nanosi štetu. Allahu moj, učini zdravim njegovo srce, njegovu dušu i njegovo tijelo. Otkloni od njega bolest i primi njegove dove.” U jednoj drugoj prilici Vjerovjesnik je molio: “Bože moj, upravi njegovu strijelu, uslišaj mu dovu i učini ga omiljenim među Tvojim robovima.”

Želja za udjeljivanjem

Sa’d je živio oko osamdeset godina. Za svoga života, ispunjenog dozvoljenim radom, stekao je veliki imetak. Međutim, nije škrtario, dijelio je sirotinji, muhtačima i nevoljnicima. Uvijek je dijelio i poklanjao, a sve što je više dijelio, Allah mu je više povećavao imetak. Kada se u godini oprosnog hadždža razbolio imao je samo jednu kćerku. Obišao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je Sa’d upitao:
-Allahov Poslaniče, imam veliki imetak a nasljeđuje me samo kćerka, pa da li da dvije trećine imetka dam u sadaku?
-Ne! -reče Poslanik.
-A pola? -upita je Sa’d.
-Ne! -ponovi Vjerovjesnik.
-Da li da dam, onda, trećinu?
-Da, a i trećina je puno. Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatim, nego da traže od drugih. A uistinu, sve ono što podijeliš, želeći pri tome Allahovo zadovoljstvo, dobit ćeš za to nagradu. Čak za zalogaj kojim nahraniš svoju ženu. -reče mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem
Poslije toga, Sa’d je dobio mnogo sinova, ali je i dalje zadržao običaj dijeljenja i davanja sadake.

Lav u džihadu

Na Allahovom se putu Sa’d borio u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i halife Omera, radijallahu anhu Njegova uloga predstavlja svijetle stranice islamskog osvajanja. Rijetko se desio neki događaj ili bitka a da se tu nije našao Sa’d, istinski mudžahid, konjanik i strijelac. Njegova ratna darovitost naročito se pokazala kada je halifa Omer odlučio da stane u kraj neprekidnim napadima koje su vršili stanovnici Iraka, prekršivši tako ugovor. Perzijanci su napadali na muslimane i nanosili im ogromne gubitke u ljudstvu i ratnoj opremi. Halifa Omer el-Faruk odluči da krene u presudnu bitku kojom bi okončao takvo stanje i zauvijek uništio djelotvornu moć Perzijanaca. Pozvao je muslimane na zajednički namaz i na dogovor. Pošto im je izložio situaciju, počeli su predlagati imena ljudi koji su dostojni velikog zadatka vođenja muslimanske vojske. Tražili su junaka-konjanika koji će pronijeti pobjedu.
Abdurrahman ibn Avf je rekao:
-Našao sam ga!
Omer upita:
-Ko je?
-Lav… mudžahid… Sa’d ibn Malik Zuhdijj, Sa’d ibn Ebi Veqqas!
Svi prisutni podržaše prijedlog. Omer, radijallahu anhu, pozva Sa’da i imenova ga namjesnikom iračke pokrajine i povjeri mu vođstvo nad muslimanskom vojskom. Kad je došao da se oprosti od njega, Omer ga isprati sljedećim riječima: “O Sa’de, neka te ne zanosi ako ti se kaže “Poslanikov amidžić i njegov ashab”, jer čovjek neće postići kod Allaha svojim porijeklom ništa, nego samo svojom pokornošću Njemu. Najugledniji i najobičniji su kod Allah jednaki. Allah je njihov Gospodar, a oni su Njegovi robovi. Različiti su po snazi, a postižu nagradu kod Allaha svojom pokornošću. Pazi na odredbe kojih se držao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od poslanstva pa sve do smrti. Drži ih se dobro, to je pravi put.”

Osvajanje Perzije

Sa’d ibn Ebi Veqqas je postavljen za namjesnika Iraka i vođu vojske. Tamo je vodio muslimane iz pobjede u pobjedu. Smjenjivala su se osvajanja za osvajanjima. Povećala se površina islamske države, pa Sa’d posla halifi Omeru, radijallahu anhu, pismo u kojem mu objasni situaciju i opisa stanje muslimana. Slušajući savjete Halife, Sa’d pozva Rustema, vođu Kisrine vojske, u islam, što ovaj odbi. I uslijedi bitka, a nakon brojnih čarki, odlučiše da presudna bitka bude u Kadisijji. Na početku bitke Sa’d se razboli, te se nije mogao upustiti u vrtlog boja. Cijelo tijelo mu je bilo prekriveno plikovima. Kuću u kojoj je boravio učinio je komandom. Obratio se muslimanima, podstičući ih na džihad, klanjao je podne namaz, a zatim izdao naredbu za pokret, uzvikujući tekbire:
Allahu ekber… Allahu ekber…
Allah je najveći… Allah je najveći…

Sa svoga položaja je pratio tok bitke, šaljući im upute i u isto vrijeme boreći se sa bolovima koje su mu zadavali plikovi. Vojske se izmješaše. Muslimanske sablje počeše da ubijaju i komadaju Kisrinu vojsku… Nestajalo je nevjerstvo i mnogoboštvo, svakim padom obožavaoca vatre Perzijanaca. I u žaru bitke, dođoše Sa’du sa glavaom vođe perzijske vojske Rustemom. To je značilo i kraj borbe i pobjedu muslimana. Nakon Kadisijje, produži blagoslovljeni napredak vojske prema Nehavendu, zatim prema El-Medainu gdje uzeše Kisrinu krunu. Muslimani dobiše ogroman ratni plijen. Nakon toga, kao namjesnik Iraka, Sa’d je izgradio Kufu i učvrstio temelje islama na širokim prostranstvima nove islamske države.

Velika smutnja

Kad se desila poznata smutnja među muslimanima, nakon ubistva halife Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, između novoizabranog halife Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, i Muavije ibn Ebi Sufjana, radijallahu anhu, namjesnika Šama, Sa’d zapade u veliku tugu. Osami se i slomljenog srca i suznih očiju stade pratiti šta se dešava. Osjećao se nemoćnim da spriječi fitnu. Izdvojio se od svijeta, boraveći među svojim devama, razmišljajući i tražeći od Allaha, s.w.t., oprosta. Njegovom sinu Omeru je bilo teško palo što mu se otac osamio. Veliki junak, osvajač Perzije, onaj koji se u svim bitkama borio zajedno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem Smatrao ga je dostojnijim hilafeta od zavađenih, a i halifa Omer ga je izabrao među šestericu kandidata za halifu. Rekao mu je:
-Borba se vodi oko hilafeta a ti ovdje sjediš!?
A Sa’d mu odgovori:
-Sinko moj, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Zaista Allah voli roba koji je bogat, a skroman i bogobojazan.”
Sa’d je u očima velikog broja muslimana bio najpogodniji čovjek za preuzimanje hilafeta, koji bi mogao okončati sukob i dokrajčiti veliku smutnju. Došao mu je i bratić Hašim ibn Utbe ibn Ebi Veqqas, i rekao mu:
-Amidža, evo ovdje je stotinu hiljada naoružanih vojnika tebi na raspolaganju, smatraju te najzaslužnijim čovjekom za hilafet.
Sa’d odgovori:
-Hoću od stotinu hiljada sablji samo jednu sablju, kojom, ako udarim vjernika ništa mu ne naškodi, a ako udarim nevjernika, presječe ga.
Po ovom odgovoru možemo shvatiti ko je bio Sa’d ibn Ebi Veqqas… koliko je volio Allahovu vjeru… koliko je mrzio sukob među muslimanima.

Na ahiret u džihadskom ogrtaču

Sa’d je za života raspolagao ogromnim imetkom koji mu je Allah podario, ali ga to nije moglo odvratiti od vjere i da zapostavi svoju skromnost i bogobojaznost. Sa’dov smrtni čas zakucao je dok je bio u svojoj kući u El-Akiki, u Medini. Zaželio je da se susretne sa svojim Gospodarom, noseći svoju najljepšu uspomenu… uspomenu koja sjedinjuje skromnost, džihad i iman… Naišaretio je prema ormaru, da ga otvore… A kad su ga otvorili našli su ogrtač, pohaban i izderan. Kazao je porodici da su to njegovi ćefini: “U ovome sam se borio protiv mušrika na Bedru. Sačuvao sam ga za ovaj dan, želim da u njemu izađem pred Allaha.” Ukopan je u Medini, na Bekijji, mezarju časnih ashaba Resulullaha.